Nastanak i nestanak "Herceg-Bosne": HVO pokreće ofanzivu

Danas vam donosimo nastavak hronologije nastanka i nestanka "Herceg-Bosne", a koja je, pokazala je to presuda, osnovana sa zločinačkom namjerom stvaranja etnički čistog hrvatskog prostora u BiH.

Još 1992. godine HVO je počeo kampanju protiv Bošnjaka. Pretresno vijeće Tribunala u Hagu u predmetu Kordić i Čerkez je zaključilo da obimna količina dokaza jasno ukazuje na progon bošnjačkih civila u općinama Srednje Bosne zauzetih od strane hrvatskih snaga: Busovača, Novi Travnik, Vareš, Kiseljak, Kreševo i Žepče. Progon je sprovođen po konzistentnom šablonu u svakoj općini koji je bio karakterističan po kampanji protiv Bošnjaka koju je pokretao HVO-a u općinama s nadom da će se samoproglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna odvojiti od BiH i sjediniti sa Hrvatskom.

Na prostorima koje je kontrolirao HVO nigdje nije bilo dopušteno isticanje zastave s ljiljanima, dakle zastava međunarodno priznate BiH. Isticala se zastava tzv. Herceg-Bosne uz zastavu Republike Hrvatske.

Treba istaći i sastanak Bobana i Karadžića u Grazu 1992. godine u kojima su oni proglasili sukob između Hrvata i Srba u BiH "završenim".

Slijedi pad Jajca i Posavine, nakon čega je HVO prema VRS-u jedino držao linije na području Livna, jer je HV već ranije preuzeo liniju prema VRS-u od Stoca do Dubrovnika.

Do decembra 1992, situacija u Srednjoj Bosni je bila sljedeća: hrvatske snage su preuzele kontrolu u općinama Lašvanske doline, a naišle su na jedini značajniji otpor u Novom Travniku i Ahmićima. Stoga je većina teritorije Srednje Bosne bila u rukama Hrvata.

U 1993. godini desile su se dvije stvari zbog kojih se HVO odlučio da konačno napadne Armiju RBiH i zaokruži granice teritorije takozvane Herceg-Bosne.

Početkom te godine uslijedila je ofanziva snaga VRS-a na područje Srebrenice. Snage Armije RBiH na tom području stalno su potiskivane te je izgledalo kao da će Srebrenica pasti.

Kod bosanskih Hrvata, koji su već vidjeli veliki priljev bošnjačkih izbjeglica iz okupirane Krajine, to je stvorilo strah da će deseci hiljada dodatnih izbjeglica iz Podrinja također biti smješteni na područje Srednje Bosne, a što bi poremetilo tamošnji etnički odnos.

Druga stvar bio je Vance-Owenov mirovni plan. Njihov plan predviđao je podjelu BiH u 10 provincija. Svakome narodu pripale bi tri provincije, dok bi Sarajevo bilo Distrikt. Plan je predložen u januaru 1993. godine.

Plan je potpisao Radovan Karadžić, ali je potom odbačen na referendumu u RS-u te nikada nije zaživio.

Ipak, HVO je odlučio da definitivno pod svoju kontrolu stavi sve jedinice Armije RBiH koje su se po tom planu nalazile u "hrvatskim" provincijama. Ta područja su, među ostalima, uključivala Mostar, Travnik, Bugojno i Gornji Vakuf.

Pored Gornjeg Vakufa, početkom 1993. godine HVO je Armiji RBiH izdao zapovijest o pretpočinjavanju i u Novom Travniku i Busovači te je i tamo došlo do sukoba manjih intenziteta. U martu 1993. godine zavladalo je zatišje prije bure.

3. aprila 1993. godine hrvatsko rukovodstvo se sastalo u Mostaru kako bi diskutovalo o implementaciji Vance-Owenovog mirovnog plana. Hrvati su odlučili da implementiraju stvaranje "hrvatskih provincija" (provincije 3, 8 i 10) potčinjavanjem bosanskih oružanih snaga pod zapovjedništvo HVO-a. 4. aprila 1993, prema izvještajima Reutersa, štab HVO-a u Mostaru je postavio rok predsjedniku Izetbegoviću da potpiše pomenuti sporazum navodeći da će:

"Ukoliko Izetbegović ne potpiše ovaj sporazum do 15. aprila, HVO jednostrano silom nametnuti svoju jurisdikciju u kantonima tri, osam i deset".

U poruci od Darija Kordića, Ignaca Koštromana i Ante Valente, Hrvatima je poručeno da istaknu više hrvatskih zastava na zgradama.

Treba istaći i novi susret Bobana i Karadžića, te delegacija HDZ-a i SDS-a, ovaj put na Vlašiću.  Dogovoreno je propuštanje i iseljavanje hrvatskog civilnog stanovništva Srednje Bosne preko teritorije VRS-a. To se kasnije i dogodilo, zbog čega je optužnica ICTY-a protiv čelnika tzv- Herceg-Bosne uključivala  i namjerno protjerivanje sopstvenog naroda.

