Putovati po Balkanu i Evropskoj Uniji

Uobičajeni način putovanja pograničnim dijelovima Bugarske


Piše: Mirza Softić

Kad putovanja postanu stvarnost
Najpoznatija evropska web stranica za planiranje putovanja je Via Michelin. Bez namjere da reklamiram ovaj sajt, ovo je samo uvod u ono što će u ovim redovima biti napisano na narednim stranicama. Via Michelin vam idealno može izračunati put između Pariza i Londona, Amsterdama i Berlina, kao i između najudaljenijih evropskih mjesta, recimo između Istanbula i Trondheima, pa onda ponovo od Trondheima do Gibraltara.

Ipak, ovaj sajt na Balkanu obično pogriješi rutu, odnosno ponudi vam uglavnom najgore rješenje. Uvijek favorizuju autoputeve, pa vam onda između Bijeljine i Bihaća kažu da odete na autoput u Hrvatsku i da se s njega vraćate u BiH, ili kada putujete iz Sarajeva za Ulcinj, oni vam preporuče da idete prvo u Trebinje, preko Foče, zatim pređete granicu prema Nikšiću, iz Nikšića u Podgoricu, iz Podgorice tunelom prema Sutomoru i eto vas za čas posla u Ulcinju. Ta opcija traje otprilike tri – četiri sata duže u odnosu na najbolji put, koji je svakako teško izabrati i reći «taj je dobar», jer je svaka opcija jednako loša.

Ako analiziramo željezničke, autobusne, putne i avionske komunikacije na Balkanu, doći ćemo do zastrašujućih podataka. Naime, ova prilično mala teritorija je toliko katastrofalno povezana da postoje generacije i generacije ljudi koje nikad nisu bile u susjednim zemljama. Putevi su uglavnom grozni, a avionske, autobusne i vozne veze vrlo često uopšte ne postoje. Da biste stvorili uopšte ideju o kojoj govorim, pogledajte bilo koju autokartu Evrope u nekim malo većim razmjerama, pa uporedite mrežu autoputeva recimo u Belgiji, sa ovdašnjim stanjem.

Ako želite putovati npr. iz Sarajeva za Tiranu avionom, najpovoljnija varijanta ide preko Zagreba i Beča, tačnije moraćete tri puta mijenjati avion do Tirane, a to će vas koštati minimalno 600€. Da podsjetim, Tirana je udaljena samo 420 km od Sarajeva, ali Sarajevo sa ovim gradom u zadnjih 70 godina (a vjerovatno i duže) ima komunikacije koliko i sa Ognjenom Zemljom. Ako želite putovati vozom, onda je to već nemoguća misija, jer Albanija nema nijednu međunarodnu liniju. Vozovi u ovoj zemlji saobraćaju samo između Tirane, Elbasana, Drača, Skadra, Vlore i Sarande, ali ne idu čak ni u obližnje Ohrid, Podgoricu, Prištinu ili Ulcinj.




Ipak, vozne karte su prilično povoljne, tako da iz Tirane dnevno postoji desetak vozova za Drač i to po cijeni od samo 55 leka (1 KM). Imajte na umu da, recimo, putovanje do Elbasana traje tri i po sata.

Ako vam, pak, padne na pamet putovati iz Albanije u Bugarsku, to će trajati vjerovatno nekoliko dana. Pritom vam preporučujem da pogledate film "Koridor#8", autora Borisa Despodova, koji je u sedamdeset minuta opisao put iz Burgasa do Drača. Despodov je išao putem budućeg Koridora 8, koji je planiran da bude izgrađen upravo između ova dva grada, a u zadnjih pedesetak godina se to nikad nije desilo. Usput je nailazio na navjerovatne stvari, susjede koji pričaju jedni o drugima najgore priče, one malo razumnije koji su imali prijatelje na «onim drugim» stranama.

Na ovom devetstokilometarskom putu upoznaćete ljude koji svoje rođake nisu vidjeli i po pedeset godina, kao posljedica vladavine Envera Hoxhe, ljude koji se i dalje nadaju Koridoru 8, ali i one koji nisu više toliki optimisti.

Tunel između ove dvije zemlje odavno postoji, izgradila ga je neka njemačka kompanija četrdesetih godina prošlog vijeka, ali nikad nije ušao u funkciju. Da podsjetimo, Bugarska je članica Evropske Unije.


