Od kriminalca do junaka i obratno: Ko je bio Jusuf Juka Prazina? (FOTO+VIDEO)

Jusuf Juka Prazina.

“Bio je bosanski gangster i paravojni zapovjednik”, objašnjava Wikipedia u prvoj rečenici opisa Jusufa Prazine.

No priča o Juki daleko je od ovog naoko jednostavnog objašnjenja. Krenimo redom...

Dakle, Juka je rođen u Sarajevu, 7. septembra 1962. Odrastao je na sarajevskim ulicama (naglasak na ulicu Sutjeska) koje su ga oblikovale u ono što će postati: utjerivač dugova, razbojnik, ljubitelj borbi pasa, jedan od prvih ljudi odbrane Sarajeva, heroj, vojnik HVO-a, kriminalac...

Juka je pohađao Trgovačku školu, a mnogi kažu da mu je ono što je stigao tamo naučiti pomoglo kada je nedugo prije rata otvorio firmu za utjerivanje dugova (da, dobro ste pročitali).

Prije rata bavio se, znači, kriminalom, prvo manjim, a onda većim, volio je borbe pasa, i drugove je stjecao, najčešće, "šakama". Svog ratnog "consiglierea" (savjetnik kuma u italijanskoj mafiji, op.a.) Nermina Uzunovića Šoka upoznao je baš tako. Do 1992, već je pet puta bio u zatvoru.

Malo prije rata teško je ranjen na Vracama, za vrijeme jedne borbe pasa, vjeruje se pit bullova u dvorištu tzv. Žvake Majmunovića. U Juku je pucao izvjesni Baja, a Prazina je bio tako ranjen da su se ljekari plašili operirati ga – zbog rizika koji je operacija donosila. Priče kažu da je Jukina"raja" okupirala bolnicu i natjerala hirurge da idu u salu. Juka je preživio, a metak je ostao u njemu zbog čega nije imao potpunu kontrolu nad lijevom rukom.

A onda je došao rat. Čovjek koji je već oko sebe imao "vukove" okupio je, kažu, 3.000 ljudi ispred Druge gimnazije i rekao im: “Vi ćete (od)braniti Sarajevo”.

“Edo Omerović je vodio jednu grupu, Nermin Sukić Bela drugu, Kruško rahmetli treću, Adnan Solaković četvrtu, u Vogošći je bio komandant Vejo rahmetli iz Ugorskog, Trta je bio na Breki, na Skenderiji Jasmin, bilo je mnogo naših baza i sve je to valjalo kontrolirati”, prisjećao se Šok u jednom feljtonu nakon rata.

 
Šok je tvrdio i kako Juka u ratu, bar na početku, nije bio lopov. “Sve smo mi to dobivali”. Ispričao je i kako su od direktora Feroelektra kao nagradu za pronađene kamione dobili 100 televizija na poklon. Za, u ratu dobro poznatu, krađe Fructala te Zore, Šok tvrdi da je Juka saznao tek nakon što su se desile. A ovako je kažnjavao:

Juka je ranjen i u maju 1992, kada su ga prepoznali stražari iz Vojne bolnice i pogodili ga u butinu i ruku. Od tog trenutka, nosio je fiksatore i hodao na štakama.

“Nikada nije pucao u svog komandanta. U vojnika jeste. Ali nije džabe. Vidi, jedan momak s Mejtaša je napravio nekoliko razmjena u akcijama i uzeo pare. Rekao Srbinu: toliko ti je da prođeš kada sam ja na liniji. Srbin pristane, ovaj to uradi i napravi četiri ili pet razmjena. Onda Juka sazna i kaže: 'Dovedite ga'. Kad smo ga doveli, nije ga ništa pitao, uzeo je pištolj i pucao mu pravo u koljena.“

Alfonso Rojo iz Guardiana na početku rata je zabilježio kako je Juka vodio snage specijalne policije: “Kao kad bi Al Caponea zamolili da odmijeni Eliota Nessa.”

“Predgrađa Sarajeva 'posijana' su Jukinim ljudima, koji, kad ga vide, ostavljaju svoje položaje, još noseći ručne bacače ili automatske puške, da bi ga potapšali po leđima, zatražili nekoliko litara nafte ili uzeli kutiju cigara, sve vrijeme govoreći 'Juka, Juka', sa zadivljenošću i fasciniranošću”, pisao je Rojo.

I baš tako je i bilo. Juka i njegovi "vukovi" u jednom trenutku, na početku odbrane, smatrali su se herojima. Vjerovatno se sjećate i ovog muzičkog spota:

Juka je, kažu, slušao Dragana Vikića i Zorana Čegara. Savjete je (ponekad) prihvatao i od Jusufa Pušine, svađao se sa Stjepanom Šiberom i Jovanom Divjakom, ali ih je poštovao. No, njegov pravi "komandant", tvrde svjedoci, bio je Alija Izetbegović koji ga je eventualno nagovorio da pređu u Armiju, zbog njihove prošlosti - "đe ćemo mi biti policajci".

