Poruke za papu: Vaš dolazak je melem za rane mnogih u BiH

Nakon papinog dolaska u sarajevsku Katedralu Presvetog Srca Isusova, Svetom ocu obratili su se se velečasni Zvonimir Matijević, svećenik banjalučke biskupije, fra Jozo Puškarić i Ljubica Šekerija, časna sestra.

Velečasni Matijević ispričao je papi svoju potresnu priču iz protekloga rata.

Saznali smo kako je Matijević odbio napustiti svoju župu i župljane, uhapšen je u aprilu 1992. i teško mučen poslije. Traume iz ovog perioda, iz kojeg je jedva ostao živ, Matijević nosi i danas.

Velika većina svećenika njegove biskupije također je odbila otići, a osam ih je ubijeno ili umrlo od posljedica torture. Matijević je ispričao i kako je jedna časna sestra ubijena, a pojedine nose teške traume.

Potreseni Matijević pričao je o svom oporavku i uputio blagoslov svima koji su mu pomogli. Svetom ocu zahvalio se na dolasku u našu domovinu i tome što je donio utjehu i njemu i svima drugima koji pate.

“Vaš dolazak je melem za rane mnogih u ovoj zemlji”, poručio mu je, dodavši kako mu je drago što stoji tu pred katoličkim pastirom. “Ja, svećenik, Zvonimir, opraštam svima i molim za njih.”

Potom smo čuli svjedočenje svećenika fra Joze Puškarića, član franjevačke provincije Bosne Srebrene.

"Dragi naš Sveti oče, neizmjerno sam zahvalan Bogu što mi je dao ovu blagoslovljenu prigodu da danas stojim pred Vama", počeo je svoj govor fra Puškarić. 

Naoružani srpski policajci i njega su 1992. odveli iz župne kuće i odveli ga u logor s mnogim župljanima, iako nisu bili nizašto krivi...

U logoru je ovaj franjevac proveo četiri mjeseca: "Dani su bili jako dugi, jer su bili ispunjeni strahom. 120 dana se činilo kao 120 godina, pa i više. Živjeli smo u neljudskim uvjetima. Bilo smo gladni i žedni. Sve te dane i noći živjeli smo bez higijene, svakodnevno maltretirani, udarani, mučeni...mene osobno na takva su mučenja znali izdvajati, i do pet puta, često noću."

Od batinjanja slomljena su mu tri rebra, nastavio je pričati fra Puškarić. "Nijedan čovjek to ne bi izdržao sam, ne bez Božije pomoći."

Pomoć mu je stigla u vidu "dobre žene Fatime", kazao je Puškarić, i u tom trenutku je izgubio glas...

"Sveti oče, pred Vama ponizno priznajem da sam jednom poželio da smrt učini kraj mojim mukama. Prijetili su da će mi guliti kožu, čupati nokte..."

Ali, franjevac je izdržao uz želju da preživi koja se temeljila na želji da ljudima svjedoči o strahotama rata. Dodao je kako je zahvalan Bogu na ovom "višku dana" nakon rata, te kako niti jednog dana nije mrzio svoje učitelje.

Fra Puškarić je govorio i kako mu je praštanje otvorilo srce.

"Molite za sve nas, za sve ljude u našoj domovini kada se sretno vratite u Rim", završio je.

Ljubica Šekerija, časna sestra iz Travnika, potom se obratila papi i okupljenima.

Prisjetivši se vremena suživota prije rata, časna Šekerija prisjetila se golgote koju je preživjela kada su je odveli strani ratnici. Provocirana, ponižena, svjedočila je kako su je vezali redovničkom odjećom koju je imala na sebi.

Završila je u Mehorićima, a zamalo je zbog krunice koju je imala izgubila život. Vukli su je, udarali, a riječima ohrabrenje dao im je župnik koji im je u tom trenutku dao 'odrješenje, da mogu mirno umrijeti'.

Mučili su je i tražili da kaže kako je islam najveća vjera.

Oslobođena je nedugo poslije.

"Sveti oče, hvala Vam za Vaš dolazak da nas sve ohrabrite", kazala je papi ova časna sestra. "Svima sam sve oprostila, Božija snaga i milost bili su na mojoj strani."