U Bosni i Hercegovini ima oko 50.000 patoloških kockara

Građani Bosne i Hercegovine svake godine u kladionicama potroše na milione KM, što najbolje pokazuje obim problema klađenja, odnosno kockanja koje praktikuju hiljade građana u zemlji, uključujući i veliki broj mladih osoba.

Prema podacima Porezne uprave Federacije BiH, stanovnici ovog bh. entiteta u kladionicama samo prošle godine potrošili su blizu 1,6 milijardi KM, a godinu dana ranije više od 1,3 milijarde KM.

Sanela Pekić, stručna saradnica za programe za prevenciju ovisnosti u Udruženju za prevenciju ovisnosti NARKO-NE, istakla je da istraživanja jasno pokazuju da Bosna i Hercegovina ima veoma ozbiljan problem s kockanjem i klađenjem.

Trending

Najave američkih sankcija Srbiji uznemirile i Plenkovića: Koliko bi one utjecale na tržište u BiH?

"Ono što je zaista zabrinjavajuće je da smo po broju stanovnika vodeći kada je u pitanju broj kladionica. Ono što je također zabrinjavajući podatak je da je istraživanje koje je provedeno 2015. godine pakazalo da se barem polovina stanovnika u BiH nekada kladilo.

Najčešće je to bilo loto, a potom sportske kladionice. Zabrinjava i podatak da je isto istraživanje pokazalo da je svaki treći stanovnik BiH uzrasta od 15 do 25 godina redovno posjećivao kladionice.

Ono što je također zabrinjavajuće je da se procjenjuje da u Bosni i Hercegovini ima oko 50.000 patoloških kockara. Znači ovo su sve pokazatelji da je u BiH, nažalost, ovaj problem jako veliki i da je potrebno da se njime bavimo na sistemski način", rekla je u razgovoru Pekić.

Patološko kockanje spada u poremećaj navika i nagona, što znači da ga karakteriziraju ponovljene epizode kockanja prije kojih osoba osjeća rastuću napetost i uzbuđenje, užitak za vrijeme samog čina, a nakon kockanja može se, ali i ne mora javiti žaljenje i krivnja. Igrač nije u mogućnosti kontrolisati poriv za kockanjem mada izvođenjem tog čina čini štetu sebi i drugima.

Više razloga zašto se ljudi odlučuju za kockanje 

Pekić ističe da postoji više razloga zašto se ljudi odlučuju da kockaju, odnosno da odlaze u kladionice.

"Sam način života, jako veliki nivo stresa, siromaštvo, nezaposlenost, sve su to razlozi zašto neko pokušava da pronađe izlaz ili prividno da pobjegne iz situacije u kojoj se nalazi. Bez obzira na činjenicu da maloljetnici ne bi smjeli, odnosno zakonski je zabranjeno da idu u kladionice i da se kockaju, istraživanje koje smo mi proveli 2016. godine pokazuje da su mladi uzrasta od 13 do 17 godina imali iskustvo klađenja i to u prevalenciji od skoro 40 posto.

Više od 50 posto roditelja ovih ispitanika je znalo da oni idu u kladionice, odnosno da se kockaju, ali su to prećutno odobravali, što nam je isto tako indikator da mi odrasli kockanje ne smatramo problemom i smatramo ga kao bezazlenim načinom provođenja slobodnog vremena", pojasnila je Pekić, koja ima dugogodišnje iskustvo u radu na prevenciji ovisnosti.

Većina mladih u tom istraživanju su naveli da se najčešće kockaju zbog dosade.

"Da li je razlog tome da nema kvalitetnih sadržaja ili da mladi nisu zainteresovani da se potrude da pronađu te sadržaje, to je sad vrlo upitno, ali neophodno je da kažemo mladima da ne postoji sistem na koji način će oni prevariti kladionice i da će nekako doći do lakog novca jer zaista osim dosade, ta želja za brzim i lakim sticanjem novca na početku je jedan od razloga zašto se ljudi klade", istakla je Pekić.

Rezultati dosadašnjih istraživanja koja su provedena na ovu temu pokazuju da socio-ekonomski status nema presudan utjecaj na poriv i želju ljudi da se kockaju.

"Ono što statistički podaci govore jeste da u kladionice češće idu muškarci i to u dobnoj skupini od 45 do 54 godine. Također, veliki broj mladih ljudi posjećuje kladionice, ali je važno naglasiti da u odnosu na odrasle, mladi puno češće razvijaju patološku sliku kockanja, upravo zbog svog razvojnog statusa, i smatra se da je četiri do osam posto adolescenata više sklono patološkom kockanju u odnosu na odrasle. Bitno je naglasiti da su odrasle osobe koje su razvile patološku sliku kockanja počele kockati kao maloljetnici", kazala je Pekić.

Vrlo mali broj ljudi svjestan problema kockanja 

Pekić napominje da je vrlo mali broj ljudi uopšte svjestan da ima problema sa patološkim kockanje.

"Također, kada prihvate da imaju problem vrlo rijetko se obraćaju za stručnu pomoć jer misle da mogu sami prevazići taj problem. Međutim, važno je naglasiti da ovisnost od kocki se razliku od ovisnosti o alkoholu i drugim psihoaktivnim supstancama, i da bi se taj problem prevazišao potrebno je da se potraži stručna pomoć, a rješavanje patološkog kockanja jest proces koji traje jako dugo. Potrebno je sigurno više pokušaja, potrebno je promijeniti kompletan način života i važno je da osoba ima podršku porodice i bližnjih", naglasila je Pekić.

Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE u martu ove godine počinje provoditi program prevencije kockanja i klađenja pod nazivom "Ko zapravo pobjeđuje?".

Program "Ko zapravo pobjeđuje?" prvi je sveobuhvatan i evaluiran program univerzalne prevencije kockanja mladih u, utemeljen na naučnim činjenicama i rezultatima inostranih i domaćih istraživanja. Program je razvijen u okviru projekta "Kockanje mladih u Hrvatskoj" koji se provodi od 2010. godine u Hrvatskoj.

"To je program namijenjen srednjoškolcima, nastavnicima i roditeljima, i to je program koji je utemeljen na naučnoj prevenciji ovisnosti, što znači da se u Hrvatskoj provodi duži niz godina i nastao je na Edukacijsko - rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu i važno je naglasiti da je dokazano efikasan. Mi ćemo od marta u saradnji sa srednjim školama u Kantonu Sarajevo pilotirati taj program, a ukoliko se pokaže da je efikasan, svakako ćemo ga implementirati i u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini", rekla je Pekić.

Kako je kazala, ne raspolažu podacima o tome koliko ljudi uspije da se odvikne od kockanja i klađenja, ali pretpostavlja da su podaci dosta slični kao i kod ovisnosti o psihoaktivnim supstancama, a to je oko 10 posto.

"To je jako nizak broj, pogotovo u vezi s kockanjem jer u BiH ne postoji puno mjesta na koja se mogu ljudi obratiti i dobiti pomoć. U Sarajevu postoji Zavod za bolesti ovisnosti i u Mostaru postoje klubovi za liječenje ovisnika o kocki", kazala je Pekić.

Klub liječenih ovisnika o kockanju (KLOK) 

Jedan od njih je Klub liječenih ovisnika o kockanju (KLOK) koji od 2010. godine u Mostaru vodi prof. Marko Romić, specijalista traumatske psihologije.

Romić smatra da postoji više razloga zašto ljudi posjećuju kladionice i zašto se kockaju.

"Jedan od razloga je da svi ti ljudi nemaju boljeg i pametnijeg načina da iskoriste vrijeme jer da oni kvalitetno koriste vrijeme oni bi onda radili na svojim radnim mjestima za neku pristojnu plaću i bili bi zadovoljni. Također, mladi koji ne rade, koji studiraju, ili koji su nezaposleni nemaju dovoljno kvalitetnih sadržaja, ne nude im se kvalitetni sadržaji, a prije svega nemaju ni razvijene navike da tragaju za kvalitetnim načinima korištenja slobodnog vremena i onda iz puke radoznalosti i iz dosade počnu s klađenjem, prvo za marku – dvije, a onda kod određenog broja ljudi relativno brzo to se razvije u problematično i ovisničko kockanje", kazao je Romić za AA.

Kako je istakao, veliki problem je što značajan broj ljudi u BiH podiže čak i kredite, rasprodaje imovinu kako bi se mogli kockati, što, kako je rekao, "ne mogu vratiti da imaju još deset života".

"Ovisnici su kod nas zapravo glavni problem. S druge strane, imamo kockarsku industriju koja sve čini da im olakša to njihovo propadanje na način da na svakom mjestu imate uplatna mjesta ili kockanje preko mobitela. Imaju vrlo agresivnu propagandu, u medijima su svugdje njihove reklame. Oni to pokušavaju predstaviti kao nekakvu društveno korisnu aktivnost od čega naši budžeti imaju korist, što je iskrivljavanje činjenica, jer sve to skupa vodi u propast pojedinca, porodice i cijelog društva", rekao je ovaj psiholog.

Iz različitih socio-ekonomskih grupa 

Već 12 godina vodi Klub liječenih ovisnika o kocki u Mostaru kroz koji je prošlo više stotina ljudi. Uz taj klub vodi i dva online kluba u kojima pomoć traže ljudi koji žive u Tuzli, Bihaću, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji, Irskoj, Njemačkoj, i drugim zemljama...

Romić ističe kako među tim ljudima koji se kockaju ima osoba iz različitih socio-ekonomskih grupa.

"Tu nema pravila. Tu ima ljudi koji su nekada bili jako bogati, ima ljudi koji su vrlo siromašni, ima ljudi koji su vrlo ugledni kao što su ljekari, inženjeri, direktori, ima prosječnih ljudi, muškaraca, žena. Patološko kockanje ne bira svoje žrtve", kazao je.

U Klubu liječenih ovisnika o kocki u Mostaru pružaju grupni izvanbolnički oblik liječenja u kojem jednom sedmično grupa ima sastanak.

"Na sastanku je obavezno da bude patološki kockar i član njegove porodice, supružnik ili otac, majka, brat, sestra. Po potrebi se radi dodatna individualna psiho terapija. Onaj koji hoće da se liječi lako će on naći način za to, problem je to što patološki kockari ne žele da se liječe i kad ih dobronamjerno upozoravate oni će se naljutiti na vas i reći da ste zli, da uvećavate problem i da im ne treba liječenje. U pravilu svaki stoti se liječi", istakao je Romić, dodajući da oko 70 do 75 posto onih koji prođu takav oblik liječenja uspješno apstinira od kockanja.