Tito je na Kupresu rekao: Muslimanima govorite Allah je velik!

Kada je u augustu 1942. godine Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske planirao da zauzme Kupres, pokušavajući pridobiti muslimane, odnosno nadajući da će "odvojiti muslimane ustaše od ustaša katolika", Josip Broz Tito došao je na zanimljivu ideju. Naime, naredio da svi muslimani koji pribjegnu treba da se partizanima identificiraju riječima "Allah je s nama ", na šta su partizani trebali odgovoriti "Allah je velik!".

Piše: Faruk Vele

Ovaj i druge slične široj javnosti uglavnom manje poznate detalje o bosanskim muslimanima u Drugom svjetskom ratu i Narodnooslobodilačkom pokretu donosi nova knjiga Marka Attile Hoarea, uglednog britanskog historičara i vanrednog profesora na SSST Univerzitetu u Sarajevu pod naslovom Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu.

Veliki interes

Bosansko izdanje djela koje je s engleskog jezika preveo dr. Emir Suljagić, objavljeno je u Izdavačkoj kući Vrijeme, a odnedavno se može naći i u prodaji u knjižarama diljem Bosne i Hercegovine. Portal Radiosarajevo.ba je među prvima ukazao na ovu knjigu, a intervju s Hoareom smo objavili još u martu ove godine.

Hoare: Bosanski muslimani su dali odlučujući doprinos uspjehu Tita i partizana

I, zaista, malo je koja knjiga u Bosni i Hercegovini izazvala toliki interes kao što je to slučaj sa ovim djelom, posebno u vrijeme sveopćeg pada interesa sa pisanu riječ.

Izdavač Muamer Spahić nam je potvrdio za knjigom Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu vlada veliko interesovanje, još od pojavljivanja engleske verzije.

"Sama tematika je nešto što ljude veoma zanima. Početkom maja je započela prodaja knjige i mogu reći da dugo nisam imao djelo koje se počelo tako brzo prodavati. Postoji, dakle, veliki interes, ljudi zovu, pitaju... Postoji puno poziva i na promocije knjige", govori Spahić.

Sarajevska promocija bit će održana sredinom juna i zamišljena je kao povod za debatu o antifašizmu na jednom širem planu.

"Profil naše izdavačke kuće jeste da objavljujemo estetski vrijedne i društveno važne knjige. To vidimo i kao ulogu savremenih izdavača u vrijeme elektronskih medija i svakojake ponude, dakle, da odaberemo ono što vrijedi pažnje čitatelja", ističe Spahić.

Inače, Hoare je prethodno objavio knjigu Genocide and Resistance in Hitler’s Bosnia, koja je bila usmjerena na iskustvo Srba. Ova druga knjiga je usmjerena na iskustvo bosanskih muslimana (Bošnjaka).

Ona ima za cilj da objasni kako i zašto su se bosanski muslimani masovno pridružili Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP) i kako je to omogućilo partizanima da dobiju rat i komunistima da preuzmu vlast u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. Hore je uvjerenja da su "bosanski muslimani dali jedan veoma važan doprinos koji prethodno nije pravilno objašnjen u starijoj historiografiji".

Ovaj historičar tako detaljno sagledava odnose među bosanskim muslimanima koje je Drugi svjetski rat zatekao u veoma teškoj poziciji: politički obezglavljene, vojno neorganizirane, u situaciji kada je njihova država, najprije sporazumom Cvetković- Maček 1939., a kasnije okupacijom Nezavisne države Hrvatske (NDH), odnosno podjelom na italijansku i njemačku okupacionu zonu, izbrisana s karate!

Tito i KPJ su veoma brzo uvidjeli značaj bosanskih muslimana za NOP te su nastojali na svaki način da ih privuku na svoju stranu.

Posebno nakon što je u proljeće 1942. godine, kako primjećuje Hoare, partizanski pokret počeo popuštati u istočnoj Bosni pod pritiskom vojnih napada okupatora i ustaša te političkih napada četnika. Veliki porazi u Srbiji i istočnoj Bosni "primorali su partizane da krenu na dugi marš prema Bosanskoj krajini, dalje od četničkog težišta u Srbiji".

