DW: Karadžić ispitivao svjedoke

Drugi svjedok optužbe, Sulejman Crnčalo izjavio je u srijedu na suđenju Karadžiću u Hagu da je u julu 1992. protjeran sa Pala u Sarajevo gdje je njegova supruga tri godine kasnije poginula na pijaci Markale.

Crnčalo je posvjedočio i da je u junu 1992. čuo Karadžića kako na mitingu na Palama kaže da je "najbolji način da se odbrane srpske kuće - napad na muslimanske kuće". "To su bile strašne riječi... Rekao je da treba svaku muslimansku kuću napadati bilo gdje da je, jer se tako brani srpska kuća", izjavio je svjedok.

Crnčalo je opisao kako je njegova supruga 28. avgusta 1995. ujutro otišla na sarajevsku pijacu Markale, pošto je čula da će u prodaji biti mlijeka u prahu. Kada je pošao da je traži, čuo je da se na pijaci dogodila eksplozija.

"Kad sam došao, vidio sam veliki nered... Sva ulica je bila u krvi, komadići ljudskog mesa razbacani na sve strane, kao i dijelovi odjeće i obuće... Leševe nisam tu zatekao, svi su nekud bili odneseni... Neko mi je rekao da idem u bolnicu na Koševu... Svoju ženu sam našao u mrtvačnici", rekao je Crnčalo.

Prema optužnici protiv Karadžića i ranijim presudama Tribunala, granata na pijacu Markale bila je ispaljena sa položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS. Život u opsednutom Sarajevu Crnčalo je opisao kao mukotrpan zbog svakodnevnog granatiranja i snajperskih napada sa srpskih položaja, u kojima su stradali civili, kao i zbog nestašice vode, hrane i struje.

Morao napustiti Pale

Svjedok je ispričao i kako je u julu 1992. sa porodicom i oko 90 drugih Bošnjaka morao da napusti Pale pod pritiskom tamošnjih srpskih vlasti. Jedan od lidera bosanskih Srba Nikola Koljević je, po riječima Crnčala, prije toga tamošnjim Muslimanima na sastanku poruccio da "Srbi ne žele da žive s njima", a komandir policije im je rekao da im ne može garantovati bezbednost.

Crnčalo je, kako je rekao, morao da kuću prepiše jednoj Srpkinji, a na Palama je ostavio i automobil. Svjedoka u nastavku suđenja unakrsno ispituje optuženi Karadžić koji se brani sam.

Završeno ispitivanje Zulića

Karadžić je u srijedu (14.04.2010.) prije podne završio unakrsno ispitivanje prvog svjedoka Ahmeta Zulića iz Sanskog Mosta. On je u utorak dao iskaz o zbivanjima u svom gradu u proljeće 1992. godine. Odgovarajući na pitanja zastupnika tužbe, opisao je kako su pripadnici Srpske demokratske stranke preuzeli vlast u opštini i kako je zajedno sa istaknutim bošnjačkim ličnostima grada zatvoren u garažu fabrike Betonirka, a potom sproveden u logor Manjača. Govorio je o zlostavljanjima kroz koja je prošao i koja su ostavila teške posljedice na njegovo zdravlje i život. Prvo u prostorijama policije u Sanskom Mostu.

"Ko vas je tukao?" pitala je zastupnica tužbe. "Ko je prije stig'o, stražari, policijski službenici kad iziđu iz kafića, tukli su, kao karate trenirali na nama, dok se ne onesvijestiš", odgovorio je Zulić . Na pitanje kakve je posljedice to zlostavljanje imalo po njega, Zulić je odgovorio:

"Imam prelome svih rebara, imam oštećenih šest ili sedam pršljenova, imam prelom na ruci. To se može vidjeti. Fizički sam onesposobljen, a sada polako sustiže i psihičko opterećenje, koje strahovito djeluje na mene. Evo i sada znam, kakav ću biti kad se vratim kući. Kad god govorim kroz šta sam prošao, to svaki put preživim, i opet preživim i opet preživim…"

Iz "Betonirke" u logor Manjača

U ljeto je iz garaža "Betonirke" prebačen u zloglasni logor Manjača. Na pitanje tužiteljke da li je i tu bio izložen zlostavljanju, svjedok je rekao: "Da pravo kažem, istukli su me pravo samo jednom - ono sitno što sam dobio, paušalno, ne računam. Istučen sam nakon što sam dozvolio da me pregledaju predstavnici Međunarodnog crvenog križu, koji su došli iz Ženeve. Tad sam prebijen na mrtvo ime što sam to dopustio. Tog dana su ubijena dva čovjeka, koji su isto učinili, Omer Filipović i Esad Bender, obojica iz Ključa. Oni su umrli poslije premlaćivanja."

Pošto je već svjedočio na suđenjima Slobodanu Miloševiću, Momčilu Krajišniku i Radoslavu Brđaninu, i transkripti njegovih iskaza su podneseni kao dokazni predmeti, zastupnici tužbe su svog prvog svjedoka ispitivali samo oko sat vremena. Potom je Zulić počeo da odgovara i na pitanja optuženog, koji se brani sam.

Omiljeni svjedok tužilaštva

Na samom početku unakrsnog ispitivanja Karadžić je Zulića nazvao "omiljenim svjedokom tužilaštva", jer, eto, daje iskaz već četvrti put. Potom je naveo imena dvadesetak Bošnjaka iz Sanskog Mosta i pitao svjedoka da li ih poznaje. Predsjedavajući sudija O-Gon Kvon je prekinuo optuženog, zapitavši kakav je smisao i svrha takvog ispitivanja.

"Samo za još jedno ime da pitam", rekao je Karadžić. "Za Adila Draganovića", obratio se svjedoku. "Poznajete li ga i šta je radio?" "Poznajem ga. Prije rata bio je sudija, a isto neko vrijeme i poslije rata. Sad je advokat", odgovorio je svjedok. "Je li on bio šerijetski sudija ili je bio sudija i za Srbe i za sve druge, građanski, je li ?", upitao je Karadžić.

"Kakav šerijatski sudija, pobogu brate", uzvratio je svjedok Zulić, a onda se obratio sudijskom vijeću: "Ovo ne može proći ovako, on želi podvaliti, a ja to neću dozvoliti."

U nastavku unakrsnog ispitivanja, optuženi Karadžić, kao zastupnik sopstvene odbrane, u više navrata je zahtijevao od svjedoka da potvrdi da su u Sanskom Mostu i prije rata i na početku rata postojale jedinice "Zelene beretke".

"Ne mogu potvrditi nešto što nisam vidio. Tvrdim da nije bilo mogućno da bilo ko nosi zelenu beretku jer je od 1991. sve bilo pod kontrolom JNA. Svojim očima nikad nisam vidio zelene beretke. Znam šta je zeleno, nisam daltonista," bio je odgovor svjedoka.