BIRN: Intervju s Milanom Lukićem

Piše. Aida Mia Alić, BIRN – Justice Report

Nekadašnji vođa paravojne grupe „Beli orlovi“ ili „Osvetnici“ Milan Lukić, dok čega kraj suđenja pred Tribunalom u Haagu, za BIRN – Justice Report govori o zločinima u Višegradu, višegodišnjem skrivanju, te optužuje Dragomira Andana, bivšeg direktora Policije Republike Srpske (RS), da pruža zaštitu „najodgovornijim“ za događaje u tom gradu. 

Suđenje Milanu i Sredoju Lukiću pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) zbog zločina počinjene tokom 1992. godine nad nesrpskim stanovništvom Višegrada počelo je u julu 2008. godine.

Nepravomoćnom presudom iz jula 2009. godine, Milan Lukić je osuđen na kaznu doživotnog zatvora zbog ubistva oko 130 žena, djece i starijih osoba koje je zatvorio u kuće u Pionirskoj ulici i u selu Bikavac kraj Višegrada i potom zapalio, te pucao na njih iz automatskog oružja i bacao bombe. Tom presudom, Milan Lukić je osuđen i za ubistvo 13 osoba na različitim lokacijama u Višegradu, kao i premlaćivanje zatočenika u logoru Uzamnica u tom gradu. Za doprinos ubistvu 59 osoba u Pionirskoj ulici i premlaćivanje zatočenika u Uzamnici, pred MKSJ je na 30 godina osuđen i Sredoje Lukić. Nakon što je izrečena nepravomoćna presuda, žalbe su uložile Tužilaštvo i Odbrane optuženih.

Milan Lukić uhapšen je u augustu 2005. godine u Argentini zbog optužbi da je tokom 1992. godine sudjelovao u zločinima nad nesrpskim stanovništvom u Višegradu. U pritvorsku jedinicu Haaškog tribunala prebačen je u februaru 2006. godine.

JR: Da li je istina da ste pregovarali sa Haškim Tribunalom prije nego što ste bili uhapšeni?

Ja nikada nisam pregovarao sa bilo kim iz Haškog tribunala u vezi moje moguće predaje. Ne samo da nisam pregovarao sa njima, već ni sa bilo kojim drugim međunarodnim ili državnim institucijama. Moj kontakt sa predstavnikom Haškog tribunala bio je u Argentini 2005. godine, poslije mog hapšenja. Osoba iz Ureda tužilaštva Haškog tribunala i Dragomir Andan iz Policije Republike Srpske posjetili su me u zatvoru u Argentini. Predstavnik Haškog tribunala pitao me je da svjedočim protiv nekih optuženika  koji su čekali suđenje u Tribunalu, ali ja sam to kategorično odbio. Kada je Andan ušao, dao mi je komad papira na kojem je pisalo da ne smijem reći ništa loše o Branetu Savoviću i Risti Perišiću, koji su odlučivali o životu i smrti u Višegradu za vrijeme rata. Oni su odvojeno razgovarali sa mnom, predstavnik Tribunala posebno, a Andan posebno, iako sam ja bio svjestan da se razgovori tajno snimaju i dokumentuju. Sve ovo se može provjeriti u arhivi zatvora u Argentini.

(BIRN – Justice Report je pokušao da stupi u kontakt sa Dragomirom Andanom, bivšim direktorom Policije RS-a, te Branimirom Savovićem, bivšim predsjednikom Srpske demokratske stranke (SDS) Višegrad i Ristom Perišićem, nekadašnjim načelnikom policije u tom gradu, ali bezuspješno.)

JR: Zašto se niste predali i koji bi bili uslovi vaše predaje?

Kao što sam već rekao, ja nikada i nigdje nisam pregovarao o svojoj predaji, tako da nisam mogao ni postaviti bilo kakve uslove u vezi s tim. Očigledno je da ste i vi takođe potpali pod propagandu koju šire Savović i Perišić, a koja me srpskom narodu predstavlja u najgorem mogućem svijetlu, znajući šta narod misli o Haškom tribunalu. Koliko ja znam, dok sam bio u Srbiji, niko se nije predao dobrovoljno. Iskreno govoreći, zašto bih se dobrovoljno predao kada sam znao da su moju optužnicu namjestili  Savović i Perišić, koji su najodogovorniji za sve zločine na području Višegrada. Da li sam se zaista trebao dobrovoljno prijaviti i robijati za njih dvojicu? Za vrijeme rata, ta dvojica kriminalaca su napravili liste muslimana koje je trebalo uhapsiti, a nakon završetka rata, napravili su liste Srba koji su trebali biti osuđeni za zločine koje su oni počinili. S obzirom da sam bio vrlo svjestan toga, da li sam imao pravo, radi moje lične časti i radi mog i digniteta moje porodice, robijati umjesto nekog drugog?

