Sarajevska misa za Bleiburg: Ko su krivci, a ko licemjeri

Pandemija koronavirusa je ove godine poremetila i skup na Bleiburgu, koji sve svake godine održava sredinom maja u čast ustaške vojske i zavedenih civila koji su nastradali u partizanskim odmazdama 1945. Dosad se ovaj skup, koji je godinama izgledao kao ordinarni ustaški dernek, održavao kod gradića u Koruškoj, a proteklih godina su austrijske vlasti uvele rigorozne sigurnosne mjere i zakonski izrijekom zabranile ustaško znakovlje nakon što su europski mediji o Bleiburgu pisali kao o "najvećem okupljanju neonacista u Europi".

Zbog pandemije je predviđen drugačiji program obilježavanja: u subotu, 16. maja, u Austriji će se položiti vijenac na Bleiburgu uz prisustvo hrvatskog veleposlanika, održat će se komemoracija na Mirogoju i, last but not least, misa u sarajevskoj katedralnoj crkvi koju će predvoditi kardinal Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski (naslovna fotografija).

Ovako počinje analizu priče o "sarajevskoj misi za Bleiburg" sjajni Gordan Duhaček, koji za Index.hr pokušava raspetljati klupko događaja, počevši od "nedvojbene odgovornosti organizatora i pokrovitelja svih tih događaja, a to su Hrvatska biskupska konferencija (HBK), Počasni bleiburški vod i Hrvatski sabor".

"Od Počasnog bleiburškog voda, čiji je istaknuti član Bože Vukušić, čovjek osuđen za sudjelovanje u ubojstvu, ništa se pametno nije trebalo očekivati, a ni od HBK, koja nema problema s time da godinama pod krinkom komemorativne mise održava ustaški dernek u Bleiburgu, što je donekle dovedeno u red nakon žestokog pritiska austrijskih civilnih, ali i crkvenih vlasti.

Iako ovih dana apologeti komemoracije tvrde da ona nije politički događaj, jasno je da je riječ o prijesnoj laži, naročito jer je pokrovitelj svega Hrvatski sabor, čime je komemoracija automatski politički događaj. Da stvar bude bizarnija, Hrvatski je sabor politički pokrovitelj događaja koji uključuje i služenje katoličke mise u glavnom gradu susjedne države, što je samo po sebi problematično. (...)

Nadalje, Sarajevo je grad u kojem su tijekom Drugog svjetskog rata oni koje Puljićeva misa komemorira poubijali više od 10 tisuća ljudi, tako da se unaprijed moglo pretpostaviti da je jako loša ideja da se misa za Bleiburg održi u sarajevskoj katedralnoj crkvi i da to neće proći bez reakcija javnosti u Sarajevu i BiH", piše Duhaček, koji konstatira da je svega toga trebao biti svjestan i "predsjednik sabora Gordan Jandroković Njonjo, koji je svojedobno bio i ministar vanjskih poslova, te je trebao utjecati na HBK i Počasni bleiburški vod da se misa za ustaše s Bleiburga, kada se na njoj već inzistira, održi negdje u Hrvatskoj".

Duhaček smatra kako je ovaj potez katastrofalno vođena vanjska politika, a, imajući u vidu da su se negativno o sarajevskoj misi oglasili i američka i izraelska ambasada u Sarajevu, kao i Svjetski židovski kongres, "tako je Jandroković uspio Hrvatsku dovesti u direktan sukob s državama s kojima po vladajućoj vanjskoj politici treba održavati bliske odnose".

Precizno autor secira probleme u našoj zemlji - "nefunkcionalno dejtonsko uređenje susjedne države, kao i opći raspad sistema koji konstantno proizvode vladajuće nacionalističke stranke i na njih navezani kriminalni klanovi". A, onda, na red dolazi kardinal Vinko Puljić, "čovjek kojemu odavno nitko nema razloga vjerovati, pa ni sada, kada neuvjerljivo ponavlja da sarajevska misa nije politička niti služi rehabilitaciji ustaša te se čudi žestokim protureakcijama".

Duhaček izdvaja tri situacije koje kardinala dobro opisuju. 

