Ponosom protiv zla

Zašto u Zenici nije trebalo gaziti zastavu s Davidovom zvijezdom? 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Eto, prošao je još jedan sportski vikend, s promjenljivim rezultatima za naše reprezentacije. Fudbaleri su, pored tri komada Izraelu, pokazali da nisu zaboravila kako se gine za najdraži dres. Rukometaši su otišli na put od kojeg niko nije mogao ništa očekivati, da bi ih tek u zadnjoj minuti, nakon neshvatljive greške kapitena koji je svojom igrom nosio ekipu – pokleknuli. I to od jedne od najboljih ekipa na svijetu, evropskog viceprvaka Danske. Zemaljski dani teku, reklo bi se, a ono što zabrinjava je sve veći nivo manifestacija mržnje, prizivanja mračne prošlosti i identifikacije s nečim što ni po čemu ne pripada ni ovdašnjoj tradiciji, ni kulturi. 

I taman kad smo nakon kukastog križa na travnjaku Poljuda, pomislili da će nas u ovom krugu zaobići ta uvijek prisutna i ponekad zatomljena fašistička energija, jedan od najutjecajnijih medija u Izraelu Jeruzalem post, izvijestio je o ponašanju nekolicine “pametnjakovića” na utakmici u Zenici. 

Oni su, naime, prostrli zastavu Izraela, gazili po njoj, i skandirali antisemitske parole, “Juden aufwiedersehen” i “Ubi čifuta”. Nakon , dakle, domaćih nacionalističkih gadosti u kojima pliva ovaj narod (sva tri, da se ne lažemo), eto i registar međunarodnih u kojem je najlakše, valjda, prihvatiti matricu da se mrzi one koji su kroz povijest progonjeni i masovno ubijani, koje je najlakše mrziti i o kojima vlada stereotip da vladaju svijetom i da “sve pare drže u svojim rukama”.   

E, sad da se nešto i razumijemo: ono što trenutno u svijetu međunarodnih odnosa emanira Izrael, nije daleko od fašizma, ako nije i njegovo najmodernije lice. Život u modelu “oprostiti, a ne zaboraviti” uvijek donosi sličan rezultat: nove generacije odrastaju sa sjećanjem predaka, a iskustvo što je više fantomsko, to ostavlja više prostora za razvijanje svekolike mržnje. U tom smislu Izrael je svoju (državnu) mržnju razvio na n-tu potenciju: cijela zemlja je, praktično, tajna policija, a odnos prema Palestincima, klasični aparthejd, da se sad ne gađamo terminima. Dobivena od zapadnih sila kao svojevrsna reparacija za genocid počinjen u 2. svjetskom ratu, Izrael u ovom rasporedu svijeta, stoji kao potvrda “teorije krvi i tla”. I besmislene činjenice da svaki narod može izabrati komad zemlje na kojem hoće živjeti, a ostale potjerati preko granice. Ta država, u nekoj perspektivi, i neće imati velikih šansi, jer njezin raison-d-etre podržavaju (još, valjda, samo) Sjedinjene Američke Države. I ona će moći raditi ovo što radi, dok joj Uncle Sam bude stajao iza leđa. Poslije, što bi se reklo, neka joj je Bog na pomoći. 

Što se nas tiče, nama Bog već dugo ne pomaže, a i što bi kad vidi kakvi smo idioti. 

Pozivima na gaženje zastava i ubilačkim pokličima, BH Fanaticosi su “upali” tačno tamo gdje najmanje treba i gdje im je najmanje mjesto. U opravdavanje onih koji su prošlom Svjetskom ratu masovno ubijali Jevreje. Čak ne ni to: većina njih nema pojma o tome gdje su Aushwitz ili Treblinka, i šta se tamo stvarno dogodilo, ali eto “znaju” da Jevreje treba uništiti, a da je Izrael – zlo. 

Problem je nešto kompliciraniji: nama pored domaćih inačica fašizama i mržnje jednih prema drugima, ne treba dodatni otrov. Ionako smo otrovani: ali, stajući na stranu bilo kojeg dželata, amnestira se i umanjuje ono zlo koje je počinjeno tebi, odnosno “tvojima”, "tvom" narodu. 

Paradoksalno, ali istinito, gaženje zastave s Davidovom zvijezdom, je stavljanje u isti red s onima koji će zapaliti bosansku zastavu ili izvikivati parole o Srebrenici od kojih se kosa diže na glavi. Nikada, ali nikada čovjek ne smije opravdati zlo učinjeno drugome, jer time umanjuje zlo učinjeno njemu. 

Ispričat ću vam priču: prije desetak godina, u šetnji s prijateljima jevrejskom četvrti u Parizu, u subotnjoj gužvi uz milion tursita, iz jedne je trgovine iskočio mladić s prepoznatljivim jevrejskim obilježjima (kikama i kapicom, jarmulkom) i pred noge prolaznika prostro palestinsku zastavu, pozivajući prolaznike da je gaze. Ljudi su se razmicali, niko – mada ne sumnjam da je okolo bio značajan broj Jevreja, jer tu su, valjda, svi vlasnici i zaposlenici semitskoga porijekla – nije stao na palestinsku zastavu. Malo zatim došla je policija i odvela zapaljenog hasida. Tada sam naučio kako zrelo društvo i pojedinci reagiraju na provokacije. Uostalom i sveti tekstovi govore upravo to: ne budi kao dželat svoj, niti kao dželat drugim, jer je ono što te odvaja plemenitost, koja je tebi i tvom narodu pomogla da preživite. 

Gaženje zastave i paljenje simbola nije nikakav herojski čin. 

Tako je, baš kao što je idiotizam ostaviti kukasti križ na terenu splitskog Poljuda, u utakmici bez gledatelja između Hrvatske i Italije. Iako, tamo je situacija nešto kompleksnija: novine u kojima zapjenjeni desničari ispisuju svoje pamflete i koje istjeruju neke od najboljih novinara ovoga trenutka na vrlo širokom prostoru, vrlo su revnosne u bilježenju profašističkih manifestacija. S druge strane, svako malo se s hrvatskih tribina, slijedom glasa javnosti, ukaže ustašovanje, modernog ili starinskog tipa, i to sve skupa polako stvara sliku o zemlji koja je zaradila drastične kazne UEFA-e. S druge strane, svastika protiv koje se elementarno mora biti, nužno i ne mora biti izraz neonacizma. Antagonizam između Splita i Zagreba, odnosno Torcide i Hrvatskog nogometnog saveza (u kojem su od ukupno 17 članova, jedanaestorica HDZ-ovci) narastao je dotle, da bi hajdukovci poduzeli sve, pa i preko noći iskopali rupu na centru svog stadiona, samo da bi Evropa, ma kakva ona bila, kaznila HNS, i Zagreb. Ludo, ali mi možete vjerovati. Isto kao što je pogrešno gaziti zastave prije utakmice u Zenici. 

Kad smo već kod toga, ono što ovim tekstom radi ova (napaćena) redakcija, i ovaj smjerni rob Božiji, to bi trebao biti posao – Fudbalskog Saveza BiH. Također jedne više(stranačke) oligarhije, koja svoje lice pokazuje na nekakvim zatvorenim dernecima gdje se uzajamno hvale, ali se pred navijačima ili medijima – ne pojavljuju. Ni osude, ni saopćenja, ni ničega što bi moglo upućivati na to da je u Zenici bilo određenih “nepravilnosti”. 

Istina, i da je bilo takvog nečega, o tome Jeruzalem post, ne bi izvijestio. Ali, baš zato, treba biti drukčiji. 

Ponosan na to da nisi kao oni.