Saša Madacki: Libropstipatio academica
Piše: Saša Madacki, Školegijum
Ključne riječi: bibliotečka opstipacija, povrat otuđene imovine, bibliotekarov nemoćni gnjev, anksioznost, tvrdoglavost, bonton, lijepo ponašanje.
Sažetak
U ovom krajnje promućurnom radu iz kliničkog bibliotekarstva autor donosi opis i etiologiju ove vrlo raširene bolesti. Libropstipatio academica ili pretjerano zadržavanje knjiga od strane nastavnika i studenata sa vrlo malim pražnjenjem privatne biblioteke prema visokoškolskoj biblioteci (prosto rečeno: vraćanje na vrijeme posuđenih primjeraka) su razmotreni, detaljno opisani, kao i preporučena terapija.
Ključne riječi: opstipacija, bibliotečka opstipacija, povrat otuđene imovine, bibliotekarov nemoćni gnjev, anksioznost, tvrdoglavost, bonton, lijepo ponašanje
Uvodna razmatranja
Libropstipatio academica ili akademskia knjigopstipacija je otežano pražnjenje privatne biblioteke nastavnika i studenata sačinjene mahom od posuđenih knjiga iz visokoškolske biblioteke. Ovaj sindrom je u kliničkom bibliotekarstvu nedovoljno ispitan, jer se sve do sada smatrao tabu temom. Fenomen je sveprisutan, o njemu se tiho govori u javnosti, a glasno u prostorijama u kojima se nalaze samo bibliotekari. Govor zamire kada se pojavi nastavnik. Tada se dešava Dr Džekil/Mr Hajd sindrom (engl. Dr. Jekyll and Mr. Hyde; srp. J... lud zbunjenog), te se bibliotekar pretvara u servilnog nasmijanog i veselog poslužitelja sa krilaticom „ma samo uzmite, vratićete, jel' da?“. Ovdje potpuno ostaje nejasno zašto bibliotekar izgovara tu rečenicu kada je potpuno svjestan (i na kognitivnom i na emotivnom i na socijalnom nivou) da taj netom posuđeni primjerak nikada neće biti vraćen. Zapravo tu nastaje spona između materijalno odgovornog bibliotekarstva i bibliopsihologije. No, da bismo u potpunosti mogli rastumačiti ovo patološko stanje moramo krenuti od etiologije bolesti.
Istorija bolesti
Libropstipatio academica je bolest koja se u Evropi počela javljati sa pojavom biblioteka sa otvorenim pristupom građi. Bolest je skoro bila nepoznata u srednjem vijeku u tzv. samostanskim bibliotekama, jer su knjige bile vezane lancima za police. Tu je i Vatikan odigrao ključnu prevenciju ove bolesti izdavanjem lijeka koji se zvao Index Librorum Prohibitorum (popis zabranjenih knjiga). Kad knjige nema - nema se šta ni zdipit iz biblioteke bio je moto tadašnjih bibliothecariusa. Otvaranjem javnih biblioteka i labavljenjem vatikanskog indeksa, knjigoopstipcijska bolest se počela širiti kao kuga. Od ove opake bolesti stradalo je jako puno biblioteka, koje se nikada nisu oporavile. U novije vrijeme (Sozialismus und Postsozialsimus Daytonius) ovaj sindrom je u uskoj vezi sa još jednom opakom bolešću, a to je Egomania universitas studiorum ili stvaranje paralelnih svjetova, gdje korisnici otuđe toliki broj knjiga iz biblioteke da su skoro pa spremni otvoriti privatnu javnu biblioteku. U našem dijelu Evrope registrovani su slučajevi gdje pojedini korisnici imaju na zaduženju po tri-četiri hiljade knjiga na reversima, koje nisu spremni vratiti ni nakon odlaska u penziju ili nakon smrti (detaljnije vidi u: S. Madacki: Zagrobni život i biblioteke, Matica bibliotečka, 1959; S. Madacki: Oziris, knjige mrtvih i scene iz svakodnevnog bibliotečkog života u grobnicama Starog i Srednjeg carstva, Institut za biblioegiptologiju, 1972.).
Terapija
Terapija je vrlo teška, a odluku za provođenje terapijskih postupaka bibliotekari vrlo rijetko, skoro nikada, ne donose. Iako je bolest vrlo izlječiva i u teoriji nisu identificirane zapreke za uspješno ozdravljenje, bibliotekari su prestrašeni iniciranjem procedure zbog straha od odmazde i gnjeva oboljelog (nuspojave). Naime, terapija zakonom pretpostavlja slanje opomene nemarnom korisniku (prve, druge i treće) i uspjeh u pročepljenju. No, u praksi se dešava da nakon prijema opomenicina oboljeli zgužva i podere datu terapiju, te razvija agresivno ponašanje i prijeti bibliotekaru otkazom iz službe (najdrastičnija nuspojava), ili ide u drugu krajnost – ignorisanje i melanholiju sa ponekim zluradim osmjehom. Na Balkanu uspješni rezultati terapije nisu registrirani.
Povrat zadužene građe (pražnjenje privatne biblioteke) se i u kulturnom smislu smatra budalaštinom, odnosno to je jedini slučaj otuđenja državne imovine koji se ne smatra krađom. Zanimljivo...
Tekst prenosimo sa onlista za školsku praksu, Školegijum.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.