Četvrt vijeka od intervencije: Dan kada je NATO napao agresora na BiH

Prije tačno 25 godina, na današnji dan, 30. avgusta 1995. godine, NATO snage predvođene Sjedinjenim Američkim Državama započele su vojnu intervenciju u Bosni i Hercegovini.

Ova opercija je u konačnici dovela do Daytonskog mirovnog sporazuma koji je parafiran nepuna tri mjeseca kasnije, 21. novembra 1995. godine, u Zračnoj bazi "Wright-Patterson" u Daytonu u Ohaju.

Povod za intervenciju je bio zastrašujući artiljerijski napad Vojske RS na Sarajevo dva dana ranije, 28. avgusta 1995. godine, kada su minobacačkom granatom proizvedenom u fabrici “Krušik” u Valjevu (Srbija) kod Gradske tržnice u Sarajevu ubijena 43 osobe.

Svijet je konačno dobio dokaze o masovnom ubijanju građana BiH, ponajviše Bošnjaka, iako su te dokaze svjetski mediji donosili i godinama ranije.

Operacija NATO snaga ''Namjerna sila'' (eng.; Operation Deliberate Force) u Bosni i Hercegovini počela je oko 2 sata ujutro 30. augusta 1995. godine i završila se 21. septembra 1995. godine, a uključila je oko 400 aviona i 5.000 ljudi iz 15 zemalja svijeta. Ispaljeno je više od 1.000 projektila, piše FaceTV.

Vojna operacija bila je načelno odobrena i ranije na Vijeću NATO-a, ali se nije dogodila do drugog masakra na Markalama u Sarajevu.

Zapovjednik srpskih snaga Ratko Mladić, naime, spriječio je zračni napad NATO-a u junu 1995. godine tako što je za stubove i vojne instalacije vezao vojnike UNPROFOR-a. Bilo je to istinsko poniženje međunarodne zajednice pred svjetskom javnošću.

U operaciji NATO-a u BiH učestvovale su Sjedinjene Američke Države (SAD), koje su izvele najveći broj letova (oko 66 posto), te Turska, Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Holandija, Italija, Španija...

Inače, tokom operacije ''Namjerna sila'' izvršeno je 3.515 letova protiv 338 ciljeva. Izvršeno je 750 napada. Avioni koji su učestvovali u operaciji letjeli su iz vojne baze u Italiji i sa američkog nosača aviona ''Theodore Roosevelt''. Prema procjenama, 68 posto bombi korištenih u operaciji su bile tipa ”precizno navođene municije”.

U bombardiranju su uništena skladišta municije, protivavionske baterije, radarske instalacije, postrojenja za komunikaciju, stovarišta, artiljerijske jedinice, komandni bunkeri i mostovi.... Cilj je bio da se oštete srpske komunikacije i bosanski Srbi privremeno onesposobe da odgovore i prikupe pojačanja. Čak je i civilni telefonski sistem srušen kako ne bi mogao biti korišten u vojne svrhe.

Bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović posvjedočio je da su se čelnici bosanskih Srba, Radovan Karadžić i Ratko Mladić, bojali NATO-a.

''Postali svjesni veličine svih grešaka koje su napravili i činjenice da sve može da se upropasti i da Republika Srpska nestane'', pričao je Bulatović.

Cilj ovih borbenih dejstava NATO aviona i Snaga za brzu intervenciju bio je da se vojno i političko rukovodstvo Republike Srpske prisili da deblokira Sarajevo i povuče teško naoružanje iz "zone isključenja" oko grada.

Cilj je relativno brzo i ostvaren. Povukli su teške topove iz Sarajeva. Narednog dana Amerikanci su naredili prestanak zračnih napada. Poslije tri godine i četiri mjeseca prestali su da granatiraju bosansku prijestolnicu.

Na koncu, operacija međunarodnih snaga u BiH bila je efikasna i time je dovela Srbe za pregovarački sto.

Svi nezavisni analitičari su jedinstveni u ocjeni da je takva odlučnost međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini pokazana ranije, gotovo sigurno bi bio spriječen genocid nad Bošnjacima, krvoproliće nezapamćeno na tlu Evrope poslije Drugog svjetskog rata.