Šta je depresija, koji su simptomi, kako se razvija i prepoznaje

Jedna od najbitnijih tema današnjice jeste mentalno zdravlje i zato o njemu pišem i danas. Ovaj put sam malo više prostora dala Slađani Cvjetković. Ona je psiholog – psihoterapeut i to je njena struka. Zamolila sam je da mi rasvijetli pojam depresije, ali tako da ga shvate i laici. Jako mi se dopada kako je ona to uradila, jer je i meni pomogla da neke stvari shvatim i razaberem u glavi.

Piše: Hana Kazazović, cyberbosanka.me

Ponoviću opet, jer je važno – poenta pisanja o ovim temama jeste da dođemo do toga da nikog ne bude sramota potražiti pomoć psihologa ili psihoterapeuta i da nam odlazak njima bude jednako normalan kao odlazak internisti.

Šta je depresija, koji su njeni simptomi, kako se razvija, kako je prepoznati, šta joj je osnova?

Prema predviđanjima Svjetske zdravstvene organizacije do 2020. godine će depresija biti drugo oboljenje po raširenosti među svjetskom populacijom, odmah nakon kardiovaskularnih oboljenja. Ovo oboljenje dolazi iz spektra tzv. mentalnih oboljenja pa se postavlja pitanje šta se može učiniti da se prevenira njena pojava jer samoubistvo nije rijedak krajnji ishod depresivnog oboljenja.

Termin depresija se vrlo široko koristi pa se među stanovništvom često može čuti da je neko depresivan ili da osoba govori o sebi da je depresivna. Najčešće se ovo odnosi na neki niz neraspoloženja, odnosno sniženih raspoloženja isprovociranih nemilim događajima ili gubicima koja su prolaznog karaktera, a koja se najčešće prema kliničkim kriterijama ne bi svrstali u depresiju. 

U psihijatriji depresija spada u poremećaje raspoloženja i čini je ’’niz afektivnih / emocionalnih poremećaja za koje su karakteristična intenzivan doživljaj tuge, beznađa, bespomoćnosti, te bezrazložno osjećanje krivice i sklonost samoubistvu“.

Depresivnost kao osjećanje

Depresivnost je kao osjećanje nemoguće posmatrati nezavisno od osobe koja ga doživljava, odnosno njenih uvjerenja o njemu, drugima, svijetu koji ga okružuje i budućnosti koja dolazi. Ova uvjerenja su duboko lična i nastaju tokom odrastanja u interakciji sa značajnim odraslima te bi shodno ovome mogli reći da je depresivnost društveno osjećanje.

Funkcija svih osjećanja koja doživljamo je da nas povežu sa našim unutrašnjim i spoljašnjim svijetom i da nam pomognu da se što bolje adaptiramo na njega. Međutim, osjećanje depresivnosti nam ukazuje na probleme u ovoj adaptaciji i da za ovaj neuspjeh osoba okrivljuje sebe jer smatra da sa njom nešto nije u redu čim joj ovo ne uspijeva. Ovim se definiše da je kao biće neadekvatna i bezvrijedna, a navedeno se može pojačati doživljajem da je svijet jedno nepravedno, loše, besmisleno, mjesto puno bola i da kao takvo nije vrijedno boravka u njemu jer je nemoguće bilo šta učiniti da se ovo promijeni.

Da bi se razvilo osjećanje depresivnosti značajan preduslov je da je osoba tokom svog odrastanja, u interakciji sa značajnim odraslima, svoju vrijednost kao ljudskog bića, osjećanje lične vrijednosti, smisao svog života ili svoje pravo na život uslovila nekim zahtjevom (koji je uglavnom nesvjestan) i kada prestane da ispunjava taj zahtjev (što nekada ima veze sa životnim okolnostima) javlja se doživljaj promašenosti, bezvrijednosti.

