Hrvati Bosanca proglasili kraljem HNL-a: Ovo je njegova životna priča

U igračkoj penziji vrlo često vratim film unazad i prisjetim se detalja iz karijere i moram priznati da mi od osvojenih trofeja, pobjeda i golova puno više znači to što me i danas pamte i cijene navijači klubova u kojima sam igrao, ne samo u mom Sarajevu, nego i u Zadru, Osijeku, Hajduku...Ta 'nogometna besmrtnost' je vrjednija od svih trofeja i golova, kaže za 24sata.hr  Almir Turković, istinska HNL legenda, igrač koji je ostavio dubok trag u sva tri hrvatska kluba čije je dresove nosio.

U tekstu, urađenom u okviru fetljotna "kraljevi HNL-a", 24 sata podsjeća da je Turković sa Zadrom je u sezoni 1997/'98 igrao Ligu za prvaka i na koncu osvojio šesto mjesto, što je najveći uspjeh u povijesti kluba, s Osijekom je u sezoni 2000/'01 bio jesenski prvak i na koncu treći na prvenstvenoj ljestvici te na korak do plasmana u europsko proljeće, a s Hajdukom je u sezonama 2003/'04 i 2004/'05 osvojio dva prvenstva, Kup i Superkup..

"Trofeje pamte navijači, a nama igračima ostaju uspomene, prijateljstva i ponos kad te se nakon toliko godina sjete. I danas kad dođem u Split, a dolazim uglavnom na turnir ''Četiri kafića'', navijači me prepoznaju, čestitaju, žele se fotografirati... i to mi jako puno znači. Kao i brojne poruke podrške koje sam dobio dok sam ležao u bolnici nakon srčanog udara...

Almir je krenuo s nogometom rano, nije ni osmi rođendan proslavio kad se upisao u Željezničarevu školu.

"Živio sam u blizini Grbavice i nas nekoliko prijatelja se otišlo upisati. Tada nije bilo privatnih škola, treniralo se samo u okviru klubova, i to samo stariji od deset godina zbog toga što nije bilo mjesta za sve. Prolazili su samo najbolji, a kako smo mi smo bili dobri, slagali smo da imamo deset godina pa su nas primili. Tu sam trenirao do prelaska u nižerazredni sarajevski klub Vrbanjuša, a potom i u Sarajevo. Za vrijeme rata igrali smo često prijateljske utakmice izvan Sarajeva, snimili su me čelnici HIT Gorice i na njihov poziv otišao sam par mjeseci u Sloveniju. Svidio mi se i grad i Slovenija općenito, meni je ljepša nego Austrija ili Njemačka. Slovenija je mala, čista, uredna, fina, kulturna... i što je posebno važno, jako je blizu Sarajevu", kaže Turković koga je put iz Slovenije odveo u austrijski Vorwärts Steyr:

"U Austriju me doveo Marinko Koljanin, jako dobar čovjek kome se nikad nisam uspio dovoljno zahvaliti za sve što je napravio za mene. Bio sam izbjeglica u to vrijeme, kod kuće je bjesnio rat i nisam se imao gdje vratiti, i s kim god bi ušao u pregovore, svi su me pokušavali iskoristiti i prisiliti me da igram 'za siću'. Marinko je bio gospodin čovjek, osjetio sam da stoji iza mene i da me podržava, i to mi je davalo vjetar u leđa.

Iz Austrije je Almira put dalje vodio u Meksiko, gdje je u dresu Tigrisa igrao svega sedam mjeseci.

"Bilo je to jako teško vrijeme, Sarajevo je još uvijek bilo pod opsadom, po gradu su padale granate, mjesecima ne bih čuo roditelje... Svaki put kad bih prošao pored telefonske govornice ubacio bih par pesosa i okrenuo kućni broj u Sarajevu, uj nadi da ću nekog čuti. Ali rijetko bih uspio uspostaviti vezu. I onda kad sam čuo da je rat gotov i da se može kući, ništa me više nije moglo zaustaviti. Želio sam zagrliti roditelje, vidjeti grad, raju... Svi mi koji nismo bili u Sarajevu za vrijeme rata osjećali smo se dužni tom gradu i ljudima koji su propatili. Ja sam u početku kratko bio u ratu, kasnije sam pomagao kroz sport koliko sam mogao, ali nije to isto kao kad si tamo.

Nakon par mjeseci u svom Sarajevu, koga je u to vrijeme trenirao Denijal Pirić, Almir je prešao u Zadar. I to na prevaru...

