Uoči finala Mundijala: Kako je sve počelo - sjećanje na početke Svjetskog prvenstva

Večeras, 19. jula, očekuje nas jedan od najiščekivanijih sportskih događaja ikada - finale FIFA Svjetskog prvenstva koje se ove godine igra u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku.

Od 21 sat po našem vremenu na stadionu "MetLife" u New Jerseyju snage će odmjeriti reprezentacije Španije i Argentine, u onome što se očekuje da bude istinski fudbalski spektakl kojeg će upamtiti historija.

Međutim, uoči samog finalnog susreta ovogodišnjeg izdanja Mundijala, vrijedi se podsjetiti na pomenutu historiju Svjetskih prvenstava. Tu se, prije svega, misli na ideju o nastanku takmičenja koje će ubrzo postati najznačajniji sportski događaj na planeti, te teške početke koji danas izgledaju nezamislivo.

Trending

Kvalifikacije nisu ni počele: Šest reprezentacija već osiguralo plasman na Svjetsko prvenstvo 2030

Ideja o nastanku 

Ideja o Svjetskom prvenstvu u fudbalu  nije nastala preko noći, već je rezultat dugogodišnjih napora, diplomatskih borbi i nezaustavljive popularizacije fudbala početkom 20. vijeka

Prije nego što je nastalo Svjetsko prvenstvo, Olimpijske igre su bile jedino pravo međunarodno fudbalsko takmičenje. Međutim, tu su postojala dva velika problema: ​Fudbal na Olimpijskim igrama dugo je bio demonstracioni sport bez zvaničnog statusa, a olimpijska pravila su strogo nalagala da na igrama mogu učestvovati samo amateri, što je značilo da najbolji svjetski igrači (koji su već igrali profesionalno u Europi i Južnoj Americi) nisu smjeli igrati.

03.06.26. 06:30

Zašto je Mundijal 2026 najveći u historiji? BiH se vraća među najbolje, Zmajevi pišu novu priču

Kada je FIFA osnovana 1904. godine u Parizu, jedan od njenih primarnih ciljeva bio je organizovanje međunarodnog takmičenja izvan olimpijskog okvira. Prvi pokušaj iz 1906. godine u Švicarskoj je potpuno propao zbog finansijskih i logističkih razloga.

​Prekretnica se dogodila dvadesetih godina prošlog vijeka. Na Olimpijskim igrama 1924. i 1928. godine, reprezentacija Urugvaja je očarala svijet svojom igrom i osvojila zlatne medalje. ​Gledajući prepune stadione i ogromno interesovanje, čelnici FIFA-e su shvatili da je fudbal prerastao Olimpijske igre. Pored toga, Međunarodni olimpijski komitet (MOK) je i dalje odbijao da dozvoli učešće profesionalcima. To je bio definitivan znak za FIFA-u da mora krenuti svojim putem.

Dvojac koji je napravio historiju

Najzaslužnije osobe zbog kojih danas uživamo u utakmicama na najvišem nivou su dvojica Francuza - Jules Rimet i Henri Delaunay.

Rimet je bio predsjednik FIFA-e od 1921. godine. Bio je neumorni diplomata koji je vjerovao da fudbal može ujediniti svijet nakon Prvog svjetskog rata, dok je Deluany obavljao funkciju generalnog sekretara Fudbalskog saveza Francuske, koji je tehnički uobličio ideju i bio desna ruka Rimeta.

​Na kongresu FIFA-e u Amsterdamu, 28. maja 1928. godine, Rimet je zvanično iznio predlog o organizaciji nezavisnog Svjetskog prvenstva otvorenog za sve nacionalne timove (i profesionalce i amatere). Odluka je usvojena historijskim glasanjem: 25 glasova "za", 5 "protiv" (skandinavske zemlje su bile protiv jer su se bojale da će to uništiti olimpijski amaterizam).

03.06.26. 20:10

Mundijal 2026 | Pobjednici Svjetskog prvenstva ne dobijaju originalni trofej, već repliku

Zašto baš Urugvaj?

Nakon što je odluka donesena, trebalo je izabrati domaćina za prvo prvenstvo 1930. godine. Nekoliko euopskih zemalja (Italija, Španija, Nizozemska, Švedska) podnijelo je kandidaturu, ali je Urugvaj pobijedio iz tri ključna razloga: bili su dvostruku olimpijski prvaci i smatrani su najboljim timom na svijetu, 1930. godine slavili su stogodišnjicu nezavisnosti, te je Fudbalski savez Urugvaja ponudio da pokrije sve troškove prijevoza i smještaja za sve reprezentacije koje dođu, kao i da izgradi potpuno novi, monumentalni stadion Centenario.

Zbog velike ekonomske krize (Velika depresija) i dugog putovanja brodom preko Atlantika (koje je trajalo oko dvije do tri sedmice), većina europskih zemalja je odbila da putuje. Rimet je morao lično da interveniše i nagovara saveze, pa su na kraju iz Europe krenule samo četiri reprezentacije: Francuska, Belgija, Rumunija i Jugoslavija.

