Admir Muhić za Hatidžu: Oči sklapa hrabra majka Srebreničanka i sanja

Na komemoraciji u povodu smrti Hatidže Mehmedović, predsjednice Udruženja „Majke Srebrenice“, u Domu kulture u Srebrenici, pročitan je odlomak iz poeme "Hatidža majka Srebreničanka", koju je napisao Admir ef. Muhić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Karlovac u Hrvatskoj. 

Muhić je dokazani patriota i osoba koja je uvijek promovirala ljubav prema Bosni i  Hercegovini i Bošnjacima, koji koristi svaku priliku da podigne ugled naše države, ne samo u Hrvatskoj, već širom svijeta.

Porijeklom je iz Lugova kod Kačuna (općina Busovača), a poema je pročitana i na Federalnom radiju.

Poema "Hatidža Majka Srebreničanka" koju je Muhić napisao prije nekoliko godina, a koja je ovih dana dobila i svoje audio izdanje, tri sedmice prije nego je na Ahiret preselila majka Hatidža Mehmedović.

Odlomak iz poeme prenosimo u cijelosti:

Mila je bosanska majka, lijepa i mirisna k'o cvijet proljetni. Majka Hatidža je iz Srebrenice. Ona – slika svih majki Bosne. U njenim očima – sve majke su. I sve divne baje majčine i tople uspavanke, kao tihe male vatre u duši njenoj snatre. U očima njenim i sve dove su. Na njenom jeziku su; od matere – materinske!  Treptaj oka može reći sve, samo drhtaj jedan. Čovječe, pogledaj majčine oči te.

Smiješ li? Hrabrosti imaš li? Bolne su oči majke Srebreničanke. Gledaj! Suočavaš li se sa samim sobom? Znaj, u njenim očima smo i ti i ja, i svi mi koji danas živimo i životu majke se divimo. Majka Hatidža je dobra majka. Ona je i moja kao i tvoja, naša, vaša, bosanska. U Potočarima je čekaonica za smrt bila, zbornica podrinjskih majki koje su tjerane bez svoje volje, a htjele su samo spasiti voljene sinove svoje.

A spasiti ih nisu mogle. Čekale su deverale saburile kuburile suze svoje krile. Suze su svoje očima svojim pile. Jer, majke Podrinjke snove djece svoje više nisu snile. Oči sklapa hrabra Hatidža, majka Srebreničanka. Sklapa oči i snatri. Znaš li kako bi voljela majka da se iz sna ne budi? U snu je pohode sinovi njeni i utroba tad manje boli.

U nutrini njenoj smiraj tad odjekne pa se šćućuri, a sva bila nabreknu i iskre majčinskih poriva rasplamsaju tad život u kući u kojoj je davno već ugašen. A, život njen su sinovi njeni. U boli, u snovima, u uspomenama Srebreničanke žive i poruke cijelom svijetu, čovječanstvu šire.

Na znanje daju da svi vide, čuju i oni i ovi: Neka se srebrenička tragedija nikada nikome više ne ponovi! Amin!