Granica između Makedonije i Bugarske


Drveni most preko kojeg idu kamioni
Ako želimo putovati između dva, skoro susjedna grada, Ulcinja i Shengjina, jedina opcija je automobil. Moramo se najprije popeti do jednog od samo dva granična prelaza između Crne Gore i Albanije, u mjestu Sukobinu, zatim preći u Albaniju i nakon nekoliko minuta doživjeti pravi horor, tj. most koji povezuje dvije obale rijeke Bojane.

http://www.youtube.com/watch?v=2NyeqSsIaqo

Takođe, ova rijeka razdvaja skoro cijeli dio južne granice između ove dvije zemlje, te ne postoji nijedan (!?) most između njih. Jedina dva mosta na Bojani su ovaj koji gledamo, gdje su obje obale u Albaniji, te onaj koji vodi na riječno ostrvo Ada Bojana, a ono pripada Crnoj Gori.

Nakon famoznog mosta, lijevo je Skadar, a ako idemo za Ohrid, postoje dvije solucije. Prva je ona koja se čini logičnijom, radi «crvenog puta» na autokarti i taj put ide preko Tirane. Do prije dvije godine nije bilo niti jednog putokaza od ovog famoznog gornjeg mosta do same Tirane, policija se nalazila na svakih 200 metara, a kad bi vas pokušali zaustaviti, odustajali bi čim ugledaju strane registarske oznake. Postoje dijelovi ceste kojima se može voziti i po 120 km/h, ali čovjek mora biti vrlo oprezan, jer ga može dočekati makadam, bez ikakvog prethodnog upozorenja.

Benzinske pumpe su nešto što vam mora ostati u sjećanju nakon posjete Albaniji. Ima ih sigurno više nego na cijelom Balkanu zajedno, a koliko je jednostavno otvoriti pumpu, govori podatak da ljudi pored prodavnice raznih đakonija, ili pekare, usput naprave i ovaj vid biznisa.

Druga opcija putovanja je preko Drača, luke koja je u vrijeme Envera Hoxhe bila jedna od rijetkih poveznica s vanjskim svijetom. Upravo o tome sam razgovarao s bivšim mornarom, Dubrovčaninom Nedžadom Žustrom. Jugoslovenski pripadnici mornarice su tu zastajali kako bi se okrijepili ako idu na neki dalji put, te bi istovarali razne potrepštine za tadašnju albansku vladu. Obično su to bile luksuzne namirnice, kvalitetna riba i rakovi, te nafta i plin isključivo za potrebe državnog vrha.

Običan svijet nije smio prilaziti jugoslovenskim brodovima, niti se pokušati umiješati među jugoslovenske mornare. Granični policajci su često pucali na ljude koji su pokušali pobjeći, pa bi uglavnom sve ostalo na pokušaju.

Danas Drač izgleda drugačije, pun je albanskog turbo folka, dolaze mnogi turisti s Kosova i Makedonije, tako da se moguće i sporazumjeti s nekima od njih. Ipak, koga god smo pitali, došao je automobilom, jer nikakve druge veze, osim organizovanih autobusa i automobila, ne postoje.

Dalje put vodi za Ohrid i Ohridsko jezero. Ohrid je idealan primjer turističkog potencijala za koji malo ljudi iz Evrope zna. Tu možete sresti samo Makedonce, Srbe i nešto Albanaca, te pokojeg Slovenca. Zbog toga su cijene umjerenije i može se ljetovati prilično jeftino, a grad i preko 60 km obale imaju toliko znamenitosti da se ne mogu stići posjetiti ni za cijelu nedjelju.

Ipak, ako iz Ohrida namjerite u Grčku, nećete se dobro provesti, slično kao i na putu do Ohrida. Moguće je odletjeti s nekim od rijetkih letova ili sjesti u autobus za neki od makedonskih gradova, npr. u Skopje, Tetovo, Gostivar ili Strugu.

Kompletan sjever Grčke je potpuno nepovezan s ostatkom Balkanskog poluostrva, a o Atini i južnim dijelovima da i ne govorimo. Jedino što se nudi je voz koji ide iz Skopja do Soluna, dok je do Krfa ili Ioannine moguće doći, kao i po Albaniji, jedino sopstvenim prevozom.