Agonija pčelarstva u BiH

"Sindrom nestajanja pčela" se u posljednjih petnaestak godina dovodi u vezu sa gubicima u pčelarstvu i to na internacionalnom nivou. Pčelarstvu u BiH se mora odmah pristupiti, i to pažljivo, i ne kao važnoj privrednoj grani nego kao "posrnulom biću" ukoliko ga želimo sačuvati od dalje propasti, piše prof. dr. Tarik Bajrović za Nap.ba.

Pčele su insekti koje, zahvaljujući sposobnosti letenja, orijentaciji, instinktivnom pronalaženju i donošenju hrane značajno participiraju u ekonomskom i ekološkom pogledu drugim domaćim životinjama u koje i same spadaju prema važećem zakonu.

Prilično sezonalne, u rano proljeće i kasno ljeto aktivnije reprodukciono, u rano ljeto produktivno a u kasnu jesen i zimi su u sanducima gotovo neaktivne uz veoma racionalnu eksploataciju mednih zaliha na kojima preživljavaju do proljeća.

Favorizirajući faktori razvoja pčelinjih zajednica su povoljne klimatske prilike i pašna ponuda, a nepovoljne, prisustvo infektivnih bolesti tipa nozemoze (crijevno i reprodukciono važne), Američka kuga pčelinjeg legla, ili varoe (slabljenje pčela i legla sve do uginuća).

Za "Sindrom nestajanja pčela" nema još etiološke dijagnoze ali se posljednjih petnaestak godina dovodi u vezu sa gubicima u pčelarstvu i to na internacionalnom nivou.

Interesantno je napomenuti da su preventivne mjere u vezi sa važnijim infekcijama pčela ujedno i terapijske s obzirom na stalno prisustvo uzročnih agenasa u domaćinu. 

Pravilnici, enormni uvozi vještačkog meda ili povremene pojedinačne i skupe laboratorijske analize još više nas udaljavaju od ove problematike sa kojom se danima suočavaju pčelari i njihove porodice na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, ali i u drugim dijelovima svijeta.

Pčelarstvu u BiH se mora odmah pristupiti, i to pažljivo, i ne kao važnoj privrednoj grani nego kao "posrnulom biću" ukoliko ga želimo sačuvati od dalje propasti. I puno manje educiranim ljudima iz domena pčelarstva je jasno da se danas nešto dešava u pčelarstvu iako je za takve ljude jedini kriterij stanja organoleptički sumnjiv med čija komercijalna ponuda raste, a zamisli apsurda, broj pčelinjih zajednica iz godine u godinu je sve manji. Nekada na zdravim i produktivnim pčelinjacima nije bilo potrebe za intervencijama da bi pčelari posljednjih tridesetak godina pooštrili "nadzor" radi veće profitabilnosti kroz produkciju matica, vještačkih rojeva, redukciju trutova, upotrebu pesticida zanemarujući biološke zakonitosti. U svemu je najviše favoriziran rafinirani šećer koji je najveći generator nestabilnosti pčelinjih zajednica a nažalost za većinu pčelara i spasonosan u vrijeme kada biljke ne mede, kako vole reći pčelari.

Rigoroznim stavom nekih pčelara uključujući među obaveznu pčelarsku opremu mlin za mljevenje šećera i gotovo dnevnu i agresivnu upotrebu ljekovitih pripravaka i biljnih pesticida koji se koriste inače u suzbijanju biljnih bolesti. Ovakva nekontrolirana i nikad dozirana i niotkog odobrena upotreba ljekovitih pripravaka mogla bi dovesti u pitanje harmonizirane biološke procese i možda projicirati "genetske zahtjeve" koji bi mogli biti i samoubilački.

Ponuđenu i sumnjivo "probavljenu" hranu koju pčelari daju pčelama u nedostatku meda pčelari tokom vrcanja preuzimaju za vlastitu upotrebu ili komercijalizaciju čime se zatvara trougao u koju smo svi upali ali se odgađaju javna mišljenja ili oglašavanja na zajedničku nam štetu. Bivši tzv. zimski gubici, danas su svakodnevni, iznenadni i nepoznati a u slučaju kompletnog gubitka pčelinjaka sa 40 ili više društava (vlastita iskustva) osuđuju se nevaljale komšije i namjerna trovanja zbog nacionalne mržnje.

Bilo kako bilo, pred preduzimanje preventivnih mjera na pčelinjacima ili davanja premija, morali bi spoznati i objelodaniti štete kroz ekonomske pokazatelje koje do sada nikada niko nije objelodanio.

Forsirano tretiranje biljaka pesticidima s jedne strane a posezanje za uvozom "meda" zbog gubitaka među pčelama s druge strane je život na dva kolosijeka koja vode u nepoznate pravce.

Na kraju da rezimiram, nikakvi Pravilnici koje mnogi zagovaraju godinama i u vezi tehnologije, niti bilo kakvim laboratorijima, ne može se unijeti reda u posrnulo pčelarstvo.Trebalo bi pokušati zaštiti one pčelare i one pčelinjake gdje su vlasnici svjesni situacije i koji se rijetko pojavljuju sa zahtjevima za nadoknadama jer se nemaju praktično kome žaliti.

Napuštanje zajednica odnosno svih članova pčelinje zajednice pri hladnom vremenu je neuobičajeno i liči samoubistvu koliko god to zvučalo morbidno. Pčele više ne mogu podnositi trovanja niti imaju rješenja u datom trenutku na nekom terenu a naravno da bi trebalo poraditi i na Sindromu nestajanja pčela o čemu do danas nema pomaka. Napominjem da vještački med koliko god imao primjesa meda ne može zamijeniti med izuzev da sve pčele izumru pa budemo na to prinuđeni a čini se da upravo idemo u tom smjeru.