Prva je ona kada je, prošle godine u februaru, u intervjuu za N1, priznao da zna za svećenike koji zlostavljaju djecu i da to nije prijavio policiji: 

"U BiH je, nažalost, bilo, ali hvala Bogu, vrlo malo. Hrabro smo se suočili čim smo uočili, sve smo stvari uputili na Kongregaciju za vjeru koja je za to nadležna." Na logično sljedeće pitanje novinarke o tome jesu li ti slučajevi prijavljeni nadležnim institucijama u BiH Puljić je odgovorio da nisu i to objasnio ovako: "Naše pravosuđe još nije takve naravi, zakoni su dosta nedefinirani. Kada dobijemo odgovor od Svete Kongregacije, vidjet ćemo što ćemo dalje napraviti."

Duhaček napominje kako bi u svakoj drugoj državi, u najmanju ruku, bio pozvan na razgovor u policiju. U BiH se, kao što znamo, apsolutno ništa nije desilo.

"Drugi primjer, koji pak svjedoči o tome koliko su lažne Puljićeve tvrdnje da on nikad nije imao veze s politikom, je javni događaj iz 2005. na kojem je kardinal tada od svježe izabranog predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića dobio brončani štap. Bilo je to na misi kod Teslića, na kojoj je Puljić simbolički okrunio predsjednika jedne stranke kao lidera svih Hrvata u BiH, u stilu srednjovjekovnih papa koji su tako dijelili krune kraljevima", piše Duhaček, te dodaje da se treći primjer odnosi na Puljićeve tvrdnje da njegove mise nisu političke i da ne sudjeluje u rehabilitaciji ustaštva.

Puljić je 25. maja 2018. predvodio misno slavlje kod Odžaka, posvećeno "partizanskim žrtvama". "Te navodne žrtve su zapravo najgori ustaški fanatici i koljači, koji su se odbili predati nakon kraja Drugog svjetskog rata te su se zabarikadirali u Odžaku i borili do smrti, pritom nanijevši partizanskim snaga teške gubitke", objašnjava autor, pa zaključuje da je sve to poznato u javnosti u BiH pa nije nimalo iznenađujuće "što nitko ne vjeruje Puljićevim tvrdnjama da sarajevska misa nema veze s ustašlukom".

No, najstrašnija stvar koju je kardinal učinio zapravo se odnosi baš na Sarajevo, koje mu je to šutke toleriralo, smatra autor. Riječ je o slučaju nadbiskupa Ivana Šarića, čovjeka koji je bio na poziciji vrhbosanskog nadbiskupa u Drugom svjetskom ratu, fanatični podržavatelj NDH i otvoreni obožavatelj ustaškog zločinca Ante Pavelića, kojemu je čak napisao pjesmu.

"Šarić tijekom ustaško-nacističke okupacije Sarajeva ne da nije nikad dignuo glas protiv terora ustaških vlasti, nego je sve njihove krvoločne poteze podržavao. Šarić je i izdavao Katolički tjednik, u kojemu su se mogli pročitati najstrašniji antisemitski pamfleti i degutantne ode ustašama i Paveliću. Šarić je bio i duhovni pokrovitelj jednog od najstrašnijih ustaških zločina u Sarajevu, kada je Maks Luburić na Marindvoru 28. ožujka 1945., samo nekoliko dana pred ulazak osloboditelja u grad, objesio 55 sarajevskih antifašista.

Naravno, Šarić je iz Sarajeva pobjegao zajedno s voljenim ustašama te je umro u Madridu 1960., provevši mirnu starost pod zaštitom Vatikana i španskog klerofašističkog diktatora Franca, koji je kasnije postao politički uzor Franje Tuđmana. Nikad nije Šarić morao pred sudom odgovarati za svoj udio u zločinačkoj ustaškoj politici, a posthumno je nagrađen povratkom svojih kostiju u Sarajevo, baš u katedralnu crkvu Srca Isusova u kojoj Puljić u subotu planira služiti misu za Bleiburg.