JR: Kada ste uhapšeni pod imenom Goran Đukanović, posjedovali ste srbijanski pasoš? Zašto ste izabrali Argentinu i to ime? Da li vam je bilo ko pomagao dok ste se krili?

Prije svega, želio bih vas uputiti u metod dobijanja falsifikovanog pasoša. Kada sam stupio u kontakt sa osobom koja falsifikuje lične i ostale dokumente, on mi je pokazao pasoš Savezne Republike Jugoslavije na ime Gorana Đukanovića, i naravno, sa njegovom fotografijom. Obzirom da su ostali detalji (prije svega, godina rođenja) bili, manje-više, isti kao moji, a pasoš nije bio oštećen, odlučio sam da ga uzmem. Falsifikator je tada odstranio Đukanovićevu fotografiju, i umjesto nje, nalijepio moju. Od tog trenutka ja sam u svojim rukama imao pasoš sa mojom originalnom fotografijom na ime Goran Đukanović. Ova shema me je koštala 300 Eura. Ovo ime je puka slučajnost i moglo je biti bilo koje drugo ime.

Kada bi znali kako je Argentina lijepa, i vi bi takođe vjerovatno otišli i živjeli tamo. Prekrasna država, prekrasne žene, jeftina i civilizovana zemlja, sve je sjajno tamo. Ja bih sutra otišao tamo i poveo cijelu svoju porodicu sa mnom i trajno se nastanio u toj prekrasnoj zemlji.

Sa takvom ljepotom okolo, nije bilo potrebe da mi bilo ko pomaže. Bog mi je pomogao, a posebno prelijepe argentinske žene.

JR: Koliko dugo ste se krili, i u kojim državama? Zašto ste se krili, ako mislite da ste nevini?

Obzirom da sam bio pod direktnom prijetnjom likvidacije koju su organizovali Savović i Perišić, 1998. godine sam napustio Višegrad i Bosnu i Hercegovinu. Tajno sam boravio u Beogradu, sa falsifikovanim dokumentima. Kada je 2004. godine moj brat Novica, pred očima svoje djece i supruge i bez pružanja bilo kakvog otpora ili imajući bilo kakvo oružje, ubijen u Višegradu u ranije planiranoj akciji, odlučio sam da napustim Srbiju, Bosnu i bivšu Jugoslaviju. Koristeći se lažnim pasošem, preko Makedonije i Bugarske sam prvo otišao u Brazil, a onda u Argentinu, gdje sam uhapšen. 

Kada me pitate zašto sam se skrivao, iako nisam kriv, ja moram odgovoriti citirajući jednu narodnu izreku,  prema kojoj su pitali zeca zašto bježi iako su konji ti koji su ugroženi (ne bih želio da budem vulgaran, ali vi znate na šta mislim). Zec je odgovorio: „Dok bih ja dokazao da nisam konj, moja m.... bi nestala.“ Ako ovome dodamo šta je moj omiljeni pisac MEŠA Selimović jednom rekao: „Nije važno šta je neko učinio, već šta ljudi kažu da je učinio“, biće vam jasno zašto sam se odlučio skrivati.

JR: Ranije ste rekli da znate dosta o zločinima koji su počinjeni u Bosni i Hercegovini, ali da vas je strah da govorite o tome. Da li se situacija promijenila? Da li smatrate da trebate progovoriti o zločinima koji su vama poznati kako bi oni koji su odgovorni mogli biti uhapšeni i procesuirani?

Odbijao sam da govorim o zločinima koji su drugi počinili sve do trenutka kada su moj i životi članova moje porodice, postali direktno ugroženi. To očigledno nije bilo dovoljno za neke koji su, kako bih zauvijek šutio, ubili mog brata. Od tada, nemam šta kriti i spreman sam izložiti činjenice bez obzira da li su ili nisu one inkriminirajuće za neke, ili kako će biti kvalifikovane. Jednostavno, osjećam se odgovornim da govorim o događajima o kojim imam lična saznanja, i tako dam svoj doprinos pravdi i istini.

JR: Dostupne informacije govore da ste vi bili član mreže koja je podržavala Radovana Karadžića? Da li je to istina i kako je ta mreža funkcionisala?

