Bisera Turković uputila telegram saučešća ministru Izraela

A nisi se sjetila da osudis divljanje cionistickih bandi kolonizatora. Jos cemo pomoc aparthejda slati... STID ME OVE DRZAVE

krmačetina smrdljiva

GROKA

Svinjogojstvo predstavlja granu stočarstva kojoj je cilj proizvodnja i snabdijevanje tržišta svinjskim mesom i prerađevinama. Posebna se pozornost posvećuje kvaliteti mesa, a pod tim se podrazumijeva hranjiva vrijednost, mramoriranost i mikrobiološka ispravnost. Konzumacija svinjskog mesa u Hrvatskoj i u okruženju raste po glavi stanovnika te prednjači ispred svih drugih vrsta. Udomaćivanje svinja započelo je prije 8 do 10 tisuća godina u područjima Istočne Azije, Zapadne Europe i Mediterana te je prilikom tog procesa došlo je do značajnih promjena u morfologiji tijela svinja. Postupnim procesom domestikacije dobivene su pasmine, koje 70% svoje mišićne mase pohranjuju u stražnjem dijelu svoga tijela, koji je u današnjoj proizvodnji ekonomski najznačajniji. Upravo se tom činjenicom vidi najveća razlika između današnjih i divljih pasmina, koje su pak 70% mišićne mase sadržavale u prednjem dijelu trupa. Svinje potječu od dva izvorna oblika: sus vitatus ili azijska divlja svinja i sus scrofa ferus ili europska divlja svinja od koje potječu sve današnje primitivne europske pasmine. Pasmine svinja dijele se prema različitim svojstvima, ali najčešće su podjele prema proizvodnom tipu i stupnju oplemenjivanja. Prema proizvodnom tipu svinje se dijele na masni tip, mesno - masni tip i danas najvažniji, mesni tip. Podjela prema stupnju oplemenjivanja dijeli svinje u primitivne (šiška, mangulica, turopoljska svinja i dr.), prijelazne (berkšir, crna slavonska svinja) i plemenite pasmine (veliki jorkšir, landrasi, pietren, durok, hemšir i neke kineske pasmine). Razmnožavanje svinja Svinje su najplodnije od svih domaćih životinja te tako krmače u rasplodu mogu ostati do 8 godina i u tome periodu dati do 20 legala prasadi. U današnjoj intenzivnoj proizvodnji poželjan je što veći broj živo oprasene prasadi, ali i odbijene prasadi po plotkinji u određeno vrijeme. Sposobnost oplodnje očituje se pojavom spolnog nagona ili tjeranja. Pri tome trebamo razlikovati spolnu zrelost i pripusnu zrelost kada ženka može fiziološki podnijeti pripust i graviditet, a to postiže sa 70% tjelesne mase odraslog grla, odnosno 100 - 130 kilograma. Plodnost krmača ovisi o čimbenicima kao što su individualnost, dob, redni broj legla, tip i pasmina, genetika i dr. Tako je zapaženo da najviše prasadi daju krmače u dobi 3 - 4 godine kada im je plodnost gotovo 100%-tna. Obzirom na broj legala ustanovljeno je da se najveći broj prasadi dobiva u petom leglu. U pogledu tipa i pasmine svinja, krmače mesnog tipa daju veći broj prasadi u leglu, nego krmače masnog tipa. Kod nazimica i mladih nerasta spolna zrelost se pojavljuje u dobi od 5 do 8 mjeseci, a spolni ciklus kod nazimica traje 18 do 21 dan. Karakteriziraju ga promjene na vanjskim i unutrašnjim spolnim organima, koji za cilj imaju pripremiti plotkinju za osjemenjivanje te bređost. Završno razdoblje spolnog ciklusa naziva se estrus i jedino je u tome razdoblju plotkinja spremna primiti mužjaka, biti osjemenjena i ostati bređa. Estrus nazimica i krmača u pravilu traje od 24 do 72 sata, a ovulacija nastupa u prosjeku 36 do 48 sati nakon početka estrusa i traje oko 6 sati. Danas se kod plemenitih pasmina, koje su prisiljene na tovnu proizvodnju, sve češće javljaju tiha gonjenja. Kako u većini razvijenijih zemalja, tako se i kod nas već od 70-tih godina provodi umjetno osjemenjivanje svinja. Ova metoda ima brojne prednosti, jer se ejakulatom jednog nerasta može osjemeniti veliki broj krmača te spriječiti prenošenje zaraznih bolesti. Krmače se osjemenjuju sa sjemenom visoko vrijednih nerastova te se tako omogućava brže postizanje selekcijskog napretka i moguće je prenošenje sjemena na veće udaljenosti.