Tada KPJ započinje odlučniju akciju pridobivanja muslimana za NOP, gdje koriste i svoje istaknute članove poput Avde Hume. Naruku im je išla činjenica da su "muslimani bili žrtve ustaške nasilne asimilacije" i da su "podnijeli glavni udar srpske odmazde".

S izuzetkom nekolicine zaneseni ustaša muslimanskog porijekla, poput Ademage Mešića, bosanski muslimani su uglavnom bili uzdržani spram NDH. Nije pomoglo ni otvaranje džamije u Zagrebu ili namjera Ante Pavelića da sjedište NDH premjesti u Banju Luku. To je imalo i praktične razloge.

Hrvati katolici (za NDH su i Bošnjaci bili Hrvati muslimani) dominirali su svim nivoima državnog aparata, njegovim oružanim snagama i ustaškim pokretom, dok su muslimani bili vrlo malo zastupljeni. Oni muslimani koju su držali značajne položaje u NDH, prema Hoareu, uglavnom su služili kao pokriće sudjelovanja muslimana u toj vlasti.

"Nesposobni, korumpirani, nepošteni i bez ikakvih obzira, potpuno su narod otuđili od režima", piše Hoare o ustaškom činovništvu.

Ustaška vlast u BiH je počivala na vojnoj sili, a muslimani su se otvoreno protivili progonima Srba, Jevreja, Roma, i to su iskazivali u brojnim rezolucijama. Ne samo iz humanih i vjerskih razloga, mada je i taj aspekt bio značajan, već i zbog činjenice da je uglavnom muslimansko stanovništvo bilo žrtva četničkih odmazda.

Hoare je primijetio da su Bosna i njezina samostalnost ono što je interes gotovo svih bosanskih muslimana tog olovnog vremena, bez obzira da li su pripadnici NOP-a, ustaša, četnika, Handžar divizije ili muslimanskih milicija. To je razlog što su i ustaše i četnici bili uzdržani spram muslimana, a KPJ je vidio svoju šansu, jer su iskreno vjerovali u zajedničku budućnost ove zemlje.

Jedan od izraza muslimanskog autonomaškog otpora bile su i rezolucije kojim se osuđuje progon Srba, koje su predstavnici muslimanske elite objavili u svim velikim gradovima između septembra i decembra 1941. godine. Također, "rezolucije su sažimale sve nepravde koje je novi poredak nanio muslimanima".

Komunisti su, napominje Hoare, dugo tražili način da iskoriste rašireno nezadovoljstvo muslimansko stanovništva ustaškom vlašću. Štaviše, igrajući na muslimanku privrženost Turskoj, Pokrajinski komitet je u augustu 1941. godine ustvrdio:

"Njemačke pljačkaške horde već (se) sakupljuju na granicu Turske da preko nje pokore i opljačkaju muslimanske narode na Srednjem istoku."

"Bjes muslimanskog stanovništva"

Štab Hercegovačkog odreda otišao je korak dalje, te izdao je proglas u septembru 1941. godine, koristeći, što bi danas kazali, fake news. Oni su lažno naveli da se Turska, "poštena i mirna nacija", pridružila ratu protiv Njemačke, iako će to Ankara učiniti tek potkraj rata.

Tako su komunisti ostvarili kontakte i sa muslimanskim konzervativcima.

Avdo Humo piše u izvještaju novembra 1941. godine da je "bjes muslimanskog stanovništva u Sarajevu eksplodirao protiv ustaškog režima", i to zbog hapšenja više od hiljadu građana glavnog grada, među kojima je bilo oko 300 muslimana, uključujući i sinove uglednika, lidera JMO Mehmeda Spahe i Uzeir-age Hadžihasanovića.

Humo je preporučio odlučnu akciju pridobijaja muslimana za NOP. Zato je Tito sedmog novembra izdao proglas jugoslavenskim narodima u kojem se po prvi put spominju muslimani!