Treninzi na palubi broda i imena uklesana u stadion

​Pošto nije bilo kvalifikacija, svaka članica FIFA-e bila je pozvana da učestvuje. Četiri europske reprezentacije krenule su na put istim prekookeanskim brodom – "Conte Verde". Putovanje preko Atlantika trajalo je pune dvije sedmice. Fudbaleri su trenirali na palubi broda, trčeći oko spasilaca i pazeći da im lopta ne završi u okeanu. Sa njima na brodu putovao je i predsjednik FIFA-e Jules Rimet, koji je u svom koferu nosio zlatni trofej namijenjen pobjedniku.

Sve utakmice turnira odigrane su u jednom gradu – Montevideu. Centralna tačka prvenstva trebao je biti "Estadio Centenario".

Međutim, zbog obilnih kiša, radnici nisu stigli da ga završe na vrijeme. Prvih nekoliko utakmica moralo se igrati na manjim klupskim stadionima (Pocitos i Gran Parque Central). Kada je Centenario konačno otvoren 18. jula (pet dana nakon početka prvenstva), beton na nekim tribinama je još uvijek bio svjež i vlažan, pa su navijači ostavljali svoja imena urezana u zidove.

Teški uslovi za igru i sudije u odijelima

​Na prvenstvu je učestvovalo 13 reprezentacija podijeljenih u četiri grupe (jedna grupa je imala četiri tima, ostale po tri). Pobjednici grupa išli su direktno u polufinale.

​Fudbal se igrao u teškim kožnim cipelama, sa teškim kožnim, šivenim loptama koje bi, kada se natope kišom, postale teške poput kamena. Nije bilo žutih i crvenih kartona, a sudije su utakmice vodile u odijelima i sakoima, nerijetko trpeći velike pritiske temperamentne južnoameričke publike.

29.06.26. 08:02

Od krpe do mikročipova: Kako se lopta mijenjala kroz Mundijale u historiji?

Prva historijska utakmica na Svjetskim prvenstvima u fudbalu odigrana je 13. jula 1930. godine u Montevideu. Iako su se u isto vrijeme, od 15 sati, igrala dva susreta (Sjedinjene Američke Države protiv Belgije i Francuska protiv Meksika), susret između Francuske i Meksika zvanično je ušao u historiju kao utakmica u kojoj je postignut prvi gol na Svjetskim prvenstvima.

Utakmica je odigrana na stadionu "Estadio Pocitos" pred 4.444 gledatelja.

S obzirom na to da je na južnoj hemisferi tada bila zima (čak je nekoliko dana prije prvenstva padao i snijeg), utakmica je odigrana u prohladnim i teškim uslovima, što iz današnje perspektive, kada se Mundijal igra ljeti, izgleda nezamislivo.​

Ubjedljiva pobjeda Francuske, drama sa golmanom i nedostatak zamjena

​Francuska je od samog početka nametnula ofanzivan ritam i dominirala terenom, a utakmica je završena rezultatom 4:1 u korist Francuske.

Prvi pogodak na utakmici, i na Mundijalu uopće, postigao je Lucien Laurent u 19. minuti, na asistenciju Ernesta Liberatija. Nakon njega u strijelce su se upisali Marcel Langiller u 40., te Andre Maschinot u 43. i 87. minuti. Jedini pogodak za Meksiko postigao je Juan Carreno u 70. minuti.

​Jedan od najupečatljivijih detalja sa ove utakmice desio se u prvom poluvremenu. Francuski golman Alex Thepot teško je povrijeđen nakon žestokog sudara sa jednim meksičkim fudbalerom, koji ga je neoprezno udario u vilicu.

​Kako u to vrijeme pravila nisu dozvoljavala izmjene igrača (čak ni u slučaju povrede golmana), Francuzi su se našli u ogromnom problemu. Rješenje je pronađeno tako što je igrač sredine terena, Augustin Chantrel, skinuo dres, stavio rukavice i stao na gol do kraja utakmice. Iako su igrali sa igračem manje u polju i sa veznim igračem na golu, Francuzi su uspjeli da postignu još tri gola i ubjedljivo pobijede.

Ovaj susret je ostao karakterističan i po tome što su Meksikanci Manuel i Felipe Rosas postali su prvi rođeni par braće koji je zaigrao zajedno na jednoj utakmici Svjetskog prvenstva. 

Također, utakmica između Francuske i Meksika je držala rekord kao najefikasnija utakmica otvaranja Svjetskog prvenstva punih 76 godina, sve dok 2006. godine kada je Njemačka u Munchenu pobijedila Kostariku rezultatom 4:2.

Prvo FIFA Svjetsko prvenstvo u fudbalu 1930. godine izgledalo je potpuno drugačije od spektakla kakav poznajemo danas. Bilo je to romantično, ali i prilično haotično doba fudbala – bez kvalifikacija, bez televizijskih prenosa, sa grubom igrom i putovanjima koja su trajala nedjeljama. Prvu titulu prvaka ponio je domaćin Urugvaj koji je u finalu savladao jednog od današnjih finalista - Argentinu, sa ubjedljivih 4:2.

Ipak, bio je to početak jedne fantastične priče koja traje i do danas, kada ćemo dobiti pobjednika 23. izdanja Svjetskog prvenstva u fudbalu i, nadamo se, uživati u jednom istinskom fudbalskom spektaklu, koji će pokazati zbog čega je fudbal "najvažnija sporedna stvar na svijetu".