"Obećali su mi manageri da će me voditi u Belgiju, ali kako iz Sarajeva nije bilo letova trebali smo automobilom do zračne luke u Splitu, pa dalje u Belgiju. Ja sam dobro poznavao Split jer sam godinama ljetovao u Kaštelima, i kad sam vidio da prolazimo kroz Kaštela, pa kroz Trogir, da se penjemo cestom prema Boraji i Šibeniku..., pitao sam gdje me vode. Manager kaže da moramo na kratko skočiti do Zadra, jer on tamo ima neki posao i da ima dosta vremena do leta. I tako, dođemo mi u Zadar, smjeste me u hotel na Boriku i nakon nekog vremena odvedu na sastanak s predsjednikom Zadra Antom Jurjevićem i trenerom Antom Čačićem. U pet minuta smo se dogovorili. Nazvao sam oca iz hotela i kazao mu da ne idem u Belgiju, nego da ću ostati u Zadru, a on kaže da je tako i bolje jer je Zadar ljepši i bliži od Belgije..."

Zadar je u to vrijeme bio ipak grad košarke, a nogomet se tek počeo dizati.

"Čačić je imao dobru ideju, dobro je on to sve skupa zamislio, ali mi smo sve redom gubili. Nakon osam kola mi nula bodova, a Dinamo na vrhu 24!? I onda je došao Katalinić, malo nas je presložio i digao nam samopouzdanje, i kad smo krenuli nitko nas više nije mogao zaustaviti, sve do Lige za prvaka smo došli. Zadar je bio grad košarke, Tornado je pravio sjajnu atmosferu u Jazinama i ja sam uvijek išao gledati utakmice kad god sam mogao. Malo po malo su oni došli gledati i nas na Stanove i napravili bi i u Stanovima sjajnu atmosferu.

I transfer iz Zadra u Osijek bio je jednako čudan...

"Na Katalinićevu preporuku trebao sam u Izrael, u Hapoel Petah Tikvu, ali čim sam sletio u Izrael shvatio sam da to nije za mene. Uniforme na svakom koraku, i ti odnosi Izraelaca i Palestinaca... Dosta je meni bilo i onog našeg rata i bezrazložnog ubijanja, još da moram gledati tuđe muke i ratove. I odmah sam im vratio pare i krenuo natrag, ali kako sam imao samo BiH putovnicu, nisam mogao poletjeti nigdje nego za Zagreb, a prvi sljedeći let je bio tek za sedam dana. I tako sam proveo sedam dana u Izraelu, vjerojatno najdužih sedam dana u životu... A po slijetanju u zračnu luku u Zagrebu iznenađenje, dočekali su me Reno Sinovčić i predsjednik Osijeka Antun Novalić i odveli me u Osijek na potpis ugovora. I opet je bilo dobro, kad smo se posložili i krenuli s pobjedama, nitko nas nije mogao zaustaviti te jeseni".

Iz Osijeka je Almira put dalje vodio u japansku Osaku, a interes Japanaca privukao je skraćenom verzijom VHS kazete.

"U Hrvatsku su došli neki japanski manageri u potrazi za napadačima, spominjali su se Deranja, Erceg, Cvitanović, Dodik, Mitu... I svi su napadači spremali video kazete sa svojim utakmicama, po sat i pol – dva sata utakmica, golova, driblinga. Mislim se ja u sebi, jesu oni Japanci, ali neće ni Japanac gledati svaku kazetu po dva sata, pa ne bi ni rođena majka gledala te ludosti. I naručim ja da mi poslože kazetu od 7-8 minuta golova i dam je ja Japancu. Ujutro rano kuca on na vrata i kaže da su se odlučili za mene i da letimo odmah za Japan. Potpisali smo, a ugovor je postajao važeći tek kad prođem liječnički u Japanu, jer oni nikome drugome nisu vjerovali, toliko su ih puta već bili izvarali..."

I tako je Almir završio u Japanu, no ni tamo se nije dugo zadržao...

"Potpisao sam na dvije godine, ali nakon prve više nisam mogao izdržati. Tamo se stalno leti, a letovi su jako nemirni, turbulencije, propadanja, tsunami, tajfuni, kiša, gromovi... užas jedan živi. Nisam mogao podnijeti taj stalni stres na letovima. Poletiš, let traje 50 minuta, a mi sat i pol propadamo... Da se razumijemo, oni su sigurni kao Lufthansa, ne padaju tamo avioni, ali strah je strah i nisam ga nikako mogao prevladati, postao sam i klaustrofobičan i morao sam natrag. Rekao sam im da idem na odmor i nikad se više nisam vratio u Japan. Poslao sam im raskid ugovora i to je bilo to za mene što se tiče Japana i letova. Pokušavao sam i kasnije, ali nema šanse...

Sljedeća stanica bio je Hajduk.