Komunisti su se muslimanima obraćali propagandom "koja je vrvjela od aluzija na bosanski patriotizam i bratstvo i jedinstvo muslimana, Bošnjaka, Srba i Hrvata".

Pokrajinski komitet izdao je poziv muslimanskom stanovništvu u decembru 1941. godine u kojem je osudio ustaše zbog toga što su "klali i ubijali, palili i silovali našu napaćenu Bosnu i Hercegovinu". NDH je predstavljen kao najveći krvnik u dugoj historiji BiH.

"Bosna je bila pod dahijama i zlotvorima koji su žarili i palili u ime Carigrada, u ime Beča, u ime Beograda, ali sve su ih prevazišla čudovišta u ljudskom obliku koja su počinila zlodjela protiv Srba u ime Zagreba", naveli su.

Također, propaganda KPJ pokušala je mobilizirati Bosance svih nacionalnosti u NOP, pozivajući se isključivo na bosanski patriotizam, koji je tada bio podjednako važan i Hrvatima i bosanskim muslimanima (Bošnjacima) i Srbima, bilježi Hoare.

Muslimani su važni

Nadalje, Pokrajinski komitet KPJ za BiH sredinom juna 1941. godine se proglasom obratio narodu Bosne, a ne Jugoslavije u cjelini.

"Tamnice se pune borcima cijele Bosne i Hercegovine, ubija se na sve strane."

U proglasu Štaba grupe udarnih proleterskih bataljona u istočnoj Bosni, izdatom 16. juna 1942. godine njihovi vojnici su opisani kao "najbolji, najhrabriji i najvjerniji sinovi Bosne i Hercegovine", i jedinice koje čine "najbolji borci iz redova Srba, Muslimana i Hrvata"

"Sve ih vezuje velika ljubav prema njihovoj zajedničkoj domovini koja stenje porobljena pod tuđinskom čizmom. Sve njih vezuje jedna misao, jedna želja, a to je da oslobode i izmire napaćenu i iskrvavljenu našu Bosnu i Hercegovinu".

Na tom planu obnove samostalnosti i državnosti BiH, Tito je, po svemu sudeći, najviše pridobio bosanske muslimane. Naime, uoči prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a, piše Hoare, dva najstarija bosanska komunista, Rodoljub Čolaković i Avdo Humo, tokom razgovora sa članovima Centralnog Komiteta iz Srbije i Crne Gore (Moša Pijade, Sreten Žujović-Crni, Milovan Đilas), su insistirali da se BiH odobri status republike jednake drugim jugoslovenskim republikama, i protivili su se stavu ovih drugih da BiH bude samo autonomna pokrajina!

Čolaković i Humo su bili ubijeđeni uz veliku podršku koju su Bosanci i Hercegovci davali NOP, ne samo Srbi već i muslimani, i u manjem obimu bosanski Hrvati, koji su postali dio te skupine.

"U ovom pogledu, bosanski Srbin Čolaković je bio izričit prilikom zagovaranja za BiH koliko i muslimanski Humo. Međutim, Titova podrška da BiH postane potpuna republika je vjerovatno bila odlučujuća", zaključio je Hoare.

Bosanski muslimani su se potaknut ovim i drugim faktorima počeli masovno pridruživati NOP-u, što je u bitnome pomoglo uspjehu partizanske borbe u operacijama koje su najvećim dijelom i vođene u našoj zemlji.

Priznat će to poslije rata i mnogi drugi.

"Možda će neko od vas pomisliti: 'Zar je pitanje muslimana toliko važno da mu  Kralj toliku pažnju posvećuje'. Biću kategoričan. Zaista je važno. Treba izvući pouku iz nedavne prošlosti. Prisetiti se da su partizani baš u Bosni afirmisali i postali opasnost, ne samo na unutrašnjem, nego i na međunarodnom planu", kazao je u svom govoru u Čikagu svrgnuti jugoslovenski kralj Petar II na Petom sverspkom kongresu, na Vidovdan, 29. juna 1963. godine.