Novi broj (sic!)a: Protiv estetskog provincijalizma

Redakcijska zabilješka

Nastao kao časopis sa izrazito kritičkim tendencijama,Sic je, kao takav, neoriginalna pojava. Koliko je samo kritike u našoj stvarnosti: koliko kulturne kritike, paraknjiževne kritike, koliko kritičke paraknjiževnosti, novinarske praktične kritike, koliko nekulturne kritike, koliko analitičkih tabaka, koliko papira, slova koliko! Koliko je časopisa sa izrazito kritičkim tendencijama postojalo i prije pojave Sic-a, i koliko je njih novih se pojavilo poslije prvog broja Sic-a. A opet, Sic je, uz onaj minimum pažnje koji mu je posvećen u našoj književnoj javnosti, prepoznat kao sasvim neobična pojava, pojava jedne sasvim neobične vrste kritike. Šta je to osobenost sicovske kritike?

Prevazilaženje estetskog provincijalizma

Sic je prije svega književni časopis. Sicovska kritika je najprije književna kritika. Sicovska kritika kulture neodvojiva je od sicovske kritike književnosti. To jeste radikalna jedna kritika, jedna agresivna negacija naše savremene književne proizvodnje (zbog toga što je prije svega proizvodnja, a književna tek usput), ali nikako ćudljiva negacija, nikako nihilistička negacija, nikako destrukcija radi destrukcije. Naprotiv! Sicovska kritika je zapravo pokušaj prevazilaženja jednog vida estetskog relativizma koji je zavladao našom poslijeratnom literarnom zemljom: estetskog provincijalizma. Vrednovati znači porediti, a kritičar odabire s čime poredi djelo koje vrednuje. To ''s čime se poredi'' jeste zapravo osnovna razlika sicovske kritike spram preovlađujućih tendencija u našoj savremenoj akademskoj i novinskoj književnoj kritici. Potonje su, naime, radikalno ograničile vlastiti vidokrug, prihvatajući jedan odveć sinhronijski pogled na stvari: pri valorizaciji porede se najčešće djela savremenih bh. autora, međusobno, pri čemu se zapravo vrši svojevrsna (postmoderna) atomizacija literature, dakle, gubi se pregled totaliteta literarnih gibanja što neminovno dovodi do već pomenutog estetskog relativizma. Drugim riječima, govoreći o tek izašlom djelu nekog autora, vrednujući ga, naš akademski ili novinski književni kritičar uporedit će ga sa nekim drugim savremenim autorom, a vrlo rijetko (ili najčešće nikako) postavljajući savremenog autora spram velikih, kanonskih djela naše ili svjetske literature.

Preuzmite deseti broj časopisa

Kritičare u Sicu zanima šta zapravo znači neko djelo, koliko ono vrijedi, ako ga uporedimo sa najznačajnijom literaturom dostupnom čitaocu našeg jezika: šta znači jedan roman Muharema Bazdulja ili Miljenka Jergovića ako ga stavimo spram Krleže ili Andrića, ili koliko vrijedi jedna pjesma Mileta Stojića ili esej Marka Vešovića ako ih uporedimo s pjesmama Crnjanskog ili s esejima Vinavera ili Marka Ristića. Dakle, sicovska kritika pokušava pomoću takvog, dijahronijskog, pregleda prevazići sav taj estetski relativizam. Sicovska kritika je estetička kritika: sicovska kritika predstavlja otklon od ideološke, moralističke kritike, kritike sadržaja, pragmatističke kritike, svejedno radi li se o građansko liberalnoj, neomarksističkoj ili nacionalističkoj neknjiževnoj kritici. Tako, na primjer, u posljednjem broju proza dvojice savremenih autora (Mlakić i Ključanin) nije vrednovana samo po stanovištu (njihovog zagovaranja ili odbijanja) nacionalističkog morala i sl., već prije svega sa stanovišta koherencije motivacijskog sistema, prisustva ili odsustva individualizacije književnih junaka, originalnosti stilskih postupaka (od strukture rečenice do kompozicije djela) i njihove adekvatnosti samim sadržajima, dejstvenim namjerama, itsl.

Usporedimo savremene autora sa Krležom, primjerice

Šta je to literatura danas?

Sic, međutim, nije isključivo književnokritički časopis. Sic je književni časopis. Sic pita: Šta je to literatura danas? Kakve smislove može i treba da ima? Koje su njezine mogućnosti?  Kakva je njezina vrijednost? Koliki je njezin značaj? U vremenu smrti antropologije i metafizike, samrti morala i neposrednosti, u vremenu jedne opće psiho-fiziološke osujećenosti, jedne grčevitosti, poslijeratne sveprožimajuće melanholije, tutnjave dvadesetprvovjekovnog svijeta. Šta je književnost u dobu tehničke reprodukcije? U kontekstu ubrzanja jezičke razmjene i dubokih promjena formama ponašanja i doživljavanja, promjena uzrokovanih različitim povijesnim kretanjima, različitim dimenzijama tehnološke revolucije. Koji su to odgovori književnosti građanskim pojmovima ljubavi i rada, dobrog i ukusnog, skladnog i neskladnog, sreće i smrti? Koliko je moć i kolika nemoć književnosti da u svemu tome pripomogne životu?