"Cijeli svoj život živio sam po motu ''prkos moćnome – zaštita slabome'' i na koncu završio u klubu čiji je to moto od osnivanja. Meni je poziv Hajduka bio poput sedmice na lotu, jer sam već bio i u godinama. Ali, živio sam profesionalno, dobro sam trenirao i nisam se želio osramotiti. Nisam ja Mitu ili Baka Slišković da mogu cijelu noć biti vani i sutra biti najbolji na terenu. Trudio sam se koliko god sam mogao da opravdam povjerenje, da ne ispadne da sam došao pokupiti lovu od zadnjeg ugovora u tako velikom klubu. Sjećam se i danas da me pitao predsjednik Branko Grgić koliko tražim za ugovor, a ja sam pitao njega koliko mi misli dati. I kad je rekao, potpisao sam i priznao mu da bi potpisao i besplatno. Imao sam još novaca iz Japana, a želio sam pošto poto zaigrati za jedan veliki klub poput Hajduka". 

Bila je to sjajna generacija Hajduka koja je osvajala trofeje u nizu...

"Ma čudo od ljudi i igrača, golmani Balić i Pletikosa, pa Srna i Carević, legendarni Miše, Računica, pa Neretljak, Vejić, Bubalo, Đolonga, Andrić, Pralija, Krpan, Bule, pa Rapaić... Ma čudo jedno od momčadi i od trenera Vulića, nama su s njim treninzi bili teži od utakmica. Većina nas je živjela na Pazdigradu, družili smo se na kavama, baš smo bili prijatelji i to je presudilo da budemo tako dobri i uspješni. I još jednog čovjeka ne smijem nikako zaboraviti, pokojnog Dina Pokrovca, on je većinu nas vodio i doveo u Hajduk, i nikome kune nije uzeo. Bio je veliki gospodin, volio je Hajduk i pomagao mu koliko je mogao. Što god ti treba, sve bi ti on riješio... Bilo mi je jako žao kad sam čuo da je ubijen".

Tih vremena u dresu Hajduka Almir se i danas sa sjetom prisjeća.

"Možda je to zbog toga što smo mi tada bili mlađi, zdraviji, ljepši, bolji..., ali ja ipak mislim da smo mi bili drugačiji, da smo živjeli za taj klub za razliku od kasnijih generacija koji samo gledaju novac. Mi smo živjeli za velike utakmice, pogotovo za derbije s Dinamom. I danas se sjećam svog prvoga derbija, bili smo u sobama na stadionu na dnevnom odmoru, i sat prije početka utakmice, tribine su podrhtavale pod nogama navijača, mislio sam da će se stadion srušiti..."

Iz tih splitskih vremena datira i veliko prijateljstvo sa Stankom Bubalom, a njih dvojica su i omiljeni likovi navijača Hajduka, što im uostalom pljeskom i skandiranjem jasno daju do znanja na svakom turniru ''Četiri kafića''

- Ma nas dvojica smo ''igrali za raju i zanemarivali taktiku'', zato smo i završili karijere u Širokom i Sarajevu, dok su drugi uzimali milijune...

Nakon Hajduka Almir je odigrao još sezonu u Osijeku, da bi se na koncu oprostio nakon osvajanja naslova prvaka sa Sarajevom.

- Dao sam sve od sebe da se oprostim kao prvak, odigrao sam još i kvalifikacije za Ligu prvaka s Dinamom Kiev, bili smo na korak do grupne faze... Nisam više mogao, igrao sam do 38., zato me i danas bole leđa, vrat, tetive... I srce me izdalo. U dvije godine izgubio sam majku i oca, nisam na to bio spreman, nisu bili bolesni i to me dosta pogodilo.

Danas je Almir blizu, ali i daleko od nogometa. Blizu jer voli raditi s djecom, ali daleko od ozbiljnih funkcija i uloga.

"Moj najveći uspjeh je da mi se ime ne veže za neku aferu, kako u Sarajevu, tako i u Hajduku... A žao mi je što je moj klub 'pojeo' svoje legende, i što ga vode podobni, kojima je u prvom planu novac i interes. Na žalost to je tako, to je današnji BiH sport, i zato mi gledamo Dinamo, Hajduk, Zvezdu, Partizan i Maribor u Europi, gledamo uspjehe hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, a mi ništa nismo napravili. I kad spomeneš da nešto nije dobro, kažu ti da mrziš klub i tako čuvaju svoje pozicije. Što god želiš reći dobronamjerno, oni te napadnu da si protiv kluba. Žao mi je djece, mi smo se nagledali dobroga nogometa, a što će naša djeca gledati? Dovode nekakve strance, a u pet tramvaj stanica od Ilidže do centra ja bi našao petoricu boljih domaćih igrača. I onda se čude što im navijači zvižde. Pa kako neće kad ima boljih među onima što zvižde s tribina od onih koji igraju. Sve je to 'u pet deka', samo, ovi s tribina nisu imali sreće, ili nije bilo interesa da uspiju oni, nego neki drugi".