Odluku da se krene u rat u Srednjoj Bosni donio je HVO na sastanku u Busovači 15. aprila 1993. godine, na kojem je bio prisutan, pored Darija Kordića i Tihomira Blaškića, i jedan broj zapovjednika, kao što su Mario Čerkez, Darko Kraljević i drugi.

Koliko su strukture HVO-a vodile računa da sakriju svoju odluku o napadu od javnosti, najbolje se vidi po tome što je predsjednik Vlade HVO Viteza Ivica Šantić za odluku saznao tek nekoliko sati nakon njenog donošenja.

Istoga dana kidnapiran je zapovjednik zeničke brigade HVO-a Živko Totić, prilikom čega je pobijena njegova pratnja. Totić je kasnije razmijenjen. U kasnijim suđenjima nije tačno utvrđeno koja ga je jedinica Armije RBiH kidnapirala, niti je dokazano da je to naredio komandant Trećeg korpusa.

U petak, 16. aprila 1993. u 5h i 30 minuta, hrvatske snage su izvršile simultani napad u Vitezu, Starom Vitezu, Ahmićima, Nadiocima, Šantićima, Pirićima, Novacima, Putišu i Donjoj Večeriskoj. General Blaškić je pomenuo 20 do 22 mjesta simultanog napada duž puta koji povezuje Travnik, Vitez i Busovaču.

Tog dana desio se i zločin u Ahmićima, koji će obilježiti cijeli tok sukoba. Hrvatske snage su nakon ulaska u to selo nadomak Viteza ubile 120 civila, a selo potpuno uništile, zajedno s džamijom.

Bila je to prva koordinirana ofanziva u tom području koja se odvijala uz simultane napade u gornjem i donjem dijelu doline. Prema profesionalnom vojnom mišljenju britanskog pukovnika, Armija Bosne i Hercegovine je u potpunosti uzeta na prepad. Vojnici HVO-a u maskirnim uniformama su se pojavili na ulicama Viteza hapseći Bošnjake i ubijajući ih u njihovim stanovima. 

Treba reći i da su 16. aprila pripadnici Armije RBiH počinili zločin u Trusini, gdje su strijeljali zarobljene pripadnike HVO-a, kao i civile, a u zločinu su ubijene 22 osobe.

Dana 18. aprila 1993 godine, tanker koji je sadržavao pola tone eksploziva je eksplodirao blizu džamije u Starom Vitezu, uništavajući kancelarije ratnog predsjedništva bosanskih vlasti u Vitezu, te ubijajući najmanje šest ljudi i ranjavajući 50.

HVO Kiseljaka je 18. aprila počeo sopstvenu ofanzivu sa ciljem spajanja sa enklavom u Vitezu, a do kraja aprila su zauzeli Svinjarevo, Jehovac, Gromiljak, Višjnjicu i Rotilj, nakon čega se linija na tom dijelu fronta stabilizirala. Originalni plan, spajanje sa HVO-om Busovače, je zaustavljen.

HVO je također 19. aprila granatirao Zenicu, prilikom čega je od artiljerijske vatre usmjerene na tamošnju pijacu stradalo 15, a ranjeno 50 civila.

U zoru 9. maja 1993. godine počeo je opšti napad snaga HVO-a i HV na Mostar i snage Armije RBIH u ovom gradu. U potpunom okruženju uz borce Armije našao se veliki broj civila iz Mostara i prognanika iz istočne Hercegovine.

Hiljade Mostaraca, uglavnom Bošnjaka, zatočeni su u koncentracione logore tzv. Herceg-Bosne.

Istog dana počeo je napad na komandu 41. Slavne brigade i 4. korpusa u zgradi "Vranica". Nakon herojskog otpora, 10. maja 1993. godine pripadnici HVO-a zarobili su 13 pripadnika Armije BiH koji su krenuli u proboj iz opkoljene Komande. Televizijski snimci njihovog zarobljavanja i izvještaj novinarke HTV-a Dijane Čuljak, obišli su svijet.

Punih petnaest godina porodice zarobljenih pripadnika Armije BiH su tragali za njihovom sudbinom. Njihova tijela pronađena su u jami Rimski bunar kod sela Goranci iznad Mostara, sekundarnoj grobnici u koju su prebačeni nakon mučenja i ubistva u sjedištu Vojne policije HVO-a na Mašinskom fakultetu u Mostaru.

Ni 24 godine od ovog strašnog zločina niko nije osuđen za ubistvo 13 zarobljenih vojnika.

Teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaća, Mostara, Sarajeva i enklava u istočnoj Bosni.

Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju da se suoče sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politički i vojni preokret - Armija RBiH, stjerana u ćošak i u sada u ratu protiv dva neprijatelja, počela je da uzvraća udarac.

Pogledajte interaktivnu hronologiju.

NASTAVLJA SE...