Plesali dvije trke: Priča o najgorem timu u historiji Formule 1

Na vječitoj listi najboljih timova vodi Ferrari, slijede Mclaren i Williams, u posljednje vrijeme dominira Mercedes, nešto ranije Red Bull… A znate li ko je najgori tim u historiji F1?

Glavni junak priče o najgorem F1 timu u historiji je Willibald "Willie" Kauhsen, nekada vlasnik velike transportne firme u njemačkom Eschweileru, jedna od živopisnih figura koje su krasile automobilski sport '60-ih i '70-ih godina prošlog stoljeća.

Kauhsen je vozio isključivo trkačke Porsche modele dok nije odlučio okrenuti se vođenju sopstvene ekipe. U suradnji s Alfa Romeoom 1975. osvaja titulu svjetskog prvaka u konkurenciji prototipova, da bi dvije godine kasnije ušao u Formulu 2 s bolidom ELF-Renault 2J za čijim upravljačem se, između ostalih, našao i legendarni Alain Prost.

Bez obzira na katastrofalne rezultate u Formuli 2 (Prost nije uspio ostvariti bolji plasman od 10. mjesta), Willie Kauhsen ne odustaje, štaviše odlučuje se popeti stepenicu više i ući u Formulu 1. 

Prvobitno je bilo planirano da Kauhsen kupi dva bolida japanskog tima Kojima, od kojih bi jedan vozio Finac Keke Rosberg, otac aktuelnog svjetskog prvaka Nica Rosberga.

Planovi s Rosbergom pali su u vodu, pa je angažiran italijanski talenat Gianfranco Brancatelli. Već su napravljene i promotivne fotografije, no kada je došao trenutak za konkretizaciju posla, Kauhsen nije htio (ili nije mogao) prebaciti novac u Japan.

Kauhsen odlučuje napraviti sopstveni automobil jer se mogao pohvaliti visokoobrazovanim tehničkim kadrom koji su činili profesori Tehničkog fakulteta u Aachenu – Hans J. Gerhardt, Carl Cramer i Eduard Jäger – potom Austrijanac Klaus Kapitz zadužen za aerodinamiku i izgled vozila.

Za konstrukciju šasije bio je zadužen još jedan Austrijanac – Kurt Chabek – koji je jedini (osim sâmog Kauhsena) imao iskustva u autosportu. Probranoj družini treba dodati još jednog specijalistu za obradu aluminija, tri mehaničara i to je bilo sve.

Bez ikakvog iskustva u Formuli 1, mala ekipa bacila se punim entuzijazmom na izradu onoga što će se zvati Kauhsen WK1. 

Uslijedila je prava tehnička rašomonijada u vremenu kada ni u Lotusu – tadašnjem vladaru F1 – nisu bili sigurni kako funkcionira aerodinamička revolucija venturi-efekta.

U ranu jesen 1978. godine Kauhsen WK1 ugledao je svjetlo dana: Za prvi pokušaj ulaska u svijet Formule 1 bolid je izgledao lijepo.

U međuvremenu je finansijski račun projekta dostigao iznos od tada basnoslovnih 400.000 DEM, a da bolid još nije izašao na stazu. Kauhsen je dostigao finansijski limit pa se obratio nebrojenim njemačkim firmama za sponzorstvo.

Kauhsen propušta prve četiri utrke 1979. godine, a početak kraja desio se u španskoj Jarami posljednjeg vikenda aprila. Ekipa uplaćuje startarinu s dva mjeseca zakašnjenja, ali je ovaj iznos zapravo odmjeren kao kazna što su nastupali od početka sezone F1.

Također, čelnici F1 obavijestili su njemačku ekipu da ne mogu računati ni na mogućnost osvajanja bodova. 

Poput ozbiljnih timova Kauhsen dolazi u Jaramu s dvije šasije, ali svejedno ne dobiva boks na raspolaganje. Upetljao se gazda F1 Berni Ecclestone koji je isposlovao da se Kauhsen može "prisloniti" uz Lotus.

Od 27 prijavljenih vozača koji su se borili za 24 mjesta na startu utrke, Brancatelli je bio ubjedljivi "fenjeraš". Sve je bilo gotovo dvije sedmice kasnije u Zolderu, kada je već na prvom treningu u petak Brancatelli morao odustati zbog kvara na kvačilu.

Cijela epopeja hrabrog Kauhsena završena je na dva pokušaja da se nađe na startu utrke F1, uz ogromnu finansijsku dubiozu i gubitak "obraza" ozbiljnog poslovnog partnera što je, poznavajući njemački mentalitet, možda i najteži poraz.