Premještanje Šarićevih posmrtnih ostataka iz Madrida u Sarajevo isposlovao je baš osobno Puljić nakon rata 1992. - 1995., tako u grad vrativši jednog od najgorih zločinaca u sarajevskoj povijesti. Puljiću ne da nije palo na pamet osuditi ustaškog nadbiskupa Šarića, nego mu je odao sve počasti. Misu za ubijene sarajevske antifašiste nije nikad služio", opisuje Duhaček, za one koji to ne znaju.

No, poručuje kako ni drugi nisu moralno neupitni.

"Prvakinja u licemjerju svakako je najveća bošnjačka stranka SDA, čiji je član, gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka, inače tragikomična politička pojava čija je jedina životna i politička referenca što pripada 'staroj sarajevskoj porodici', isprva podržao misu, posve u skladu s politikom SDA. Uvidjevši da je dio građana Sarajeva pobjesnio zbog Puljićeve mise za ustaše, SDA je odjednom okrenuo ploču i poslao priopćenje u kojemu misu osuđuje.

Predsjednik stranke Bakir Izetbegović je i ekspresno otišao položiti vijenac u spomen-parku Vraca posvećenom tisućama ljudi koje su ustaše i nacisti ubili u Sarajevu tijekom Drugog svjetskog rata. Sve to je ništa doli neuvjerljivi paradni antifašizam, s obzirom na to da je baš SDA u Sarajevu imenovao ulice po muslimanima koji su bili ustaški oficiri te jednu sarajevsku školu nazvao po Mustafi Busuladžiću, ustaškom intelektualcu hasanbegovićevskog profila, koji je slavio genocid nad sarajevskim Židovima", nastavlja analiza, a Duhaček primjećuje i sljedeće:

"Ne treba zanemariti ni da se SDA nalazi usred još jednog korupcijskog skandala, ovaj put s kupovinom sumnjivih respiratora iz Kine, pa im je odgovaralo da se interes javnosti usmjeri na Puljića, kako bi njihov standardni kriminal i pljačka javnog novca pali u drugi plan."

Duhaček komentira i osude Željka Komšića, dabrobosanskog mitropolita Hrizostoma, ocijenivši te poruke licemjernim, baš kao i onu Milorada Dodika: "...postoji samo jedan problem: on zastupa velikosrpsku politiku, negira genocid u Srebrenici i redovito širi odavno znanstveno pobijenu mitomaniju o 700 tisuća ubijenih Srba u ustaškom logoru Jasenovac, za što je u nedavnom govoru optužio Josipa Jurja Strossmayera (!?)."

Čovićev HNS, Duhaček opisuje kao paraorganizaciju stranaka koja je zapravo samo Čovićeva ispostava i koja je "na leđa svih Hrvata u BiH i Hrvatskoj svalila hipoteku ustaštva i suradnje s nacistima, iako su se brojni Hrvati u Drugom svjetskom ratu borili protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika".

Najmudriji se, cijeni Duhaček, u cijeloj priči zasad pokazao reis islamske zajednice u BiH Husein efendija Kavazović.

"Bez obzira na cijeli ovaj višednevni festival licemjerja, ne treba smetnuti s uma da u Sarajevu ima i iskrenih antifašista, koji su zgroženi Puljićem bez ikakvih pozadinskih motiva. Riječ je o građanima koji su politički većinom neorganizirani, što je pokazala i nemogućnost da se osmisli i organizira javni protest protiv sporne mise na način koji ne bi bio upitan. 

Koliko god Sarajevo voli njegovati svoj imidž neupitnog antifašizma, on je odavno kompromitiran. Narodni heroj Vladimir Perić Valter, na kojega se u Sarajevu rado pozivaju, odavno bi riješio problem imenovanja ulica po muslimanima ustašama, pa i bombama ako treba. Dio građana Sarajeva se protiv toga bunio, ali bez konkretnih postupaka i učinaka.(...) Neke suštinske razlike između ustaša muslimana i ustaša katolika nema pa je licemjerno zgražati se nad Puljićem, dok u Sarajevu postoji škola nazvana po Busuladžiću. Bilo kako bilo, jedini preostali neupitni i neokaljani antifašistički grad u BiH je Tuzla, u kojemu, nota bene, na vlasti nikad nije bio SDA", zaključuje Duhaček, poručujući kako Hrvatska mora intervenirati da se sarajevska misa otkaže.