Branio boje BiH, pa ga se otac zauvijek odrekao: 'Srbin sam, ali Bosanac. Pravi Bosančeros'

Nekadašnji bosanskohercegovački olimpijac Aleksandar Đurić, koji je bio član prvog tima BiH na Olimpijskim igrama 1992. godine u Barceloni u kajaku, otvoreno je govorio o svom životu, djetinjstvu, ratu, te odluci da nastupi za Bosnu i Hercegovinu – odluci koja ga je, kako kaže, koštala odnosa sa porodicom i prijateljima.

"Srbin sam, ali sam Bosanac. Pravi Bosančeros, kako se kaže. I Singapurac. Bio sam Jugoslaven, ali kad se ta zemlja raspala, postao sam izbjeglica jer te države više nije bilo," kaže Đurić.

Ističe da mu Bosna oduvijek znači dom. "Bosna je uvijek bila moja i bit će moja." Prisjeća se kako ga roditelji nikad nisu učili da se dijeli po naciji ili vjeri: "Odrastao sam u srpskom selu, odmah do nas bilo je muslimansko. Moja dva najbolja prijatelja su Damir i Samir, i dan-danas smo bliski."

Trending

Crna Gora: Skandalizovana najprestižnija državna nagrada

S posebnom nostalgijom priča o djetinjstvu, kada su, kako kaže, "kao djeca skakali u rijeku Bosnu, iako niko nije znao plivati". Dodaje da se čudi kako niko nije stradao: "Roditelji nisu znali gdje smo, skačemo u vodu, pa ko preživi – pričaće."

"Danas kad gledam djecu i roditelje – nemoj ovo, nemoj ono, pazit ćeš se, slomit ćeš se... A mi? Šta smo sve radili... ali bilo nam je predivno!"

Nedavno je nakon 35 godina prvi put sreo prijatelja Samira u Doboju. "Nas djecu nikad niko nije pitao ko smo i šta smo, jednostavno smo se družili. Volio bih da se to opet vrati. Nadam se da će nestati te tenzije, jer nijedan narod ovdje ne može sam."

Đurić se prisjeća kako je u Mađarskoj kao izbjeglica saznao da ga se Olimpijski komitet BiH sjetio. "Čuli su da sam dobar kanuista, kontaktirali su me preko radioamatera. Otišao sam u radio stanicu, javio se, i rekli su mi da imam jedan dan da se odlučim – hoću li nastupati za Bosnu i Hercegovinu na Igrama, koje su bile za mjesec."

Nije mogao kontaktirati porodicu jer linije nisu radile, a znao je da su mu i otac i brat u Vojsci Republike Srpske. "Pitao sam se: kako sad da ja nastupam za Bosnu?" Ipak, odlučio je slušati srce sportiste: "Bio sam sportista cijeli život i samoinicijativno sam javio Sarajevu da idem na Igre."

Otvaranje Igara pamti kao jedno od najemotivnijih iskustava: "Nas deset je predstavljalo BiH, dobili smo ovacije cijelog stadiona. Brat i majka su me gledali na TV-u, ali otac nije htio. Od tada pa sve do smrti nije progovorio sa mnom."

Tuga u porodici ga je zadesila ubrzo. Majka mu je poginula u avgustu 1993. godine. "Bio je kao neki mir između Srba i Muslimana. Majka i otac su sjeli da popiju kafu u dvorištu. Kuća nam je bila na brdu i dobro se vidjela. Kad su ih primijetili, ispalili su granatu. Majku je raznijelo, a otac je preživio s tijelom punim gelera."

Za njenu smrt saznao je ponovo preko radioamatera. "Brat mi je kasnije rekao da su je morali sahraniti noću, jer je groblje bilo blizu kuće, a ako bi ih neko vidio – gađali bi ih."

Kaže da ga je otac nakon toga još više mrzio, a ni prijatelji iz djetinjstva mu nisu oprostili: "Ljudi s kojima sam bio blizak su me počeli mrziti jer sam predstavljao BiH. Bratu su prijetili, govorili mu da mi poruči da će me zaklati kad me vide, da će me mrtvog razvlačiti kroz selo."

Rat, kaže, donekle razumije – ali ne i to kako su se ljudi preko noći promijenili: "Jučer smo prijatelji, danas me hoće zaklati. Nevjerovatno."

Kada govori o odrastanju, Đurić otkriva da mu nije bilo nimalo lako. "Odrastao sam na smetlištu. Otac alkoholičar, trošio je pare po kafanama. Skupljali smo papir, boce, metal, prodavali da preživimo. Djeca su me ismijavala, govorila da smrdim, da sam smetlar."

Ipak, nikad nije jurio za bogatstvom: "Zaradio sam pare, ali nikad me nisu zanimali skupi auti ni nakit. Uvijek sam govorio – ako uspijem, pomoći ću drugoj djeci."

Tako je usvojio dječaka Masima. "Njegova majka je završila u zatvoru, ja sam ga posvojio. On je iz Malezije, musliman, danas ima 14 godina. Eto, meni muslimani ubili majku i pola njene porodice, a ja usvojio muslimana."

Ostatak intervjua za Tportal u kojem Aleksandar Đurić otkriva svoju nevjerovatnu životnu priču možete pročitati na linku OVDJE.