Uz ovaj doživljaj udružuje se osjećanje bespomoćnosti nastalo na uvjerenju da osoba (ili neko drugi) ne može ništa učiniti da bi se stvari promijenile, čemu prethodi niz ‘’pokušaja’’ da se nešto promijeni. I tada život gubi smisao jer predstavlja samo patnju i bol što vodi njegovom tragičnom kraju (samoubistvu), odnosno oslobađanju od patnje koja se doživljava.

Osjećanje depresivnosti i spoljni faktori

Zato osjećanje depresivnosti nema veze za materijalnim, spoljnim faktorima (koji mogu ali i ne moraju biti okidač) već doživljajem lične vrijednosti (onoga što vjerujem da jesam, što me čini, moje srži …) i doživljaja gubitka te vrijednosti kao i vjerovanja da ne može ništa da učini da se ona vrati.

Pojednostavljeno rečeno npr. neki muškarci koji su izgubili posao i ne mogu duže vremena da ga nađu, počinju da razvijaju osjećanje depresivnosti jer ne ispunjavaju po njima svoju osnovnu životnu funkciju da budu hranitelji porodice (a pri tome je porodica na vrhu u sitemu vrijednosti ovih osoba). Oni se onda osjećaju krivim zbog toga (“čine štetu svojima”), a pridružuje im se osjećanje bezvrijednosti jer “ne ispunjavaju zahtjev”. Ako pokušaji da nešto promijene ne donesu (po njihovim mjerilima) odgovarajuće rezultate tada počinju da se osjećaju bespomoćnim jer vjeruju da su pokušali su “sve” da promijene situaciju, ali promjene nema.

Vremenom se izostanak promjene doživljava kao permanentno stanje, a samim tim njihov život postaje nevrijedan “jer se ništa neće promijeniti, tako da ako ih ne bude neće biti neka šteta, oslobodiće druge i sl…”. Pri tome čitavo vrijeme doživljavaju intenzivnu patnju i bol koju često zbog nametnutih društvenih obrazaca da “pravi muškarci ne pokazuju osjećanja, pogotovo tugu, bol” kriju od drugih.

To može da ih uvede u niz destruktivnih obrazaca ponašanja u cilju olakšanja patnje koju osjećaju kao što je konzumiranje alkohola, narkotika ili agresivnost (nasilje), što ih dalje spiralno vodi ponovo u osjećanje krivice, bezvrijednosti, bespomoćnosti. Takođe, postoji i dio osobe koji je optužujući, proganjajući, pun prezira, pa i mržnje koji dalje ova osjećanja dalje produbljuje.

Shodno navedenom, depresija je veoma intenzivno i neprijatno stanje koje prožima osobu i čini svaki dio njene svjesnosti od kojeg se teško odbraniti. Vremenom se osoba prepušta jer odbrane padaju, a osoba je okupirana depresivnim mislima, ne može da se prepusti prijatnim aktivnostima koje je ranije voljela, ne pokazuje (ili pokazuje više kurtoazno) interesovanje za druge jer je okupirana sobom.

Signali na koje trebamo obratiti pažnju da bismo prepoznali kad je nekome potrebna pomoć

Ovo su signali na osnovu kojih možemo primijetiti da se nešto dešava jer osoba se mijenja, zatvara, povlači, ne može da promijeni perspektivu (okupirana je sobom, ne može da sudjeluje u doživljajima drugih) i to traje izvjesno vrijeme bez tendencije da se promijeni. Izbjegava aktivnosti koje je ranije voljela (navodi niz izgovora), ne pokazuje radost, zadovoljstvo, interesovanje za zbivanja oko nje, ima problema sa koncentracijom i ovo traje, produžava se, produbljuje.

Vremenom počinje da drastično gubi apetit, javljaju se poremećaji spavanja (teško usnivanje i rano buđenje). Ponekada osobe postaju razdražljive, eksplozivne, nervozne što je pogotovo značajno ako se ranije osoba nije ovako ponašala (nije joj bilo svojstveno).

