Zašto bi se piscima oprostio pogrešan politički izbor?

Aleš Debeljak, Foto: siol.net

Jedna od obrađivanijih tema unutar književnosti i književne kritike je bavljenje piscima koji su za svog života stali uz pogubne ideologije, najprije nacističku i fašističku, a ima ih nebrojeno mnogo. Tu su, između ostalih, Ezra Pound, Luigi Pirandello, Paul Eluard, Gotfried Benn, a svi su oni dobili svoje zasluženo mjesto u historiji književnosti jer je njihovo umijeće pisanja nadjačalo njihove političke izbore.

Je li u književnosti bitna samo ona granica iza koje počinje književnost, ili je važan i kontekst? Treba li o književnim djelima promišljati kao o autističnim napisima van vremena i magli u kojima je njihov autor živio i djelovao, a zanemariti ideologije kojima je pripadao, a često i njegovo direktno učešće u samom kreiranju historije? Na posljetku, smije li se razdvajati estetika i etika?

S ovim polaznim pitanjima sinoć je u Collegium artisticumu održan razgovor naslovljen Pisci u povijesnim maglama, koji je organizovao PEN centar BiH u saradnji sa fondacijom Heinrich Böll, a učesnici su bili Aleš Debeljak, profesor sa Fakulteta društvenih nauka u Ljubljani, pjesnik, esejist i prevodilac, Tomislav Marković, jedan od urednika kulturno-propagandnog kompleta Beton, i Željko Ivanković, pisac i književni kritičar iz Sarajeva.

Aleš Debeljak je najprije podsjetio gdje su uzroci ovakvih lutanja kroz maglu pisaca 20. stoljeća. Mesijanski, romantički nacionalizam počinje u 19. stoljeću, sa idejom da svaka nacionalna grupa treba da dobije svoju državu. Ivan Mažuranić, Petar Petrović Njegoš, Mitzkiewicz, Franc Prešern, to su za to doba pisci koji nisu bili samo pisci nego su funkcionisali kao političari, vršeći njihove uloge. Romantički nacionalizam je potom prerastao u državne ideologije u kojima je etničko čišćenje postalo program.

Prema Debeljaku, na cijelom prostoru istočne Evrope, nakon stvaranja nacionalnih država i pretvaranja romantičkog nacionalizma u državnu ideologiju etničkog čišćenja, samo je Jugoslavija zadržala raznolikost i pitoresknost suživota različitih grupa, a na taj način je zamrznut taj proces nacionalnog oslobađanja, koji je ponovo buknuo krajem stoljeća:

„Na ruševinama komunizma niklo je zmajevo sjeme nacionalizma, i u tome pisci i dan danas postoje, i pokazuju koliko se teško oduprijeti tom zovu sirena politike.“

Tomislav Marković smatra kako piscima često neopravdano praštamo sve gadosti koje nikad ne bi bile oproštene takozvanim običnim ljudima, čime podržavamo tezu da je pjesnik iznad običnog čovjeka. On se osvrnuo na srbijansko iskustvo pisaca koji tumaraju kao guske kroz maglu ili je, tačnije rečeno, sami stvaraju. Brana Crnčević, Matija Bećković, Momo Kapor, Dobrica Ćosić, imena su koja su direktno učestvovala u kreiranju ideje Miloševićeve Jugoslavije, a ne samo postojala u njenim maglama, a u današnjoj Srbiji oni su još uvijek cijenjeni pisci, profesori ili gosti na fakultetima, nalaze se na pozicijama moći, a mjesto u historiji književnosti im je zagarantovano. Oni drugi, koji nisu šutjeli ni devedesetih, a ne šute ni danas, poput Predraga Čudića, Milana Đorđevića, Mirjane Miočinović, kontinuirano se nalaze na margini, njihova književnost i društveni angažman se jednako potiskuju.

Na kraju, odgovor na Debeljakovo pitanje zašto bi pisci uopšte morali biti etički ispravni i društveno odgovorni i izvan svog pisanja i dobrog stila, te zašto očekujemo od njih da nam rasvijetle sadašnjost i budućnost, krije se u tome što se oni sami predstavljaju kao da to mogu, što je u savremenom kapitalizmu iluzorno. Pisac u kapitalizmu nema nekadašnju ulogu u društvu, a njegovu vrijednost i čitanost određuje kupovna moć i zainteresovanost čitalaca.

Ono o čemu se malo govorilo bile su i druge šovinističke poetike u književnostima naših prostora, pored srbijanske, koje svakako postoje, a razgovor se većinom fokusirao na slučajeve pisaca iz svjetske književnosti. Možda se o toj temi bude pričalo sa većom vremenskom distancom, kad postanemo iskreniji sami prema sebi.

radiosarajevo.ba