Boško i Admira: Od prvog poljupca do zadnjeg zagrljaja i smrti

Ubijeni 18. maja 1993, dok su pokušali pobjeći iz ratnog Sarajeva, i ostavljeni, osam dana, da mrtvi, u zagrljaju, leže na ljetnoj ulici Sarajeva... njihova priča potresla je cijeli svijet.

O Admiri i Bošku 1994. snimljen je i dokumentarni film, međunarodni, s Kanađanima na čelu. U filmu su ispričani detalji o ovoj velikoj ljubavi, od njihovog prvog poljupca do dana smrti. U filmu govore njihovi roditelji, sestre, prijatelji, komšije... a doznaje se i koju je ulogu u njihovom životu imao Ismet Bajramović Ćelo.

Portal Radiosarajevo.ba donosi vam potresnu priču iz ovog filma, o dječaku i djevojčici koja počinje na početku 1984, kada su se u Sarajevu, na zabavi povodom novogodišnje noći, Boško i Admira prvi put poljubili.

Tanja Bogdanović, Admirina najbolja prijateljica iz školskih dana, koja ih je oboje znala jako dobro, priča kako su oboje bilo vrlo različiti: „Admira je bila drugačija od svih nas. Voljela je motore i znala je popraviti auto... bila je pomalo divlja: obično se djevojke nečega boje, ali Admiru ništa nije moglo uplašiti. Boško je bio drugačiji. Bio je tiši, mirniji. I bio je nasmijan. Uvijek. Volio se šaliti na račun drugih, ali je to uvijek činio na fin način, kao prava 'dobrica'.“

Boškovi su roditelji u Sarajevo doselili '70-ih godina prošlog vijeka. Otac, Dragan, bio je inženjer koji je radio za UN. Majka Rada bila je hemičarka. Imali su dva sina, Boška i Baneta. Majka Rada se prisjeća: „Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i muslimani. Nisam Admiru gledala kao muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku moga sina koju je on volio i koju sam ja voljela.“

Admirini roditelji razmišljali su isto. Zijo Ismić i njegova supruga Nera, odobravali su vezu svoje najstarije kćeri.  „Od prvog dana sam znao. I nisam imao ništa protiv. Učinilo mi se da je dobra, jer je momak bio strašno simpatičan. S vremenom sam ga i zavolio i nisam ga razdvajao od Admire“, govorio je njen otac Zijo.

Slično dodaje i njena majka, u čijoj je porodici bilo miješanih brakova. Admirina mlađa sestra Amela ispričala je kako, za nju, Boško nije bio Srbin već brat kojeg nikad nije imala. No, nane i bake zaljubljenog para u početku nisu odobravale vezu. Obje su pamtile prethodni, Drugi svjetski rat. Admirina nana je pamtila borbu protiv četnika, a Boškova baka se sjećala kako su ustaše odvele njenog muža i ubile ga.

 No, svejedno, Boško i Admira voljeli su se neizmjerno. Godine 1986. bili su tipični jugoslavenski tinejdžeri. Njegova majka kaže da su ih zanimala auta, filmovi i muzika. Te godine, nažalost, od srčanog udara umro je njegov otac i Boško "odrasta". Pritom ga šalju na služenje vojnog roka, u Srbiju. Ipak, ni to ih nije razdvojilo. Pisali su jedno drugom svaki dan. Ovo su rečenice iz njihovih pisama:

„Moja najdraža Admira,
Svaku noć kada legnem u krevet, ne mogu zaspati jer mislim na tebe. Ljubavi moja, ti si jedina sreća koju imam...“
„Moja draga ljubavi,
Sarajevo noću je najljepša stvar na svijetu. Možda bih mogla živjeti negdje drugdje, ali samo ako bih bila natjerana. Još je samo malo vremena preostalo do trenutka kad ćemo opet biti zajedno. Nakon toga, baš nas ništa neće moći razdvojiti...“
„Moja najdraža Admira,
Tako mi mnogo nedostaješ i ne mogu ti ni opisati riječima. Sada, sav moj život svodi se na dan kada ću odslužiti rok i vidjeti te opet...“

Nakon 11 mjeseci ponovno su bili zajedno. Admira je studirala ekonomiju, a Boško je otvorio prodavnicu kuhinjske opreme koju je kupovao na svojim putovanjima u Italiju. Međutim, stare mržnje polako su vaskrsnule. Na Kosovskom polju, 1989, Slobodan Milošević okupio je hiljade Srba koji su zazivali osnivanje Velike Srbije. Dvije godine kasnije, Hrvatska je proglasila nezavisnost.

