ICTY: Uloga medija u srebreničkim pogubljenjima (VIDEO)

Izričući presudu Milanu Gveri, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju po prvi put je prepoznao važnost medijske propagande u masovnim pogubljenjima koja su se 1995. godine desila u istočnoj Bosni.

Televizijski reporter na Palama je 11. jula 1995. godine objavio u udarnim vijestima kako Vojska Republike Srpske (VRS) “oslobađa Srebrenicu u jakom napadu”.

Vijest je nadalje glasila: “To se desilo nakon što je muslimanska strana napala područje van zaštićene zone Srebrenica i spalila nekoliko sela u okolici grada. Ovog trenutka, u toku je prihvat civila i predstavnika UNPROFOR-a. Sve je pod kontrolom i u skladu sa Ženevskom konvencijom.

Svaki naoružani čovjek bit će tretiran u skladu s međunarodnim konvencijama. Ovog momenta [muslimanski] vojnici predaju oružje. Tokom noći će se čak i paravojne snage u okolini Žepe prestati boriti… muslimani, a posebno oni koji nisu počinili nikakav zločin, nemaju razloga za strah.”

Ovo obavještenje je pročitano tri puta tokom polusatnih vijesti, a nisu prikazivane slike iz grada.

"Sve ide po planu"

Tog dana, Milan Gvero, pomoćnik komandanta za moral i pravna i vjerska pitanja pri Vojsci Republike Srpske (VRS), razgovarao je sa Radovanom Karadžićem, vođom bosanskih Srba, također tvrdeći kako “sve ide po planu”.

Skoro 15 godina kasnije, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) je 10. juna izrekao Gveri prvostepenu presudu, osudivši ga na pet godina zatvora zbog njegove uloge u genocidu počinjenom u Srebrenici.

Čitajući presudu, sudija je podsjetio da je Gvero izdao objavu za štampu 19. jula 1995. godine, rekavši kako su aktivnosti VRS-a bile usmjerene na “neutraliziranje muslimanskih terorista, a ne na civile”.

“I dok izdavanje lažne informacije medijima i međunarodnim vlastima ne predstavlja kriminalni čin, svrha te objave nije bila nevina. Jedini razuman zaključak u vezi s ciljem ovog službenog priopćenja jeste da mu je namjera bila da obmane, posebno međunarodne vlasti, zabrinute za zaštitu enklave, kako bi se odgodile njihove moguće aktivnosti koje bi mogle ometati vojne napore VRS-a”, zaključuje se u presudi.

Važna ratna uloga

Sudsko vijeće je zaključilo kako je “širenjem lažnih informacija”, između ostalog, Gvero doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu, čiji je jedan od ciljeva bilo etničko čišćenje oblasti Srebrenice u istočnoj Bosni.

Gvero je osuđen skupa sa sedam drugih visokopozicioniranih vojnih i policijskih zvaničnika nakon suđenja koje je trajalo dvije i po godine. Žalbu na presudu Tužilaštvo i Odbrane imaju pravo da ulože do 8. septembra.

Ovo je prvi slučaj da Sudsko vijeće MKSJ-a u jednoj presudi prepozna ulogu propagande u genocidu počinjenom u Srebrenici u julu 1995.

Prije toga je Haško tužilaštvo optužilo bivšeg vođu Srba Slobodana Miloševića za manipulaciju medijima nakon preuzimanja vlasti sredinom osamdesetih.

Uloga medija i propagande spomenuta je također u optužnici i na suđenju Momčilu Krajišniku, bivšem predsjedniku Skupštine bosanskih Srba, koji je 2009. osuđen na 20 godina zatvora. Ali on nije osuđen za te optužbe.

U presudi Krajišniku, Sudsko vijeće je zaključilo da su mediji odigrali značajnu ulogu u ratu u BiH. Napomenulo je da je u septembru 1991. srpska vojska preuzela televizijske i radijske instalacije u BiH kako bi emitirala “srpske programe koji su zastrašivali druge narode, i zabranila muslimanskim vođama da se pojavljuju na radiju, pritom dajući liderima SDS-a neograničen pristup”.

Srpska demokratska stranka (SDS) bila je vodeća stranka bosanskih Srba u to vrijeme.

Jedan bivši tužilac MKSJ-a je u anonimnoj izjavi rekao za Balkan Insight da je cilj dokazivanja uloge propagande bila uspostava “veze između želja rukovodstva i djela koja su počinjena na terenu”.

Cilj je bio pokazati kako je atmosfera, stvorena u medijima prije nego je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji, olakšala ljudima da počine ratne zločine.

Propaganda uvjeravala ljude da neće biti kažnjeni ako ubiju

“Propaganda je imala za cilj stvoriti situaciju u kojoj su ljudi vjerovali da neće biti kažnjeni ukoliko počine zločin ili čak ubiju nekoga”, objasnio je isti tužilac, navodeći primjer “odavanja počasti pripadnicima paravojnih snaga, koji su često bili bivši kriminalci, i njihovog amnestiranja za sve loše stvari koje su uradili”.

Kako bi se utvrdila uloga propagande u genocidu počinjenom u Srebrenici, Tužilaštvo se pozvalo na naredbe koje je Karadžić izdao u martu 1995.

Direktivom 7 je vojsci bosanskih Srba naređeno da “suzbije sve napade na teritoriju RS-a i provodi borbene operacije kako bi neprijatelju nanijela što više gubitaka, u ljudstvu i opremi”.

