Osvrt na predstavu 'Kakav krokodil ima glas?'

Piše: Ivan Šunjić*

U Sarajevskom ratnom teataru (Sartr), u subotu 17. ožujka, premijernom je izvedbom dječje predstave Kakav krokodil ima glas? otvorena scena za djecu i mlade Sartrčići. Ovaj pohvalan čin moguće je iščitati kao prirodnu reakciju na nedostatak (dobrih) predstava za djecu i mlade, ali i potrebu senzibiliziranja buduće kazališne publike.

Svaku je večer potrebno oprati zube?

Pod krinkom „odgojne“ i „didaktičke“ funkcije (leksemi nisu slučajno obilježeni navodnicima) djeci se na bosanskohercegovačkim scenama najčešće serviraju jednoznačni, u strukturalno različitim formama samo perpetuirani, sadržaji banalne simbolike i alegoričnosti koji najčešće imaju jednu funkciju: olakšati roditeljima tako što će sat vremena animirati djecu i možda ih usto ponešto i naučiti, primjerice, da je svaku večer potrebno oprati zube.

Za predstavu Kakav krokodil ima glas? – autorski projekt glumaca Irme Alimamović, Mirne Kreso i Adnana Krese, dramaturgiju potpisuje Asja Krsmanović – možemo bez pretjerivanja reći da je svojevrsno iznenađenje koje iskače iz uobičajene estetike ovdašnjeg teatra za najmlađe, tj. ciljanu publiku od 2.5 do 8 godina, i to iz više razloga. Naime, riječ je o zabavnoj priči motivski inspiriranoj talijanskom dječjom pjesmicom Crocodille u kojoj se pjeva o načinima glasanja različitih životinja.

Motiv govorne mane

Radnja započinje uobičajenom igrom dviju djevojčica (Mirna Kreso i Irma Alimamović) koje pokušavaju pogoditi kako se glasaju pojedine životinje, međutim, razigrano raspoloženje im povremeno kvari brat jedne od djevojčica (Adnan Kreso), arhetipski lik usamljenog/neprilagodljivog dječaka koji se, bez dopuštenja, želi igrati njihovim igračkama. Zaplet započinje u trenutku kada se jedna od djevojčica ne uspije sjetiti kako se glasa krokodil. Djevojčice se maštom u potrazi za odgovorom, kao u najzabavnijoj video-igrici, upuštaju u avanturističku ekspediciju egzotičnim krajolikom u potrazi za krokodilom. Peripetija nastaje kada se spomenuti dječak preobuče u krokodila i stupi u komunikaciju s djevojčicama koje ga isprva ne razumiju zbog komunikacijske otežanosti uzrokovane govornom manom.

Motiv govorne mane slobodno se može interpretirati kao autorska intencija buđenja svijesti o potrebi prihvaćanja i integriranja različitosti ili u ovom slučaju djece s poteškoćama čije ignoriranje može dovesti do većih posljedica, primjerice agresije, što je prikazano scenom u kojoj djevojčica pomisli da joj je krokodil odgrizao ruku (uočljiva je autorska kritika dječje agresije potaknute nasilnim scenama iz crtanih filmova ili video-igrica). Međutim, osim opisanog primarnog sloja značenja, motiv različitog glasanja životinja moguće je interpretirati i kao semiotički polivalentnu metaforiku izražavanja (različitih) osjećaja koje su današnja djeca uslijed brojnih fiziološko-sociološko-kulturalnih smetnji u komunikacijskom sustavu onemogućena jednostavno iskazati.

Scenografija i rekvizitarij – dominantni su elementi metonimijski uporabljene kutija za igračke i geografska karta - svedeni su na najosnovnije čime su lišeni „dočaravalačke“ funkcije, a predstava je vizualno oslobođena suvišnih označitelja čime je skrenuta pozornost na značaj igre u razvoju kreativnosti djeteta što je danas, u doba kada se najmlađi „šopaju“ industrijskim blještavim kičem, nepravedno zanemareno.

Aktiviranje dječije mašte

Najveći zadatak, prije svega poticanje djece na aktivno sudjelovanje u radnji, bio je na glumcima, vrlo sugestivnoj Mirni Kreso i Irmi Alimamović koja zaslužuje najviše ocjene, ponajprije zbog vidljive prirodnosti igre utemelje na studioznijem promišljanju kreacije lika. Od kolegica je malo slabiji Adnan Kreso koji je djelovao dosta suzdržano.

Predstava završava songom (pamtljive i lako pjevljive, ali nimalo banalne songove potpisuje Dževad Hadžić) u kojem se ponovno postavlja pitanje iz naslova (kakav krokodil ima glas?). Ne nudi se konačan odgovor, nego se potiče aktiviranje dječje mašte koja je u ovom vremenu virtualnih surogata porazno pasivizirana.

Ostaje pozvati svu djecu i roditelje na predstavu, a Sartru i Udruženju Mala scena poželjeti još niz ovakvih uspješnih predstava koje će uistinu odgojiti senzibilniju i kritički nastrojeniju publiku.

*Autor je student Komparativne književnosti na Sveučilištu u Mostaru