Zajko Zeba: Nakon trinaest godina čekanja postat ću otac

Fudbal u krvi, fudbal u kući i vani. Teško je i zamisliti kako bi bilo da se moglo na trenutak zavući pod kožu Zajke Zebe tog 19. maja kada je zvanično okačio kopačke o klin. U duelu protiv FK Sarajevo s kapitenskom trakom na ruci, posljednji put istrčao je na teren u dresu FK Željezničar.

Upisao je tada 151. nastup u dresu Plavih, za koje je postigao 39 golova, i istovemeno stavio tačku na „i“ za sva takmičenja na zelenom terenu uključujući i ona u kojima je bio jednako efikasan u dresu Olimpika, Brotnja, Zrinjskog, Slobode, slovenske Olimpije i Maribora, ruskog Kamaza i Alanija, hrvatskog Splita, makedonskog Škendija, pa i reprezentativnom dresu Bosne i Hercegovine, koji je obukao pet puta.

Tako se jedni putevi zatvaraju, a drugi otvaraju, potcrtava Zeba na početku intervjua za Radiosarajevo.ba, ne skrivajući radost u svojim očima. Kaže da nema ni razloga ni mjesta za tugu. Na poslovnom planu ispunjava ga mjesto pomoćnog trenera u A timu FK Željezničar, u privatnom životu, otkriva, nikada nije ima više razloga za sreću.  

Radiosarajevo.ba: Prošlo je dvadesetak dana od oproštajne utakmice. Jesu li se slegle emocije i utisci?

„Smirile su se, ali dan prije i na dan utakmice bilo je zaista teško. Kasnije je već sve bilo normalno.“

Radiosarajevo.ba: Za profesionalnog igrača koji je i dalje u dobroj formi to je jedna od najtežih odluka u životu. Šta je prevagnulo u Vama da se odlučite na taj korak?

„Jeste, možda mi je malo žao to što sam sigurno još mogao pomoći klubu, ali jednsotavno presudilo je to što nisam mnogo vremena provodio na terenu. Nisam navikao da budem igrač na klupi ili da ne mogu igrati nikako. Mislim da to stvarno nije imalo smisla. Također,  prevagnuo je i taj osjećaj da mladim talentima treba ostaviti mjesto u timu. Odluku sam donio ranije i pomirio sam se s tim.“

Radiosarajevo.ba: Kao i većina fudbalera, ne odustajete od travnjaka. Polaznik ste nove grupe za stjecanje trenerske B licence u organizaciji Centra za edukaciju Nogometnog saveza BiH?

„Krećem od  B licence, iza mene je jedan semestar, ispred mene drugi, a onda ću imati otvorena vrata ka A licenci. Cilj je doći do kraja, profi licence. Ostao sam kao pomoćnik trenera u prvom timu i smatram da je to veoma korektno od strane predsjednika i uprave kluba.  Admir Adžemu, želim mu svu sreću, kao i dobrodošlicu novom šefu stučnog štaba.“

Radiosarajevo.ba: Iako iz ugla igrača možda tako ne izgleda, poziv trenera izuzetno je odgovoran, zahtjevan i stresan.

„Već vidim da je dosta drugačije. Kao igrač misliš samo o sebi, ovako moraš misliti na petnaest, dvadeset igrača. Ali pokušat ću, pa vidjet ćemo kako će biti. Iskreno, ne znam čime bi se profesionalni fudbaler mogao baviti kada završi karijeru osim fudbalom. U fudbalu sam proveo cijeli život. Nadam se da ću se snaći u ulozi pomoćnog trenera.“

Radiosarajevo.ba: Da li je tačna informacija da ćete ponovo obući dres bh. Futsal premijerligaša MNK „Centar“ Sarajevo?

„I dok sam se profesionalno bavio fudbalom igrao sam mali nogomet. To je nešto što volim i uživam u tome. Volim odigrati termine sa svojim prijateljima. Lijepa su to druženja. Za MNK „Centar“ sam igrao prije i ako budem ponovo ušao u takmičarsku sezonu, bit će „Centar“ ponovo. Naravno, ako bude bilo volje igrat ću turnire za veterane Željezničara, ali i neke druge turnire.“

Radiosaraejvo.ba: Za čime žalite, a na šta ste posebno ponosni u svojoj karijeri?

„Nisam navikao da žalim i ne žalim ni za čim. Sve odluke koje sam donosio u životu, donosio sam sam i, naravno, uz mišljenje moje porodice. Ne znam kome treba žaljenje uopće. Pamtim samo dobre trenutke i ponosan sam na svoj oproštaj. Bilo je jako dirljivo, ne znam kada je nekome ovako nešto upriličeno. Vidio sam da sam ostavio nešto iza sebe. Važno mi je bilo da iz svega izađem, kako bih rekao, čistog obraza i zdrav, na kraju krajeva. Drago mi je i što sam debitovao u Željezničaru, igrao i bio njegov kapiten, osvajao titule. Posebno mi je drag pehar posljednjeg KUP-a BiH, koji je za završetak karijere došao kao šlag na tortu.

Radiosarajevo.ba: Jeste li osluškivali komentare publike kroz karijeru, koliko Vas je zanimalo mišljenje navijača?

„Fudbal bez publike i navijača ne bi bio to što jeste i sve vrijeme imao sam veliku podršku, što mi je jako drago. Međutim, nisam se opterećavao time, jer normalno je i da je bilo negativnih komentara. Kad bi čovjek mislio o tim stvarima bilo bi stvarno teško. Ovako, drago mi što sam imao dobar odnos sa svima. Shvatio sam sve to kao igru i uživao.

Radiosarajevo.ba: Ko je najviše žalio kada ste donijeli odluku da okačite kopačke o klin?

„Supruga Samira. Pratila me brižno kroz karijeru i znala je da mogu još igrati.“

 Radiosarajevo.ba: Kada već spominjete svoj bedem i oslonac, spomenimo i to da ćete uskoro po prvi put postati roditelji.

„Ako Bog da. To je najbitnija i najsretnija stvar koja mi se mogla desiti. Pustio sam stvari da teku svojim tokom, možda je tako trebalo biti. Trinaest godina smo u braku i, hvala Bogu, dočekali smo da postanemo roditelji. Samira je u petom mjesecu trudnoće, jedva čekam da postanem otac, volim djecu. Karijere i sve druge stvari na jednu stranu, a djeca na drugu, jer šta bi drugo moglo biti smisao života?“

Radisarajevo: Imate li sada više slobodnog vremena, za sebe, porodicu ili prijatelje?

„Ne vjerujem da ću imati više slobodnog vremena jer putovanja, karantini i sve ostalo isto vrijedi i za mene kao pomoćnog trenera. Naprotiv, vjerovatno će biti još više obaveza.

Radiosarajevo.ba: Iduće sedmice počinje Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji. Za koga ćete navijati?

„Volio bih da osvoji Argentina i normalno naši susjedi.“

Radiosarajevo.ba: Na kraju kažite nam, ima li FK Želejzničar plan kako osvojiti prvenstvo u sezoni 2018/2019?

 „O tome je još rano pričati, nismo se još okupili, nisu počele pripreme... Međutim, sigurno je da nam je cilj doći do nekog trofeja. Ove godine osvojili smo Kup, ali ostaje žal za titulom jer bili smo blizu, isto kao i u prošloj sezoni. Mislim da možemo biti donekle zadovoljni jer smo nakon dugo vremena donijeli trofej na Grbavicu.“