Potresni govor imama na sahrani pravoslavnog sveštenika obišao region

U utorak, 27. februara, je održana sahrana protojereja stavrofora Dragana Ristića na pravoslavnom groblju u Beranima, a govor glavnog imama islamske zajednice u Beranama, Hadži Rahima Efendije Muratovića obišao je region.

Objava na Facebooku gdje se čuje cijeli govor ovog imama skupio je desetine hiljada pregleda, a ovo je rekao: 

"Poštovani mitropolite, vladiko, sveštenstvo. Poštovani građani, Beranci, Beranke. Poštovani, neću reći obožavaoci, jer samo se Bog obožava, ali prijatelji našega Dragana… Rastanci su svi teški, šaljemo nekog u drugi grad ili u drugu zemlju, da živi u neki bolji život pa plačemo. Ja kada sam čuo za moga brata, tako mogu slobodno reći, suze su mi pošle. I samo tada. Rekao sam “ne”. Ne trebaju suze ići, vjernik ne smije plakati, vjernik vjeruje u drugi, bolji život. Odviše je rekao uvaženi mitropolit da je kratko živio. Da, ali ima i druga. On je dugo živio. Ne mjerimo život po godinama, nego ćemo ga mjeriti po djelima.

Trending

Treba li zabraniti korištenje mobilnih telefona u školama?

A ovaj čovjek pred kojim stojimo, naš brat, naš prijatelj, puno je ostavio iza sebe. Prvo, dobru i čestitu porodicu. Zatim, što bismo mi muslimani rekli dobra hadžema, a kad pomenu muslimani, ovdje ima muslimana mnogo na ovoj sahrani i mi smo ga jednako voljeli isto kao i vi hrišćani. On je bio i naš prijatelj i drug. Kako za mene kažu naš efendija, tako su i muslimani za njega govorili “Naš Dragan sveštenik.” To je ono za šta smo ja i on živjeli, ja sam možda još koji dan produžio da živim. Ja vjerujem kod ovoliko sveštenstva da će imati ko da nastavi njegovim stopama.

Nije me sramota ako kažem da smo u teškim vremenima, kada su ružni vjetrovi duvali, kada je najlakše bilo biti nečovjek, a teško biti čovjek, mi smo bili zajedno. Posebno mi je ovaj čovjek ušao u dušu što je imao povjerenja u mene. Kad mu je bilo teško, osim porodici ili par vas, sa mnom je to dijelio, to se ne smije zaboraviti. Isto i ja sa njim. Sad da me neko pita, kakve je oči imao Dragan, vjerujte mi da ne znam. Ali, kakvu je dušu imao, to znam. Imao je dušu kao malo ko, imao je dušu i srce nevinog djeteta. Kako to Ado na Fejsbuku napisao “Naizgled grub ili krut”, ne znam tačno kako.

[facebook_video]https://www.facebook.com/watch/?ref=embed_video&v=1088859292258242[/facebook_video]

Čim bi čovjek malo sa njim stao, vidio bi da se u njemu krije jedan nevin dječak pun ljubavi prema svakom, uvijek raspoložen, ko se nalazi u njegovom društvu da mu bude fino, mi smo se tako družili. Smijali smo se, družili, i meni je uvijek bilo fino sa njim i imam utisak da je i njemu bilo sa mnom. To je samo znak da smo život na ovome svijetu tako prihvatili da živimo za ovaj dan. Opet reko, nije me sramota, neću prihvatiti osim porodice, da ga je ikom žao više nego meni, neću to prihvatiti niti mogu. 31 godinu mi smo zajedno i često puta smo bili zajedno na raznim prijemima, svečanostima, na kafu neobaveznu, i tako dalje.

Zašto živimo? Na kraju krajeva, za ovaj dan i da imamo šta ponijeti pred Gospoda. Dragan ima šta ponijeti sa sobom jer rečeno je da se žanje ono što se poseje. Ovaj svijet je kratak, na njemu sejemo. I kada se dijete poslije devet mjeseci rodi, ono plače, mi se veselimo i radujemo se. I tako, sada mi plačemo, ali njegova se duša raduje jer je ona u dženetu, odnosno, raju. Da bismo to potvrdili, trebamo ga se sjećati samo po dobru, osim toga po ničemu drugom se nemamo sjećati Dragana, osim samo po dobru, a to je veoma bitno da ga takvog pamtimo i pominjemo često."