Ardian Adžanela: O zdravoj komunikaciji

Piše: Ardian Adžanela, Sarajevo

Dva elementa koja proističu iz politike u BiH i ugrožavaju zdravlje njenih građana, a na koje ipak koliko-toliko možemo uticati, su neuslužna državna/javna uprava (naročito javno zdravstvo), i prenatrpanost medija političkim temama, pogotovo onima konfliktne prirode (tzv. prepucavanja i kontriranja). Takva jedna svakodnevnica, uz onaj uobičajeni svakodnevni stres modernog življenja (problemi na poslu-za one koji ga imaju, porodični problemi, saobraćaj, itd.) pogoduje i stvaranju distresa kod pojedinca.

U ovu svrhu biće dovoljno pomenuti da je distres, ili tzv. „loši stres“, onaj štetni oblik stresa koji može uslijediti ukoliko se stres, koji prema psiholizma nije sam po sebi neposredno štetan po zdravlje, ne kontroliše i ne kanališe adekvatno. O pojmu distresa je važno govoriti i zato što je ova pojava jedan od važnijih uzroka i posljedica nezdravog komuniciranja, a upravo je komuniciranje nešto na čemu svi mi, kao članovi ovog društva, možemo poraditi, i nešto čijim poboljšanjem možemo skoro sasvim sigurno poboljšati našu svakodnevnicu...dok čekamo Godoa (EU). Dakle, preduslov za zdravo komuniciranje je kontrola stresa (bio on opravdan ili neopravdan) i, naravno, eliminisanje svih onih navedenih elemenata bezobzirnog/neuljudnog komuniciranja (arogancija, želja za dominacijom, neprimjereno cinično i patronizirajuće obraćanje, podsmijavanje ili indirektno omalovažavanje, i sl.). I obratno, preduslov za manje stresa i distresa je zdravo komuniciranje.

Ovdje bi možda bilo poželjno podsjetiti šta je „zdrava komunikacija“, krilatica na koju sam, kao i milioni ljudi u svijetu, nadošao spontano. Možda bi za početak valjalo navesti šta „zdravo komuniciranje“ nije, a sigurno nije ono agresivno komuniciranje, izljev gnjeva ili kako ja volim reći „eksplozija“. Zdravo komuniciranje također nije ni ona arogancija, želja za dominacijom, neljubaznost, neprimjereno cinično i patronizirajuće obraćanje drugoj osobi i sl.

Tu onda dolazimo i do definicije „zdrave komunikacije“. To bi dakle bila svaka ona komunikacija u kojoj je došlo do obostrano korisne razmjene informacija uz uzajamno uvažavanje/obzir/obazrivost ili uzajamnu pažnju. Na tome zasigurno možemo dodatno poraditi kao društvo.

Naravno, kritika se ne odnosi na osobe koje se nose sa posljedicama mentalnih poteškoća, osobe pogođene teškom bolešću, gubitkom članova porodice u ratu, i općenito sve osobe iz ugrožene kategorije stanovništva. Od njih nije logično niti etički opravdano očekivati da u svakom trenu komuniciraju učtivo, tj. zdravo, a ipak to uspijevaju postići mnogo bolje od mnogih drugih koji žive kvalitetnije živote. Dakle, ako oni pod takvim okolnostima to mogu, mogu sigurno i drugi.

Dr. Julian Melgosa, u svojoj knjizi „Život bez stresa“, podsjeća na smisao same konverzacije, citirajući Andre Maurois-a (1885-1967) koji kaže:
„Konverzacija je polje na kome zajednički radimo, misleći na uticaj u cjelini, kao što zidari rade sa svojim ciglama“.

U još jednoj fantastičnoj knjizi, naslovljenoj „Osjećaji liječe“, autora Michaela Wegera, prof. Hademar Bankofer se prisjeća odušuvljenja prof. Dr. Charles Hannekena rezultatima ispitivanja koje je sproveo na Harvardu sa kolegama liječnicima i psiholozima: „Sad imamo dokaz: osjećaji, pozitivne misli i iskrena pažnja mogu liječiti, mogu zapanjujuće ubrzati proces ozdravljenja pacijenta!“ Prof. Bankofer dalje navodi da osjećaji mogu izazvati i bolest: zavist, ljubomoru, ali i mobing, i tokom vremena dovesti do želučanih problema, poremećaja srca i krvotoka, depresija itd. Očigledno se govori o onim nezdravim osjećajima, koji povlače za sobom i nezdrav način komuniciranja.

Nažalost, nezdravo komuniciranje je kod nekih osoba dio životnog stava i „stila“. Pojedini u toj kategoriji takav način komuniciranja ponekad (ili uvijek) doživljavaju kao vrlinu, pa čak i kao dobar smisao za humor. Zdravorazuman način da se izađe na kraj sa takvim osobama je najprije učtiv/dobronamjeran razgovor, a u slučaju da taj metod ne urodi plodom, preostaje pravovremeno udaljavanje, radi samozaštite. Doduše, neki od tih „manje obzirnih“ su možda i svjesni svoje boljke, pa su odlučili problem „podijeliti sa drugima“ tako što su postali javni službenici, medicinske sestre (i “braća”), pa čak i liječnici, estradni „umjetnici“, a neki izgleda i političari ;). U okolnostima kada bezobzirnost pređe granicu, reakcija će neminovno uslijediti, ali je ona daleko efikasnija ako je kontrolisana, odmjerena (bez „ekspolozija“), ciljano usmjerena i zakonska, radi zaštite zdravlja pojedinca i društva u cjelini (npr. tužba za neki očigledan nemar ili nepravdu nanešenu od strane pojedinca ili države i sl.). Na internetu, s druge strane, nama običnim malim smrtnicima preostaje jedino da ignorišemo direktne i teške uvrede, u nedostatku mehanizama za sankciju takvih pojava. Zapravo ništa novo, ali eto, podsjećanja radi.

I na kraju, „jedna žlica vegete“, tj. poruka Dimity Reed-a, u njegovom tekstu pod nazivom “Rudeness will be the death of society” (Neobazrivost/neuljudnost/ …necivilizovanost uništava društvo, prev. A.A.):

“If people would just take two seconds to think about their actions and how they might affect another person, they would realize they are not the center of the universe.” (“Kada bi ljudi zastali na par sekundi i razmislili o svojim djelima i o tome kako utiču na život druge osobe, shvatili bi da se svijet ne vrti oko njih ”, prev. A.A.).

Dakle recept je tu, pa ko voli – nek izvoli.

Vezano:
"Koji kreten" - Milorad Dodik u Centru za kulturu dijaloga

radiosarajevo.ba