U Sarajevu su ljudi bili uvjereni da rata neće biti. Početkom aprila 1992, nažalost, rat počinje u Sarajevu. Srpski snajperisti uzimaju prve žrtve. Admirin otac kaže kako su svi, i Boško i Admira, bili sigurni da će sve brzo završiti.

Sveštenik Vojislav Čakić, koji je poznavao Admirinog oca, otišao je "na drugu stranu". Objasnio je to riječima: „...da nismo sad zaratili, za deset godina nas više ne bi bilo ovdje.“ Eventualno će voditi molitvu na sahrani Boška i Admire, ali se za Admiru, kako je sam poslije rekao, nije htio moliti jer je bila muslimanka.

Među brojnim Srbima koji su ostali u gradu bio je i Boško koji nije htio ići u vojsku. Nijednu. Mišo Ćuk, njegov komšija, Srbin – koji će odigrati važnu ulogu u sudbini Admire i Boška – na početku rata ostao je u gradu i priključio se Armiji BiH. Bošku je htio dati pištolj, da ga zaštiti od „problema“, ali Boško ga nije htio uzeti.

U julu 1992, granata će uništiti Boškov stan u kojem je porodica živjela 25 godina. U stan koji će otići, u ulazu pored, ponovno će pasti granata. Boškova majka stoga je odlučila otići i u očaju se obratila jedinoj osobi koja joj je mogla pomoći. Najboljem prijatelju svog starijeg sina Baneta – Ismetu Bajramoviću Ćeli.

„Rada mi je bila kao druga mati... I da se razumijemo, nije ovo rat heroja kao što je bio Drugi svjetski rat, ovo ovdje je nacionalni rat. Ako ću biti heroj samo muslimanima, neću da budem takav heroj“, govorio je tada Ćelo, kojem je Boško „bio k'o mlađi burazer“. Za Ćelu, koji se u filmu opisuje kao jedan od vodećih kriminalaca u gradu, kaže se da je štitio „Srbe na Koševu“ i da je vodio razmjene. Boškova majka kaže da joj je Ćelo u tri dana sredio da napusti grad i obećao joj je da će on, ma šta se desilo, štititi Boška.

Boško i Admira se na jesen 1992. useljavaju u devastirani stan njegovih roditelja. Bošku je smetalo to što nisu vjenčani, ali Admira nije htjela zbog silne zanimacije medija za miješane brakove.

Jurka Radojević, komšinica Srpkinja, oslanjala se na njih dvoje. „Boško mi je donosio vodu, pomagali smo si. Ja imala drvenu peć, pa smo hljeb pekli zajedno i zajedno bi ga jeli, sve do zadnje mrvice“, prisjeća se ova žena.

Boško i gore spomenuti Mišo Ćuk postat će u tom periodu nerazdvojni drugovi koji su često, na pijaci, trgovali kafom, ali i naftom... „...moraš, nemaš od čega živjeti. Prljav je to bio posao, ali Ćelo nam je odobrio da to radimo“, prisjeća se Ćuk.

U tom periodu, Ćelo će organizirati veliko vjenčanje kojem će prisustvovati i Boško i Admira. Dok je svadba trajala, pak, Mišo Ćuk će pobjeći iz Sarajeva – kako je bio u vojsci, "na drugu stranu" prenijet će i neke važne vojne informacije. O bijegu nije ništa rekao Bošku, koji je sada ostao u gradu kao najbolji prijatelj "neprijatelja". I upravo nakon toga, za Boška počinje strašan period u gradu.