Želim odmah da vam kažem da ja nikada nisam bio član mreže koja je podržavala ili pomagala Radovana Karadžića u njegovom skrivanju. Kao što možete vidjeti iz mojih prethodnih odgovora, ja sam bio na drugom kraju svijeta, a on je bio u centru Beograda. Kako sam ja mogao pomoći bilo kome dok sam bio u Beogradu, kada sam i sam pokušao izbjeći hapšenje i likvidaciju? Da bi neko mogao pomoći nekome, morao bi biti u  mogućnosti da se slobodno kreće okolo i komunicira sa ljudima. Osim toga, zar ne mislite da sam ja mala riba u odnosu na te velike zvijerke?

JR: Da li ste zadovoljni načinom na koji ste tretirani u Scheveningenu kao i načinom na koji se suđenje odvijalo? Da li mislite da ste imali dovoljno resursa u vašem timu za odbranu i da li su trebali biti angažovani dodatni advokati?

Odnos prema meni i način na koji sam bio tretiran u Zatvorskoj jedinici u Scheveningenu je bio visoko profesionalan, isto kao i u slučaju bilo kojeg drugog pritvorenika, bez bilo kakvih incidenata.  Što se tiče suđenja, ne mogu sada pričati o tome obzirom da je žalbena procedura trenutno još uvijek u toku.

Što se tiče resursa mog tima za odbranu, to je slučaj za pravne anale. Želio bih reći odmah na početku da je kapacitet tima za odbranu bio nedovoljan, kako zbog nedovoljnog broja advokata, tako i zbog značajnih problema. Na početku, imao sam advokata iz Amerike, koji je bio vođa mog tima za odbranu. Međutim, nakon što je uzeo novac od pretpretresne faze, ispostavilo se da on ne može biti moj stalni branitelj pošto je već radio na drugom slučaju, čije je suđenje već bilo počelo. Znači, lagao mi je.

Sugerisao mi je da uzmem jednog njegovog kolegu, koji nije imao iskustva, koji je izbjegavao bilo kakvu komunikaciju i koji godinu dana nije učinio ništa za moju odbranu. Ja sam tada pitao Ured registrara da imenuju Milomira Šalića, mog advokata iz Beograda kao branitelja, ali je Ured registrara to odbio, i stavio me u situaciju gdje sam morao uzeti advokata sa njihove liste. Nemajući izbora, uzeo sam Bojana Šuleića, koji je bio na listi, ali uskoro se pokazalo da je on ovisnik o drogi i varalica, i uz velike poteškoće i protivljenje Ureda registrara, konačno sam uspio opozvati njegovu punomoć. Tek na početku suđenja, bez ikakvih priprema, uspio sam angažovati prave branitelje, Jacksona i Ivetića. Njihova borba, uz moju asistenciju, nije imala šansi protiv velikog broja članova tužilačkog tima i njihovih resursa. Ali, nadam se da će Žalbeno vijeće naći snagu da ispravi nepravdu koja mi je učinjena. 

JR: Vi ste optuženi za zločine koji su počinjeni u Višegradu. Da li ste učestvovali u tim zločinima (ko je odgovoran za zločine koji su počinjeni u gradu i da li znate gdje se sada nalaze Savović i Perišić?

Nisam učestvovao, ni direktno ni indirektno, ni u jednom zločinu za koji sam optužen, niti sam bilo kako doprinio njihovom izvršenju.

Savović i Perišić su odlučivali o svemu što se događalo u Višegradu, tako da su oni osobe koje bi morale objasniti svaki zločin koji se tamo desio. Prema mojim informacijama, obojica žive u Srbiji, preciznije u Čačku, Ulica Dragiše Mišovića 227. Baš kao što su radili i za vrijeme rata, kada je rat završio, oni su nastavili da prodaju raznu robu na crnom tržistu uz pomoć, između ostalih, brata jednog od važnih političara u Čačku, koji ih štiti. Ljudi ih viđaju po Srbiji, u kafićima, često u društvu nekih članova „Belih orlova“ /jedinica/.

JR: Neki članovi vojske su vas optužili za zločine u Srebrenici. Da li ste vi i vaša jedinica bili u Srebrenici u julu 1995. godine? Da li ste učestvovali u ubijanju zatvorenika u Kravici?

