Osamdesetogodišnja Hava Tatarević, majka šestorice ubijenih sinova iz Zecova kod Prijedora, simbol bošnjačkog i bosanskohercegovačkog stradanja i genocida, s posebnom boli dočekuje 31. maj, Dan bijelih traka. Dan je to kada se sjećamo nevinih žrtava Prijedora i okolice.

Piše: Faruk Vele 

Vrhunac zla

Na taj datum 1992. godine kulminiralo zlo započeto još ranije okupacijom Prijedora i napadima na bošnjačka i hrvatska sela, ubijanjima i hapšenjima. Bio je to put u pakao, u bezdan Džehenema... Trenutak kada će ljudski rod pokazati svoje najgore lice.

Podsjetimo da su 31. maja 1992. godine srpske vlasti putem Radio Prijedora naredile da cjelokupno nesrpsko stanovništvo okači na svoje kuće bijele čaršafe, a da na ruke vežu bijele trake. Na ovaj dan je osnovan i logor Omarska, kroz koji je prošlo više od 3.300 zatvorenika.

"Da, i mi smo stavljali bijele čaršafe na kuću. Tačnije,  na prozor. Kad smo kasnije bježali opet smo nosili bijele trake", započinje razgovor za Radiosarajevo.ba majka Hava.

Nepuna dva mjeseca nakon ove naredbe koja po svemu podsjeća na nacističko obilježavanje Jevreja žutim trakama i Davidovom zvijezdom, za majku Havu će se srušiti cijeli svijet.  

Kobnog 23. jula 1992, pripadnici Vojske Republike Srpske će sa ručka odvesti i ubiti njenih šest sinova i supruga, ali i mnoge druge članove porodice i komšije. Bile su to žrtve politike koja je nesrpskom stanovništvu naredila da nose bijele trake.

Sjećamo se Havinih najmilijih: Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada, Nishada, muža Muharema...

Posljednji put ih je vidjela tog 23. jula i sve do njihovog prolaska u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici Evrope nakon Drugog svjetskog rata, i ukopa 20. juna 2014. godine, majka o njima ništa nije znala.

"Otišli su mojih šest sinova, čovjek, dvije sestre, njihova djeca, unučad. Otišla cijela familija", govori majka Hava za Radiosarajevo.ba.

Borila se, Hava, tražila sinove i muža, mislila je da su u Armiji BiH. A onda je došla tužna spoznaja.

Pred pričom majke Have kojoj je Admir Muhić posvetio poemu "Hava majka Prijedorčanka", čovjek naprosto zanijemi.

Pet dana nakon što su joj odveli sinove i muža, srpski vojnici su došli i po njih. Pješke je išla s Vlašića do Travnika sa svojim unucima, dok o sinovima nije znala ništa. Najmlađi sin je bio sa njom, a u Travniku je našla još jednog sina i kćerku.

"Pucali su iznad moje glave. Sviralo se i pjevalo, a mi smo plakali. Naša djeca su bila i gladna i žedna.  Senad je imao dva sina, a Sead tri. Oni su sada u Americi", kazala nam je majka Hava.

Posebno joj tuga srce razdire u dane pred Bajram. Pita se ko će joj doći, ko će vrata otvoriti u predstojeće danima u selu Zecovi pokraj Prijedora.

A večeras je i 27. noć ramazana...

"Išla sam im na mezare uoči ramazana. Evo, sad ću opet uoči Bajrama... Nije to, sinko, jedan, nego njih puna kuća otišla. Kako mi je zna samo srce moje i dragi Allah", govori na majka Hava.

Za svih šest sinova majka Hava dobija 150 KM, koje su joj organi bh. entiteta RS, također, bili uzeli pa potom vratili! 

Zna se ko ih je odveo

Ova hrabra žena, koja je se nije bojala od lokalnih Srba sama tražiti informacije o ubicama njezine djece, traži pravdu.

Kaže da se zna ko je njezine najmilije odveo:

"Ne znam ko ih je ubio. Zna se ko ih je odveo. To je Milana Bajića zet iz Crne Gore", ističe nana Hava za Radiosarajevo.ba.

Brine je ono što se danas dešava u Bosni. Strahuje od novog zla.

"I ja to gledam i velim: 'Teško meni, da opet ne pukne!? I ja to gledam svaku večer. Šta god bude, šta ću. Ja iz ove kože ne mogu u drugu", veli Hava.

Posebno je boli što i nakon toliko vremena nakon agresije postoje oni koji negiraju genocid i zločine.

"Kako nije genocid!? Toliko ih je samo u Tomašici nađeno. Svako vidi kakav je to genocid bio. Za 500 duša još se traga, ne zna se ni gdje su", poručuje majka Hava.

Na kraju, uoči mubarek noći Lejletu-l-kadr upućuje dovu Bogu za mir u ovoj zemlji, za sreću svačije djece, ali i da sve zločince stigne kazna kakvu zaslužuju.