Kenan Efendić: Svi bosanski zidovi

Radiosarajevo.ba
Kenan Efendić: Svi bosanski zidovi

Piše: Kenan Efendić, radiosarajevo.ba

Razmatrati pad Berlinskog zida i ukupne „Gvozdene zavjese“ dvadeset godina poslije živeći u Bosni i Hercegovini, de facto podijeljenoj zemlji, znači u krajnjoj liniji misliti o budućnosti bosanskohercegovačkog društva.

Gvozdena zavjesa podijelila je Evropu nakon Drugog svjetskog rata skoro pa fizički na dva dijela: demokratsko-kapitalistički Zapad i komunističko-socijalistički Istok. Podjela gradova, zemalja, društava i ljudskih umova nije bila tek proizvod krvavog svjetskog rata nego je dobrim dijelom, možda i ponajviše, bila rezultat rada međusobno suprotstavljenih ideologija: kapitalizma i staljinovskog komunizma. Berlinski zid i Gvozdena zavjesa pali su tek onda kada je jedna od ideologija izgubila svoje političko, finansijsko i sadržajno uporište, pri čemu je, shodno logici neprijateljstva, druga ideologija bilježila rast i ojačanje proporcionalno propadanju prve. Ipak, ne bismo smjeli upasti u zamku neoliberalne kapitalističke mantre o apsolutnoj ispravnosti globalnog kapitalizma odnosno o pogubnosti komunizma samog po sebi. Ako komunizam jeste prijetio Zapadnoj Evropi uništenjem njenih demokratskih i humanističkih vrijednosti, onda je i Zapadna Evropa utoliko više unutar svojih granica proizvodila strah od Istoka i u komunizam upisivala sva moguća negativna političko-ideološka i značenja Velikog Neprijatelja. Berlinski zid i Gvozdena zavjesa pali su, dakle, onda kada je komunizam postao ideološki istrošen, politički skoro pa impotentan a finansijski na rubu velike katastrofe. Nakon „ujedinjenja Evrope“ početkom devedesetih godina prošlog stoljeća otpočelo je svekoliko širenje zapadno-evropskog i američkog kapitalizma na evropski istok, o čijim dobrim i lošim stranama ćemo iz bosanskohercegovačke perspektive govoriti onda kada se bosanskohercegovačka privreda potpuno „tranzitira“ u kapitalističku.


Foto: EPA

Povijest se ponekad može označiti kao igra najpogubnijih i tragičnih ironija, pa je tako i pad Gvozdene zavjese skoro pa simultano pratio raspad socijalističke Jugoslavije. One Jugoslavije koja je bila neutralna i „nesvrstana“ u ukupnosti hladnoratovskih i kapitalističko-komunističkih trvenja i koja je upravo takvom nesvrstanošću svojim građanima i građankama omogućila neke građanske slobode o kojima su Istočni Nijemci, Česi, Poljaci ili Ukrajinci, a bogme, i stanovnici nekih zapadnih zemalja mogli samo sanjati. Sada već mitski, ali ništa manje stvaran, crveni pasoš, kvalitetno zdravstveno i penziono osiguranje, te kvalitetno obrazovanje jesu odlike socijalističke Jugoslavije, a sve današnje etnonacionalističke desničarske i neoliberalističke ljevičarske tlapnje o totalitarizmu Tita i Jugoslavije zvuče smiješno i neubjedljivo u kontekstu postratne Bosne i Hercegovine.

Kako je Hladni rat bio zapravo rat kapitalističke i komunističke ideologije tako je i Jugoslavija trpjela unutarnji ideološki rat nacionalizama na jednoj strani i socijalističke koncepcije Jugoslavije kao multietničke zemlje mira na drugoj strani. I kao što je zapadnoevropski kapitalizam mogao slaviti pobjedu i rušenje Zida i Zavjese tek kada je komunizam suštinski oslabio, tako su i južnoslavenski (etno)nacionalizmi mogli početi ratovati i ubijati tek onda kada se srušila socijalistička Jugoslavija, čemu pad Zida i Zavjese svakako jesu doprinijeli, ali nisu glavni uzrok tome.

Iako je rat rušilački i destruktivan proces ipak uvijek proizvodi nove društvene kategorije, odnose i procese, pa su tako i jugoslavenski ratovi, a posebice bosanskohercegovački rat od 1992. do 1995., proizveli i konstruirali nove društvene odnose, ili bolje reći da je rat neke odnose i procese koji u vremenu socijalizma nisu mogli biti toliko javni doveo do njihovih krajnjih granica. Bosanskohercegovački rat izazvale su i proizvele ideologije militantnog, klerikalističkog etnonacionalizma, upravo one ideologije koje su taj rat preživjele i koje uređuju tok i apokalipsu savremenog bosanskohercegovačkog društva.


Rat je rušilački proces ali je ipak izgradio svekolike bosanskohercegovačke zidove: entitetske, kantonalno-županijske, bošnjačko-hrvatske, srpsko-hrvatske, bošnjačko-srpske, bosansko-hercegovačke, bosanskohercegovačko-bošnjačke, srpsko-bosanskohercegovačke, bosanskohercegovačko-hrvatske… Tomu treba dodati i ove skoro pa fizički opipljive zidove: mostarski, sarajevski, stolački, gornjovakufsko-uskopski…

Dok Evropa, i ona istočna i ona zapadna, skoro pa ujedinjene, ovih dana slave pad Berlinskog zida, kao pad strahobnog simbola podjele i sukobljavanja razlika; dok Helmut Kohl i Mihail Gorbačov šalju poruku bratimljenja, a prema anketama većina Poljaka hoće da njemačka kancelarka Angela Merkel bude predsjednica EU… u Mostaru dotle slijedi sedamnaesti pokušaj izbora gradonačelnika i usvajanja gradskog budžeta. Američka i evropskounijska birokratija okuplja bosanskohercegovačke političare u Butmiru i odobrava im uzurpiranje glasova naroda, koje tobože predstavljaju političke stranke.

Problem bosanskohercegovačkih zidova u kontekstima Berlinskog jeste u tome što je podijeljena Evropa bila rezultat dviju internacionalnih međusobno suprotstavljenih ideologija, a Bosna i Hercegovina je podijeljena zbog suprotstavljenosti strukturno istih ideologija s različitim etničkim predznacima. Shodno tome moglo bi se reći da su na jednoj strani fronte, na jednoj strani ukupnog bosanskohercegovačkog zida etnonacionalističke ideologije. Problem je opet u tome što se ne zna i ne vidi postoji li neko ili nešto što bi stalo na drugu stranu zida i počelo ga rušiti, onako kako su počeli i stanovnici Berlina prije dvadeset godina.

Neoliberalistička ideologija oličena u Bosni i Hercegovini kroz tzv. nevladin sektor i liberalnu građansku inteligenciju nije kadra, što zbog svoje ideološke neprijemčivosti na terenu bivše socijalističke zemlje, što zbog svojih strukturnih problema površnosti, zapado-centrizma i organizacione birokratiziranosti, suprotstaviti se etnonacionalizmima.

Očito je da je Bosni i Hercegovini potrebna nova priča, nova struja, nova ideologija mira – nova utopija, koja će srušiti zidove i spasiti budućnost. Šta je, međutim, ta ideologija, jedna priručna kolumnica i jedno neodgovorno razmatranje ne mogu reći.

Ostaje nam nadati se da će do 21. godišnjice pada Berlinskog zida Mostar, makar i podijeljen, imati gradonačelnika.

Vezano: Berlin, novembar 2009. - fotogalerija

radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije