Asim Ivanković, zatočenik zloglasnog logora, prvi je Stočanin koji će biti ukopan na novom mezarju
U nedjelju, 14. decembra, poslije ikindija-namaza, na novom Gradskom mezarju Radimlja–Poprati u Stocu bit će obavljena prva dženaza i prvi ukop od kako je mezarje izgrađeno ovog ljeta.
Ta tiha historijska simbolika vezana je za ime Asima Ivankovića, Stočanina koji je u 83. godini života preminuo daleko od rodnog grada, u švedskom Malmöu. Sudbina je htjela da upravo on bude prvi koji će pronaći smiraj na novom mezarju.
Kako su kolegi novinaru Nerminu Biseu ispričali Asimova supruga Nazifa i sinovi Alija i Arman, život ovog Stočanina bio je nenametljiv, pošten i težak, obilježen radom, izbjeglištvom, gubicima i dubokom, neugaslom vezom sa Stocem.
Afganistan: Talibani kaznili mladiće jer su se obukli kao likovi iz serije Peaky Blinders
"Neko je morao biti prvi. Izgleda da je tako bilo zapisano za našeg Asima", govori Nazifa.
Prije rata, Asim je radio u više stolačkih preduzeća. Bio je čovjek skromnih potreba, ali velikog srca, koji je svemu pristupao s predanošću i dobrotom. Njegov mali svijet nalazio se u dvorištu kuće uz Bregavu, preko puta Begovine. Bašta je uvijek bila uredna, zemlja obrađena, cvijeće i povrće pažljivo njegovani. Tu je, kažu njegovi najbliži, nalazio mir.
"Stolac je volio više od svega. Samo da može proći čaršijom, stati kraj Begovine, dotaknuti Bregavu… to mu je bilo dovoljno", prisjeća se sin Alija.
Taj mir prekinut je 1993. godine, kada je odveden u zloglasni logor Gabela. Šest mjeseci proveo je u teškim, nečovječnim uvjetima, noseći rane o kojima gotovo nikada nije govorio. Još kao beba ostao je bez oca, poginulog u Drugom svjetskom ratu, nije imao ni godinu dana, niti uspomenu na njega.
Nakon izlaska iz logora, put ga je odveo van Stoca: najprije u Gašince, potom u Savudriju, gdje mu se pridružila porodica. Ubrzo su deportovani u Švedsku, gdje su započeli novi život, daleko od domovine, ali s mislima trajno vezanim za Stolac. Asim je preminuo u Malmöu, ali njegova posljednja želja bila je jasna, da se vrati kući. I tako će i biti.
Na mezarju Radimlja–Poprati, otvorenom nakon što su gradska mezarja Poplašići i Djetelina zatvorena zbog nedostatka prostora, Asim Ivanković bit će prvi ukopan. Za njegovu porodicu ta činjenica nosi složene osjećaje, tugu, ali tiho uvjerenje da je sve, nekako, došlo na svoje mjesto.
Istina o logoru "Gabela"
Selo Gabela je bilo poznato po kasarni bivše Jugoslovenske narodne armije (JNA) i njenim objektima. Bila je pogodno mjesto da se u njoj smjesti logor jer je bila sklonjena od saobraćajnica. Radi toga su vlasti tzv. Herceg-Bosne/HVO-a odlučile postojeće kapacitete JNA koristiti kao zatvorske jedinice. Logoraši su držani u četiri limena hangara.
Premda su organi vlasti Herceg-Bosne/HVO-a, nakon hapšenja istaknutih Bošnjaka iz općina Stolac i Čapljina u aprilu 1993. godine, u zatvor u Gabeli priveli nekolicinu muškaraca, taj zatvor je zvanično osnovan 8. juna 1993. Iako je HVO 22. decembra 1993. godine zatvor u Gabeli zvanično pretvorio u tranzitni centar za oslobođene zatočenike, ipak su muškarce bošnjačke nacionalnosti držali u tom zatvoru sve do aprila 1994.
Prema pisanju prof. dr. Ive Komšića, tokom glavnog perioda korištenja zatvora (od jula do decembra 1993. godine), HVO je u njemu u svakom trenutku držao oko 1.200 zatočenika! U zatočeništvu su držani muškarci, kao i u drugim logorima, neovisno od toga da li su bili civilna ili vojna lica. Među njima je bio i jedan broj dječaka mlađih od šesnaest i muškaraca starijih od šezdeset godina. Kao i u logoru Dretelj, tokom augusta i septembra 1993. godine, među kriterijima HVO-a za puštanje Bošnjaka iz pritvora bili su "brak sa ženom hrvatske nacionalnosti" ili posjedovanje vize i garantnog pisma za odlazak iz Bosne i Hercegovine u drugu zemlju.
Pripadnici HVO-a prema zatočenicima su postupali kao i u Dretelju: nisu im davali dovoljno hrane i vode, tjerali su ih da jedu pod okrutnim i ponižavajućim okolnostima, držali ih zaključane bez hrane i vode po nekoliko dana... Sve vrijeme, pripadnici snaga Herceg-Bosne/HVO-a, uključujući i upravnika logora i pripadnike jedinica Herceg-Bosne/HVO-a koje nisu bile povezane sa zatvorom, tukli su zatočenike i okrutno postupali prema njima, držeći ih u stalnom strahu od fizičkog i psihičkog zlostavljanja. Zatočenici su bili maltretirani, vrijeđani i ponižavani na nacionalnoj osnovi. Prisiljavani su i poticani da se međusono tuku ili zlostavljaju. Posebno su brutalno zlostavljani zatočenici držani u samicama.
Djela i postupanje HVO-a imali su za posljedicu teške povrede, a povremeno su dovodili i do smrti zatočenih. Najmanje šest zatočenika umrlo je u zatvoru u Gabeli od posljedica prebijanja ili zato što su ih ustrijelili pripadnici HVO-a. HVO je međunarodnim posmatračima i humanitarnim organizacijama uskraćivao pristup zatvoru u Gabeli tokom prvih nekoliko mjeseci njegovog postojanja. U oktobru 1993. godine, pripadnici HVO-a su zatočene Bošnjake koje su držali u samicama sakrili od predstavnika jedne međunarodne humanitarne organizacije (!) čiji su predstavnici došli pregledati zatvor i posjetiti zatočenike.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