Cilj je bilo osvajanje teritorije, “slomiti i uništiti” snage druge strane i “snagom oružja nametnuti neprijatelju konačni ishod rata, tjerajući svijet da prepozna pravu situaciju na terenu i završi rat”, kaže se u Direktivi.

Kako bi se to postiglo, Direktiva je naglasila potrebu korištenja “agresivnije propagande”.

VRS, koja je bila organizirana otprilike po istom principu kao i Jugoslovenska narodna armija (JNA), imala je Sektor za moral, za koji je Gvero bio odgovoran, kao i pododjeljenje za informativne i političke propagandne aktivnosti, pod nazivom Centar za informisanje i propagandu.

Prema presudi, Gverina dužnost je bilo “širenje informacija i propagande za trupe s ciljem podrške [srpskim] ratnim ciljevima, u pripremi i tokom borbenih operacija”.

Direktiva 7 navodi kako je “potrebno svana održavati agresivniju propagandu i informisanje, s ciljem sticanja saveznika... razotkrivajući pristrasne i neprijateljske aktivnosti određenih pojedinaca ili dijelova UNPROFOR-a i nekih humanitarnih organizacija, podrivajući borbeni moral neprijatelja”.

“Ovo treba postići putem planskih i organizovanih informativnih i propagandnih aktivnosti, koordinisanih sa državnog nivoa.”

“Državni” nivo se odnosio na ratno sjedište bosanskih Srba na Palama, selu blizu Sarajeva, gdje je press-centar vodila Karadžićeva kćerka Sonja.

Samo "srpski" mediji u "oslobođenoj" Srebrenici

http://www.youtube.com/watch?v=X-7H5rX77P4


Nakon napada oružanih snaga bosanskih Srba na Srebrenicu u julu 1995., samo je medijima iz Republike Srpske i Srbije bio dozvoljen ulazak u grad.

Beogradski novinar Zoran Petrović Piroćanac imao je dozvolu da snimi to područje tokom napada i tokom ubijanja. Međutim, njegov je snimak pažljivo redigiran prije emitiranja, te nisu prikazana mrtva tijela kada je snimak pušten.

Od tada je traka korištena kao dokaz u nekoliko slučajeva pred MKSJ-om i Sudom BiH.

Jedna od scena emitirana nakon pada Srebrenice prikazuje komandanta bosanskih Srba generala Mladića, koji je rukovodio napadom VRS-a, kako kaže: “Braćo Srbi… Danas vam dajem na poklon ovaj grad, Srebrenicu!”

Mladić je optužen za ratne zločine prije 15 godina, ali je i dalje u bjekstvu i skriva se.

Bit će teško dokazati veze

I dok je Gvero prvi visokorangirani vojni zvaničnik osuđen zbog propagandne uloge u ratu, još se nije sudilo nijednom novinaru.

Mark Thompson, autor knjige “Proizvodnja rata” o ulozi koju su mediji imali u raspadu Jugoslavije, kazao je za Balkan Insight da bi bilo teško dokazati vezu između određenih propagandnih aktivnosti i zločina protiv čovječnosti ili genocida.

“Bez tih veza je nemoguće tvrditi da se desilo ‘direktno i javno poticanje na vršenje genocida’”, kazao je on.

“Zakonske odredbe [haškog] Suda ne tretiraju kao kriminalni čin propagandu ili čak njeno poticanje putem medija kao takve. A da ih tretiraju tako, zamislite koliko bi novinara bilo optuženo!”, dodao je Thompson, istaknuvši da “mi možemo odlučiti da to kritikujemo kao nedostatak zakona, ali to je već druga stvar”.

Thompson je kazao kako su veze između medija i donosilaca odluka u ratu bile utvrđene “u ogromnoj mjeri” u radu velikog broja istraživača. Ali, utvrđivanje veza nije dovoljno za podizanje optužnica.

Tužilaštva u BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i na Kosovu dosad nisu pokrenula nijednu istragu o ulozi medija ili protiv onih koji su kontrolirali medije u ratnim zločinima počinjenim 90-ih godina.

Tužilaštvo za ratne zločine iz Srbije pokrenulo je u martu ove godine istragu o ulozi medija, ali rezultati ove istrage nisu objavljeni.

http://www.youtube.com/watch?v=Sr79bPhGrMc


Isti novinari još uvijek aktivni i utjecajni

Jasna Sarčević-Janković iz ureda za odnose s javnošću srbijanskog Tužilaštva za ratne zločine rekla je za Balkan Insight da je istraga još u toku i da, “po zakonu”, još nije moguće otkriti informacije o njenim nalazima.

Govoreći na konferenciji u Beogradu ovog proljeća, Vladimir Vukčević, srbijanski glavni tužilac za ratne zločine, požalio se kako njegov ured u svojim istragama ne nailazi na posebno dobru saradnju s medijima.

Thompson vjeruje da bi se o ulozi koju su novinari i mediji igrali u toku 90-ih trebalo još šire raspravljati. “Novinari u svakoj zemlji bi se trebali ovim problemom baviti kroz svoja profesionalna udruženja”, rekao je on.

“Ali, naravno, to je vrlo teško uraditi jer su isti novinari koji su učestvovali u manipuliranju [informacijama] još uvijek aktivni i uticajni”, dodao je, “i jer su ta udruženja i dalje snažno politizirana, u kontekstu u kome države još uvijek manje ili više nisu voljne priznati šta se zaista dogodilo tokom devedesetih.”