Poseban problem za prepoznavanje je tzv. “nasmiješena depresija” jer osoba ima društvenu masku koja pokazuje zadovoljnu i ljubaznu osobu izgrađenu tokom odrastanja (zasnovanu na uvjerenju da će jedino tako biti prihvaćena pa je uporno održava). A kada ostane sama, osoba se osjeća izgubljeno, nepovezano sa svojim životom, umorno.

Takve osobe teško i same prepoznaju da imaju problem, a još teže priznaju drugima. Ipak određena ponašanja mogu da ukazuju na ovaj problem, a to je često prejedanje (jer hrana može biti jedini izvor prijatnosti), češće konzumiraju alkohol, žale se na nesanicu, stalni umor, češće se slučajno samopovređuju…

Kako primijetiti znakove depresije, kako reagovati?

Shodno navedenom svaka od navedenih promjena ponašanja koja duže traje, pogotovo ako nema upadljivih događaja koji se odnose na gubitak signal je da se nešto značajno dešava.

Šta raditi? Važno je osobi pristupiti saosjećajno, napomenuti šta ste primijetili i pokazati joj da ste tu za nju.

Ne počinjite ovaj razgovor ako nemate vremena, ako žurite. Odvojite vrijeme i slušajte.

Prihvatite doživljaje, osjećanja, tumačenja situacije osobe iako se ponekada ne slažete, ne konfrontirajte, ne relativizirajte i ne minimizirajte rečeno, prihvatite kao značajno, poštujte doživljaj osobe jer za nju je stvaran.

Budite podrška. Motivišite osobu da se javi ljekaru, možete zajedno otići. Naoružajte se strpljenjem, ukažite na realnost i pružite nadu. Ne ignorišite naznake samoubistva (ideje o samoubistvu, bezvrijednosti života i nevažnosti njihovog postojanja…) i tražite zajedno pomoć.

Pratite postupak liječenja, primijetite napredak, uključujte ili organizujte aktivnosti koje je osoba prije voljela. Uvodite polako aktivnost po aktivnost, ne forsirajte. Korak po korak i obraćajte pažnju na sitnice i komunicirajte ih osobi kao napredak i kao njihovu zaslugu za to.

Da li postoji nešto što se zove „krivica preživjelih“ koju osjećaju osobe kojima je neka bliska osoba počinila samoubistvo. I kako da se nose s njom?

Prije skoro 20 godina radila sam tzv. psihološke autopsije osoba koje su počinile suicid i tada sam razgovarala s njihovim porodicama i najbližima. Iako je bio različiti vremenski period od kada je bliska osoba počinila samoubistvo većina je imala osjećanje krivice i preispitivala se da li je mogla nešto učiniti da do tragičnog ishoda ne dođe. Pojedini su navodili da je član porodice više puta pokušavao suicid dok nije uspio. Neki su bili liječeni od depresije, koristili su terapiju.

Zajedničko u uvidima ovih porodica je bilo da kada su naknadno vraćali vrijeme prije suicida da su uočili kako su njihovi bližnji nekako završavali započete poslove (plaćanje računa, zatvaranje računa u banci, vraćanje dugova ili neke sitnice koje su dugovale drugima ili su im obećale i sl). Takođe su navodile da su se taj dan obavljale svakodnevne aktivnosti. Neki su navodili da su primjetili da je osoba par dana prije bili zadovoljnija, življa, što je njih kao članove porodice ohrabrivalo da ide “na bolje” (a u stvari ovo je bio pokazatelj da su donijeli odluku koja će ih osloboditi patnje i bola). Bili su ti neki sitni znaci koji su donekle odstupali od svakodnevnice, ali ipak ne previše upadljivo i koje su članovi porodice nakon događaja počeli povezivati s pripremom za samoubistvo.

Kompletan tekst čitajte na OVOM linku.