Ja nikada nisam bio u Srebrenici, ukljucujuči i period za koji me pitate. Ta priča, koju sam i ja takođe čuo, je širena od strane nekih generala i Policije Republike Srpske, koji to rade kako bi prebacili svoju, i odgovornost svojih potčinjenih, na nekog drugog. Zbog toga je za njih najlakše da optuže Milana Lukića, bez obzira o čemu se radi. Za njih je bilo važno da se priča proširi. Ipak, kada sam sreo neke od njih ovdje u Scheveningenu, izvinuli su mi se i tražili su mi da im oprostim, jer su mislili da ja neću nikada biti uhapšen, pa samim tim da neću nikada ni biti u mogućnosti da to opovrgnem. U svakom slučaju, nijedna presuda koja je povezana sa Srebrenicom nije potvrdila moje učešce u bilo kakvim zločinima u Kravici, Potočarima ili Srebrenici. Bilo je nemoguće naći nešto slično pošto ja nikada nisam bio tamo. Koliko je meni poznato, postoje video snimci ubijanja zatvorenika u Kravici koji su bili korišteni kao dokaz na ovom sudu. Mene na tim snimcima nema.     

JR: Bili ste pozivani da svjedočite na Sudu u Bosni i Hercegovini u suđenjima koja su bila vezana za Višegrad. Zašto to niste učinili?

Istina je da sam bio pozivan da svjedočim, a odbio sam zato što moje suđenje nije čak bilo ni počelo, pogotovo ne završeno, tako da sam ja morao uložiti mnogo truda i teškog rada kako bi pripremio svoju odbranu, uzimajući u obzir sve probleme koje sam imao sa svojim advokatima, o čemu smo već razgovarali. Nikada nije kasno da se istina čuje. 

JR: Neke od žrtava iz Višegrada su rekle da ste vi bili gospodar grada. Da li je to istina i šta vi mislite o tome?

Ja nisam bio gospodar Višegrada, kako za vrijeme rata, tako ni u mirnodobsko vrijeme. Dozvolite mi da vas podsjetim da sam ja stigao u Višegrad u maju 1992. godine, nakon što sam nekoliko godina radio u Švajcarskoj. Bio sam prisilno mobilizovan kada sam, nakon  poziva mojih roditelja, stigao tamo kako bih ih preselio i našao im smještaj u Srbiji, jer je situacija u Višegradu i njegovom okruženju postala nepodnošljiva za Srbe. Svi koji su imali gdje da odu, to su i učinili. Ja sam tada imao 24 godine. Zar ne mislite da je malo čudno da neko ko je poslije toliko godina došao i bio mobilizovan u rezervnu policiju kao obični policajac, a onda dodijeljen Vojsci Republike Srpske kao izviđač, mogao vladati gradom? Što je previše, previše je. Pitajte Avdiju Šabanovića, Fikreta Cocalića i druge koji su vladali gradom. Osim Savovića i Perišića, niti ja niti bilo ko drugi nije mogao imati tu „privilegiju“. Oni su raširili ovu priču i obimno su je koristili kako bi prikrili svoju odgovornost.

JR: Vaš brat Novica Lukić je u aprilu 2004. godine ubijen u svojoj porodičnoj kući. Prema vašim informacijama, zbog čega je ubijen? Da li ste vi toga dana trebali biti likvidirani umjesto njega?

Ubistvo mog brata su naredili Savović i Perišić, a izveli su ga Radomir Njeguš i Dragomir Andan. Moj brat je bio meta zato što su oni znali da ja poslije 2004. godine nikada nisam bio u Višegradu, niti jedan minut. Njihov plan je bio da me likvidiraju kada dođem na sahranu, i što se toga tiče, zasjede su bile postavljene na mjestima gdje je bilo moguće ilegalno preći iz Srbije na teritoriju Bosne i Hercegovine. Kada je moj brat ubijen, bio je u pidžami, morao je ustati iz kreveta da bi otvorio vrata. Prvo je bio ranjen, i dok je ležao na podu, prišli su mu blizu i pucali u srce.  

Ja sigurno znam da je sastanak na kojem je planirana akcija za ubistvo mog brata održan na Zlatiboru, a na njemu su učestvovali Savović, Perišić, Andan, Njeguš, ... Zar vam to nije dovoljno da zaključite kakvi su oni monstrumi i na šta su sve spremni? Možete zamisliti šta su sve bili spremni da urade za vrijeme rata. To može značiti samo jednu stvar: njima je bila obećana apsolutna zaštita od bilo kakve odgovornosti.   

(Radomir Njeguš, bivši direktor Policije RS-a, nije želio komentarisati tvrdnje Milana Lukića.)

Aida Mia Alić je novinar BIRN – Justice Reporta. aida@birn.eu.com. Justice Report je BIRN-ova sedmična online publikacija.