Deseti broj Sic-a istupa naspram nastojanja akademičara da literaturu uozbilje time što će je radikalno ideologizirati, što će je povezati sa dnevnom politikom, što će ukinuti razliku između nastave književnosti u osnovnoj školi i same književnosti. Eseji koji sačinjavaju temat desetog broja Sic-a (s naslovom Život, literatura) pokušavaju vratiti literaturu životu, vratiti neposredan život literaturi, vratiti literaturi njezinu neposrednu životnu vrijednosti, vratiti životu njegovu vrijednost. Ti eseji, s jedne strane, prevazilaze fićfirićki pragmatizam građanskih pisaca (knjige se ne štampaju da bi pisac mogao kupiti sebi džip!), a, s druge strane, oni odbacuju bilo kakvo razvezivanje literature od života, odbacuju ono dekadentsko mjesečarstvo kojemu je riječ jedino obećanje sreće. Ne život zarad umjetnosti, već literatura zarad života! – to deklamiraju sicovski eseji. U kontekstu zastarjelosti antropologije, relativiziranja psiholoških ili socioloških tipologizacija (koje ne mogu obuhvatiti kompleksnost ljudskog ponašanja, obilje stvarnosti), literarna proza (pisanje i čitanje literature, pisanje o literaturi) se zapravo ispostavila kao spoznajni mehanizam koji omogućava jedno pravilnije viđenje stvarnosti, jedno manje pogrešno viđenje, jedno elastičnije mišljenje, skromnije, pravilnije: mišljenje koje prevazilazi ograničenja naivnog i starologičkog učenja o suštinama stvari, ali i relativističkog ukidanja hijerarhije među različitim tumačenjima stvarnosti.

Dobra književnost je nešto različito od ideologije, nešto što je manje uprošćeno viđenje stvarnosti negoli je to ideologija, nešto što nije jednostavno poistovjećivanje pojma i stvarnosti. U kontekstu tehnike, tj. serijske proizvodnje, tj. ukidanja rukotvorenja, tj. obesmišljvanja egzistencije, tj. prebrze banalizacije jezičkih obrazaca, tj. ukidanja neposrednosti unutar mašinsko-građanske civlizacije,tj. okoštavanja doživljajnih formi, lirika se ispostavila kao oruđe kojim je moguće graditi i braniti individualnost, zahvatati stvarnost neposrednije, uzimati od života više, negoli to građanski pojmovi dozvoljavaju.

Gunther Anders

To je jedna mlada literatura

U desetom broju Sic-a naći ćete literaturu, prozu i liriku, koja je svjesna tog novoga konteksta, nove stvarnosti, koja više nije stvarnost rata, već je jedan nov svijet, isuviše poslijeratni, sa novim problemima, novim opsesivnim temama, ona traži nove stilske elaboracije svih tih tema, svih tih opsesija. To više nije literatura lažnog angažmana, report-angažmana, ona nije moralizam zaogrnut poderanim haljecima izanđalih formi, lažnoliterarnih formulica, to više nije ona literatura identiteta, nacionalnog, rodnog, klasnog, ta literatura ne traži običnog čitaoca da ga zabavlja, podučava, da mu bude po svaku cijenu zanimljiva, ta literatura, ona uopće nije korisna u ideološkom smislu, ona nije pisana da bi ušla (bilo kada) u čitanke (bilo koje), on nije za bilo kakve društvene interese, to nije državotvorna literatura, to nije nacionalna literatura, niti građanska literatura-roba, to nije postmoderno oneozbiljavanje literature, to nije mjesečarenje, niti je to ređanje hrizantema i paparosa u vazama aleksandrinaca; to je literatura individue pisana za individuu. To je jedna mlada literatura. Ona još uvijek čeka da čuje o sebi.

Deseti broj Sic-a poseban je i zbog toga što daje prijevode dva teksta njemačkog filozofa Gunthera Andersa: Bitak bez vremena i Nihilizam i egzistencija. Najznačajniji filozof tehnike, kritičar filozofije egzistencije, filozof koji je godinama prije Sartrea pozitivirao čovjekovu neodređenost kao mogućnost slobode, i jedan od najlucidnijih tumača moderne književnosti, Anders je neobično malo poznat, skoro pa anonimus, u našim intelektualnim  krugovima: to više govori o njima. U ovom broju Sic donosi jedan njegov tekst o Beckettovom komadu ''Čekajući Godota'' i jednu kritiku Heideggerove filozofije.