„Neki su ga počeli napadati, čak i fizički, jedan je bacio kamen. Ja sam ga štitio – da to nisam uradio, možda bi ga ubili“, govorio je Ćelo i dodao je da je Boško morao otići. „Bio je ugrožen, jer ja nisam mogao stalno biti s njim – zamisli kako je kad te prijatelj 'proda', a to mu je Mišo uradio.“

Početkom maja 1993, Boško je dobio poziv na ispitivanje u policijsku stanicu i prepao se najgoreg. Imao je 72 sata da se javi, prije nego što ga uhapse. Odlučio je da će pobjeći, zajedno s Admirom: skrili su se u stanu njene nane, dok im Ćelo ne sredi da napuste grad.

Strašnog datuma, 18. maja 1993, Admira je stigla u kuću roditelja. Njena majka kaže da se najteže rastala s mačkom Žućom. S ocem se nije pozdravila – ovaj nije odobravao pomisao na bijeg. Potom su se spakirali u stanu njene nane, imali su malo stvari i nešto njenog nakita. Nešto novca ušili su u odjeću. Njena nana se sjeća da su joj mahnuli, ušli u auto i otišli. Čekala je poruku da su stigli, da je sve uredu, ali nikad je nije dobila.

Pismo koje je Admira ostavila majci:
„Draga majko,
Mi odlazimo večeras i sve što se desi je Božija volja.
Zvat ću te čim pređemo tamo.
Brinem se za tebe, i za Žuću.
Pričali smo kad se rat završi, vratit ćemo se i sve će biti kao prije. Kao da rata nije bilo.
Ne brini za mene, brini o sebi, tako će meni biti lakše.
Volim te mnogo,
Tvoja Admira“

Ćelo će "razmjenu" dogovoriti s dva Srbina na Grbavici. Jedan, Milkan Gaborović, čekao je da mu Ćelo "pošalje" i tetku i rođake, a drugi, Saša Bogdanović, prisjeća se kako je sve bilo dogovoreno, da niko neće pucati.

Ćelo tvrdi kako je Bošku rekao da mora sačekati da padne mrak: „Morali su proć' međuzonu (Vrbanja most, op.a.) gdje je bilo četiri, pet vojski. Caco, MUP, specijalne jedinice MUP-a, HVO, četnici... ko će to sve uvezati...“

Dino Ćapin, komandant hrvatske jedinice koja se borila uz Armiju BiH kaže kako ih je gledao s obližnjeg krova. Saša Bogdanović dodaje kako je zviždao Bošku, a ovaj je zviždao meni: „Trčkarali su i skakutali... kao da su se igrali. Kad su došli do raskrsnice, samo smo čuli pucanj, snajper, metak je udario ispred njihovih nogu.“

Ćapin dodaje da je Boško umro na licu mjesta, a Admira je bila ranjena. „Jaukala je i puzala prema njemu. Zagrlila ga je, i onda je nastupila tišina.“

„Teško mi je pričati o tome. Volio sam ih oboje. Krivo mi je što me nije poslušao...“, govori Ćelo.

„I dalje ne vjerujem da su mrtvi. Kako tako mladi ljudi nestanu tako nasilno, zbog jednog neljudskog poteza. Monstruoznog čina. Ljubav ipak ne može pokoriti sve. Ne može pobijediti one koji ne vjeruju u ljubav. A ovi, koji pucaju na nas, ne vjeruju u ljubav“, kazivao je poslije njen otac.

Dvije strane osam su dana raspravljale ko će preuzeti tijela i međusobno su se optuživali za smrt Boška i Admire. Nije bilo motiva. Nije bilo logike. Nije bilo razloga.

„Bolesni ljudi nose oružje, na svim stranama i nikad ne znaš koja će budala ispaliti metak prva“, komentirao je Saša.

Roditeljima nije htio pomoći ni UNPROFOR. Nakon osam dana, srpska policija je – kako su komandanti izjavili za TV – spasila tijela iz „humanih razloga“. No, Saša u filmu priznaje kako su tijela izvlačili muslimanski zatvorenici.

U srpskoj vojnoj mrtvačnici bili su zavedeni kao brojevi - 250 i 251.

Srpski vojnici odbili su želju roditelja da se djeca sahrane u Sarajevu. Sahranili su ih na vojnom groblju u Lukavici. Boškova majka je Admirin kovčeg pokrila džemperom koji je isplela za nju.

Odmah nakon rata, 1996, sahranjeni su ponovno. Zajedno. U Sarajevu.

Naši Romeo i Julija. Odajmo im dužnu počast.