Oliver Dragojević in memoriam

Rođen je u Splitu 1947. godine, djetinjstvo je proveo u Vela Luci, a školovanje je nastavio u Splitu gdje je pohađao glazbenu školu. Prvo je učio svirati klavir, a nakon toga klarinet i gitaru. U Splitu je završio Srednju glazbenu školu. Prve nastupe ima u dječačkim danima, sa 16 počinje profesionalno da se bavi muzikom kao klavijaturista i pjevač grupe Batali, a 1967. debituje na Splitskom festivalu sa pjesmom Zdenka Runjića Picaferaj, sa kojom nije uspio da se plasira u finale. Nakon toga slijede godine sviranja po stranim klubovima, angažmani u Dubrovačkim trubadurima, grupi More i povratak Batalima.

Godine 1974. se vraća na Splitski festival sa pjesmom Ča će mi Copacabana Tea Trumbića. Prva nagrada publike označava početak nove, blistave karijere. Obnavlja saradnju sa Zdenkom Runjićem, a u tom periodu kreće i niz danas legendarnih pjesama koje su svoju premijeru imale na Splitskom festivalu: Galeb i ja, 2002 godine u Splitu, Skalinada, Malinkonija, Oprosti mi, pape, Vjeruj u ljubav, Piva klapa ispo' volta, Što to bješe ljubav...

Ti nastupi su promovirali njegove studijske albume koje je tada skoro svake
godine objavljivao. Tandem Runjić-Dragojević dopunjavali su vanserijski saradnici poput aranžera i dirigenta Stipice Kalođere, tekstopisaca Fiamenga, Popadića, Britvića, Zuppe...

Zreliji dio Oliverove karijere obilježila je Cesarica, pjesma te 1993. još neafirmisanog autora Zlatana Stipišića Gibonnija. Raste interes mlađih generacija za njegov rad, a iz saradnje sa Gibonnijem izdvojimo pjesme U ljubav vjere nemam, Sa Dva Zrna lažnog Srebra, kao i kolaborativni album Familija iz 2016., njegovo posljednje diskografsko izdanje. Nastupao je u londonskom Royal Albert Hallu, Carnegie Hallu u New Yorku, Opera House u Sydneyu, bečkom Konzerthausu, pariškoj Olympiji...
Iza Dragojevića su ostala 23 albuma, brojne kompilacije i veliki broj nagrada struke i publike.