Život u posljednjem kolektivnom centru u Sarajevu: Čekajući proljeće kojeg nema

U posljednjem kolektivnom centru u Kantonu Sarajevo žive 23 porodice.

Jedni su raseljeni s teritorije RS-a, drugi sa područja KS-a, a tu je i deset socijalno ugroženih porodica. Iako je novac za zatvaranje ili rekonstrukciju zgrade davno osiguran, nikada nije iskorišten. Dok u Kantonu Sarajevo traje borba za vlast, dok se akteri bore ko će prigrabiti više i brže, u ovoj zgradi bukvalno umiru ljudi na čijim je životima sagrađena bolesna bh. piramida moći.

U prizemlju zgrade dvije su mašine za veš, odavno razvaljene:

"Mašina br…. dnevno može izvršiti maksimalno pet pranja", piše na požutjelom rasporedu korištenja veš mašina zalijepljenom za zid iznad. Jasno je da raspored više niko ne poštuje, piše reporterka Žurnala.

Dvadeset i pet godina od kraja rata, ovi ljudi, zaboravljeni, poniženi i sakriveni na periferiji, izgubili su svaku nadu da će im biti bolje. Razočarani stotinama iznevjerenih obećanja, uglavnom više i ne žele razgovarati:

"Uvijek mi je zategnuto, a danas sam se opustila", zatvorit će vrata pred nama jedna od stanarki.

"Kako jurišnik Armije BiH završi u kolektivnom centru?", pita Miralem Salčin, koji sa suprugom i kćerkom koja pohađa deveti razred živi na drugom spratu zgrade u sobi od 16 kvadrata. 

U prepunoj fascikli čuva novinske isječke iz rata u kojima se spominje i njegovo ime. Dok čuči u hodniku ispred zajedničkog WC-a za sve stanare ovog sprata, prebire kopiju vojne knjižice, pohvale, priznanja… Pofalićka bitka, bitka za Žuč, a tu je i potvrda da ne prima nikakvu naknadu za učešće u ratu. Priča o prijateljima koje je izgubio u ratu, bitkama i generalima, danu kada je komandant Zaim Imamović po njega poslao helikopter na Treskavicu: "Toliko me volio. Bio sam sa njim kad je poginuo."

Iako ne radi, nema nikakve prihode od socijalnih službi:

"Nisam čak ni za tu kategoriju sirotinjski dodatak."

Odbili su ga “oni gore”, oni “koji nikada nisu nigdje ni bili”:

"Nijedan zadatak u ratu nikada nisam odbio. Uvijek sam išao ispred vojske i završim ovdje. Ljudi koji su bili vani su pootvarali firme, zaradili. Čovjek koji je klao krmad na Stupu i granata ga je pogodila dobio je vojnu invalidninu."

Viđa Miralem često po kancelarijama dosta ministara i činovnika, kaže. Nagledao ih se decenijama dok je molio za svoje pravo, za dostojanstven život koji nije dobio: "Uđem, on spusti glavu preda mnom. 'Pa šta više poginješ', kažem mu, 'navikli smo valjda, 20 godina je prošlo!” 

Bolestan je, ali se ne liječi jer nema zdravstveno osiguranje. Nema ni novac za kćerkinu užinu, pregled za bolesnu suprugu…

"Do kontejnera su nas spustili."

Jesu, potvrdit će sustanarka. Ne želi reći ni ime, a ne pristaje ni na fotografisanje. Ima dva odrasla sina. Trebali su, priča, otići kad su djeca bila prvi razred:

"Sad su odrasli ljudi a nismo otišli."

Suprug, pripadnik Armije BiH, umro je u kolektivnom centru prije nekoliko godina. Više puta ponavlja šapatom dok je konačno ne uspijemo razumjeti. U povjerenju priznaje:

"Prosila sam."

Oni koji se s viših spratova uspiju spustiti u prizemlje dobro su prošli, smatraju. Dole imaju stanove s više prostorija i vlastitim kupatilom. Prostorije su u lošem stanju, plafoni otpadaju, hodnici su puni vlage. Nedžad živi u Apartmanu broj 1. S majkom, koja je umrla u centru, živio je na drugom spratu, a onda su dobili stan u prizemlju. Nema dana, priča, da hitna ne dođe u zgradu.

"Bili smo najbolji prijatelji, ja i moja majka. Otkada je ona umrla, tu su sada moji novi prijatelji, Kićo i Kikica", pokazuje na dva pagaja: "Kikica je plava, a krupniji je Kićo."

Kićo i Kikica lete slobodno po cijeloj prostoriji kljuckajući novogodišnje đerdane i raznobojne kugle koje vise sa lustera. Nedžad je ukrasio i slike na zidu, prozore, ormare…:

"Oni su moji drugovi. Šta god im kažem, nikom ne prepričaju. Maleni moji."

Rođen je u Sarajevu, i rat je proveo u Armiji. Podiže nogavice da pokaže ožiljke od operacija, a ima i povredu ramena:

"Ovdje ima mnogo nervoze, netrepeljivosti. Čak i ljudi koji su bili u dobrim odnosima ne razgovaraju. Znam još jednu činjenicu – svi koji imaju auta ne bi smjeli koristiti kuhinju. A dobijaju i hljeb i kuhanje i sve ostalo. Kad god sam išao sebi nešto da rješavam, mislio sam i na njih. Kažem ja njima: 'Ljudi, ja jesam sebi najpreči, ali svi smo sa istim problemima!'”

Optimizam pronalazi u nekim aktivnostima izvan centra: "Ja se bavim drugim poslovima, radim u jednom udruženju RVI na Grbavici, a bavim se i invalidskom košarkom, vrhunski sam sportaš. Obišao sam Evropu i sve živo. Medalja imam more."

Medalje su okačene u jednoj od soba, pokazuje nam ih. Priča kako ima 120 KM invalidnine i još nešto zaradi, pa se “i nabere”: "Zadovoljan sam malim stvarima. Ne treba meni bogatstvo. Bogatstvo mi je ovo što mi je ostalo."

Vjerovao je do prije par godina da će iz centra zaista i otići, dodaje Žurnal. Svake godine među stanarima, nakon kurtoazne posjete nekoga iz ministarstava, širila se vijest: Kažu da bi se na proljeće išlo odavde.

To proljeće još uvijek nije stiglo...