Hranidba svinja Svinje prema razvijenosti probavnog sustava pripadaju u skupinu svejeda, stoga mogu konzumirati biljnu i životinjsku hranu. Posjeduju jednostavni želudac zbog čega bolje razgrađuju koncentrirana krmiva od voluminoze. U intenzivnim uvjetima proizvodnje koncentrirana krmiva su jedina krmiva koje svinje konzumiraju, dok se u poluintenzivnim i ekstenzivnim uvjetima, osim s koncentratima, hrane i zelenom masom. Krmiva u prehrani svinja se dijele se na energetska, bjelančevinasta, mineralna i dodatke. Najčešća energetska krmiva, koja se koriste u hranidbi svinja su kukuruz, koji je osnova hranidbe svinja i kod nas čini 60-80% obroka svih kategorija svinja. Uz kukuruz najčešće žitarice, koje svinje konzumiraju, su ječam, pšenica, raž, sirak i zob. Od bjelančevinastih krmiva pretežito se koriste krmiva biljnog podrijetla, a tu je najcjenjenija sojina sačma koja sadrži 40-50% sirovih proteina, a koristi se u prehrani svih kategorija svinja. Uz sojinu sačmu važna bjelančevinasta krmiva su suncokretova sačma, sačma uljane repice, suncokretova pogača, stočni kvasac te riblje brašno. Vrlo često osnovna krmiva ne mogu nadomjestiti mineralnu komponentu, koja je potrebna svinjama, stoga se u obroku koriste i mineralna krmiva. Tu se najčešće koristi stočna kreda, koja predstavlja čisti kalcijev karbonat te sadrži 38 do 40% kalcija. Osim kalcij karbonata koristi se i mono i dikalcij fosfat kao izvor fosfora te stočna sol kao izvor natrija i klora. Uz sva navedena krmiva u intenzivnoj proizvodnji koriste se još i dodaci ili aditivi, a oni predstavljaju hormone, antibiotike, probiotike, antioksidanse, organske kiseline, emulgatore, mirise i sintetičke aminokiseline. Dodavanje vitamina, sintetičkih aminokiselina, mikroelemenata i drugih minerala u obroke odvija se putem premiksa. Prasad se hrani u početku majčinim mlijekom ili mliječnim zamjenicama, a prirast se povećava upotrebom predstartera, koji je u brašnastom obliku. Nakon odbića koristi se starter i grover te tako prasad u uzgoju treba pojesti 1 kg predstartera, 13 kg startera i 23 kg grovera. U tovu svinja, koji se vrši koncentratima, koriste se dvije smjese: ST1 sa 16% bjelančevina, koji se koristi u tovu od 25 do 60 kg te ST2 sa 14% bjelančevina, a daje se svinjama u tovu od 60 do 100 kg. Najveći prirast tjelesne mase svinje postižu ukoliko konzumiraju smjese ad libitum (po volji) te je u tom slučaju i najkraće vrijeme trajanja tova, ali je nepoželjna pojava zamašćenje. Hranidba nerasta u rasplodu treba biti kontrolirana jer se nerasti ne smiju utoviti. Hrane se posebnim smjesama, a poželjno je da im se dodaje zob te zelena masa i silaža oko 5 do 8 kg dnevno. Poželjna tjelesna masa je 250 do 300 kg, a za rasplod se počinju koristiti u dobi od 7 do 8 mjeseci ili 120 kg. Hranidba bređih krmača je posebno bitna u kasnim fazama bređosti kada je najveći rast plodova. U ranoj fazi bređosti količina hrane po plotkinji iznosi 2,3 do 2,5 kg dnevno, a u kasnijoj fazi se povećava za 0,5 do 1 kg.