Jednog čovjeka u komandi, Jusuf Prazina nije mogao smisliti – Sefera Halilovića.

Gradom je kružila priča i kako je Juka bacio srpskog snajperistu sa zgrade. Njegovi saborci tvrde da se snajperista "sapleo" i sam pao.

Nakon ranjavanja Jukine žene Žakline, Juka odlazi iz grada. Prepričava se i kako je otišao jer je vrh Armije i države morao birati – Sefer ili Jusuf. Prazina je htio biti prepoznat kao šef odbrane grada, no njegova prošlost kočila je vrhušku da se "slomi" i popusti pred njegovim zahtjevima. Prazina se potom okreće protiv Armije.

Juka se uskoro vratio, ali samo na Igman gdje je uspio okupiti 200-injak "vukova". Ostali su odbili da mu se pridruže iako je Jukina ideja bila da Sarajevu pokloni slobodu, i to za Božić, kako je rekao novinaru BBC-ja...

“Ne znam, to je luda kuća u Sarajevu. To je samo lomatanje za položaje, za stolicama. Mene to nikada nije zanimalo. Ja sam mogao 'titrati' i govoriti: 'Jest, tako je?', pa da ja sad tamo budem general i da se nešto pušem, da se meni najavljuju po pet dana... Mene to ne zanima. Mene zanima borba protiv četnika, ništa drugo me ne zanima. Protiv onih koji me napadnu, protiv njih sam, pa da je ne znam tko. Tko napada mene i moje ljude, protiv njih sam”, rekao je Juka nakon prelaska u HVO.

A na Igmanu se dešavalo svašta... od borbi protiv jedinica Armije BiH do priče o Zulfikaru Ališpagi koji je prevario Juku da ovaj misli da je "na njegovoj strani", a situacija je bila daleko od toga. "Nasadio" ga je i Vehbija Karić, pa Juka i ono vukova što je ostalo uz njega bježe u Mostar gdje se, u daljem sunovratu, priključuju Hrvatskom vijeću obrane (HVO)... pridružio se jedinici koju je vodio zločinac Mladen Naletilić Tuta. Sljedećih nekoliko mjeseci ljeta 1993. Prazina je odgovarao za crtu bojišnice na najvrućem mostarskom ratištu - Bulevaru, i to na dijelu između Šemovca i hotela "Ruža"... i ovdje je ratovao protiv Armije BiH.

Juka potom bježi u Hrvatsku, a onda odlazi u Njemačku, pa u Belgiju.

Pronađen je ustrijeljen u jednom belgijskom kanalu na Novu godinu 1994. Tijelo je bilo neprimijećeno tri sedmice... Posljednji je put viđen živ u noći 3. decembra 1993. kada je zajedno sa svojim tjelohraniteljima izišao iz kuće. Grupica je krenula na turneju gradom, na piće i flipere u kafani Šljivo i bistrou Paradis. Kući se nisu vratili. Prema policijskom izvještaju, četiri tjelohranitelja su nestala, a prema tvrdnjama porodice - dvojica su otišla s Jukom, a druga dvojica tajanstveno su napustila kuću u Rue du Pontu narednog jutra.

Patrick Bishop je u Daily Telegraphu samo nekoliko dana nakon Jukine smrti, januara 1994, napisao: "Imao je lice osuđeno na smrt: dugo, poput tabuta. Čupa tamne kose iznad tužnih smeđih očiju. Njegovo je vitko tijelo pulsiralo zlokobnom energijom koja ga je u boju naprosto izvrtala po frontu dok su meci zujali pored njega - kao da je, skoro, molio za smrt. No, to je bilo u drugoj zemlji, na užarenim ulicama Sarajeva i snjegovitim padinama srednjobosanskih brda. Nikad ne bi pogodio da će ovako skončati, pod sterilnim natrijskim svjetlima autoputa u ravnicama Belgije."

Nakon šestogodišnje istrage policija je došla do zaključka da ga je ubila bh. obavještajna služba pod krinkom obračuna u podzemlju.

Sahranjen je na groblju Robermont, na brdu iznad Liegea. Njegov grob na muslimanskoj parceli doima se neprirodno dug, kao posljednje počivalište diva. Samo je 30 ljudi bilo na njegovom posljednjem ispraćaju. Jedan od njih to ovako objašnjava: "Ljudi se još plaše. Niko ne vjeruje da je on uistinu mrtav."

I danas gradom kruže priče da je Juka i dalje živ.

Kažu da na njegovom belgijskom mezaru piše: "General Jusuf Prazina Juka"