Postupci sa svinjama i sustavi držanja Intenzivna proizvodnja, osim hranidbe i reprodukcije, zahtijeva i kvalitetan smještaj te postupanje prema životinjama u skladu s dobrobiti. U svinjogojskoj proizvodnji posebno su osjetljive bređe krmače i prasad te se njima mora posvetiti najviše pozornosti. Bređe krmače i nazimice se prvo nakon oplodnje drže u krmačarnicima ili nazimarnicima najčešće u manjim skupinama, a tri do pet dana prije prasenja se premještaju u prasilište. Količina hrane, koja se daje bređim krmačama, je od 2 do 2,5 kg dnevno, a varira ovisno o fazi graviditeta. Nakon prasenja, prasad mora posisati kolostrum vlastite majke, jer s njim unosi specifična antitijela za izgradnju pasivnog imuniteta. Prasad se odmah nakon prasenja stavlja pod lampe i u prostoriju koja je ugrijana na temperaturu od 30 do 34 °C jer tek rođena prasad nema razvijen termoregulacijski centar. Radi prevencije anemije prasadi se treći dan nakon prasenja daju preparati sa željezom, a sedmog dana se kreće sa predstarterom i starterom. Nakon odbića 21 do 28 dana starosti, prasad odlazi u uzgajališta gdje se uzgaja do mase od 25 kg i hrani starterom i groverom. S 25 kg mase te na kraju uzgoja prasad ide u testnu stanicu gdje se vrši selekcija prasadi te tako dio muške i ženske prasadi ide za rasplod u nazimarnik, a dio ide za tov u tovilišta. Prasad namijenjena za tov se treba razdvajati kako po spolu, tako i po težini. Muška prasad namijenjena za tov kastriraju se već s dva tjedan starosti. Tovljenici se drže u skupinama od 10 do 12 tovljenika, ali pri tovu na dubokoj stelji mogu se držati i u skupinama do 50 jedinki. Prema mnogim istraživanjima držanje svinja na dubokoj stelji ima brojne prednosti naspram uzgoja na betonu ili rešetkastom podu. U intenzivnoj proizvodnji, svinje se tove do mase od 105 do 110 kilograma i tov traje oko 100 do 110 dana. Svinje u tovu od 25 do 100 kg žive mase postižu od 700 do 800 g prosječnog dnevnog prirasta. Tov svinja je dobar primjer povezanosti između potrošnje hrane i ostvarenog prirasta. Ako se svinja tovi od 25 do 100 kg žive mase, ukupni prirast od 75 kg se može postići u različitom vremenskom razdoblju koji ovisi o intenzitetu prirasta. Pri prosječnom dnevnom prirastu od 750 g potrebno je svinju toviti 100 dana, a ako svinja postiže 500 g prirasta, tada se tov produžava na 150 dana, što znači da se ukupno potroši više hrane za istu težinu. Pored toga, tov se može i produžiti te se svinje mogu toviti i do mase od 150 kilograma pa i više. U uzgoju svinja primjenjuju se i tri tipa smještaja: otvoreni, poluotvoreni i zatvoreni. Intenzivno svinjogojstvo se temelji na zatvorenom sustavu i on je danas najrašireniji u svijetu. Otvoreni sustav se danas uglavnom primjenjuje kod primitivnih pasmina i u ekstenzivnoj proizvodnji, ali se u zadnje vrijeme u Europi javlja tendencija držanja svinja na otvorenom, posebno rasplodnih grla. Poluotvoreni sustav uz nastambe ima i ispuste te se svinje mogu kretati po volji.

Bolesti svinja Kao i kod drugih vrsta domaćih životinja tako i kod svinja, većinu bolesti izazivaju živi uzročnici, odnosno bakterije, virusi, gljivice i paraziti. Virusne i bakterijske bolesti su najčešće i zbog toga se na njih mora najviše obraćati pozornost. Od virusnih bolesti najozbiljnija je svinjska kuga. To je septikemijska zarazna bolest svinja najčešće akutnog oblika koja izaziva velike gubitke u svinjogojstvu. Druge značajne virusne bolesti su svinjske boginje, slinavka i šap svinja, rinitis s uklopinama u svinja, bjesnoća u svinja, bolest Aujeszkog te transmisivni gastroenteritis svinja. Bakterijske bolesti svinja uključuju jako širok spektar bolesti. Najčešće koje se javljaju su Glasserovu bolest mlade prasadi, atrofični rinitis svinja, nekrobaciloza svinja, treponema svinja, tuberkuloza, bruceloza, bedrenica, vrbanac, salmoneloza, leptospiroza, pastereloza, kolibaciloza prasadi i druge. Također svinje su osjetljive na parazitarne bolesti kojih je danas ipak sve manje. Najčešće parazitarne bolesti su askaroza ili glistavost svinja, metastrongiloza svinja, ezofagostomoza svinja, strongilidoza, trihuroza, cisticerkoza, toxoplazmoza, ehinikokoza i najznačajnija trihineloza svinja. Osim bolesti uzrokovanih živim uzročnicima kod svinja se javljaju metabolčike bolesti ili bolesti nastale zbog lošeg menadžmenta. Kod svinja je izražena anemija u prasadi zbog manjka željeza u mlijeku krmača. Također česte su pojave kanibalizma, trovanja hranom, avitaminoza, parakeratoza zbog nedostatka cinka, hipoglikemija, rahitis, disgalakcija krmača i brojna druga oboljenja.