Njemački profesor: Tradicionalno prakticiranje religije nije politički islam

Takvi kontra-razlozi u ovom slučaju mogu proizaći prvenstveno iz Saveznog zakona o zaštiti od izvora štetnih utjecaja (između ostalog i buke, nap. ur.) u kojem se kaže da se mora izbjeći opasnosti ili značajne smetnje za širu javnost, odnosno susjedstvo. Uzgred, isto to vrijedi i za crkvena zvona.

Na ustavnoj razini, ovdje se može pozvati i na „negativnu vjersku slobodu", koja štiti od pretjeranog suočavanja s religijom u javnom prostoru. Svakako bi bilo isključeno da se preko zvučnika na molitvu poziva noću, a ovisno od jačine zvuka, također i neposredno pored osjetljivih objekata kao što su bolnice.

Trending

Sestra preminule Džejle Drapić u teškom stanju zbog zuba: 'Liječila se kod istog stomatologa'

Ali ovdje se ne radi o tome. Kratak poziv na molitvu koji nije pretjerano glasan, usred radnog dana, bit će dozvoljen u većini slučajeva. Naravno, svaki pojedinačni slučaj se mora ispitati posebno. U mnogim njemačkim gradovima već je uspostavljena odgovarajuća praksa, a da pritom nije došlo do sukoba vrijednih spomena.

Ali što bi trebalo reći o protuargumentima iznijetim u javnoj debati?

1.„Za razliku od poziva mujezina na molitvu preko zvučnika, crkvena zvona su dio kulturnog naslijeđa zemlje"

Do sada je to svakako točno, ali nije pravno relevantno.

Pravo sekularne pravne države je dinamično i reagira na promijenjene činjenice. Kada u zemlji postoji milijunsko muslimansko stanovništvo, sasvim je normalno da i ono postavi vjersku infrastrukturu i tako postane javno vidljivo - i čujno.

2. „Za razliku od crkvenih zvona, mujezinov poziv na molitvu preko zvučnika širi ekskluzivnu vjersku poruku"

To je djelomično točno.

Značenje liturgijskih zvona mnogima je razumljivo i bez riječi. Crkvena zvona u podne, koja se i danas čuju, nekada su se zvala „turska zvona" i od 15. stoljeća su se čula u znak pobjede u borbi protiv „turske prijetnje". Za razliku od današnjeg vremena, tada je to bila realna politička opasnost - zbog napredovanja Osmanskog carstva. 

Osim toga, poklič „Alahu akbar" se često pogrešno prevodi. Ispravno je „Bog je velik". Za ljubitelje arapske gramatike: „Akbar" ovdje nije komparativ („Bog je veći" – od čega to, u strogo monoteističkoj religiji?). A sigurno nije ni superlativ („Bog je najveći").

To da većina religija polaže pravo na istinu je nespektakularna činjenica koju dijele i s mnogim nereligioznim ili antireligijskim pogledima na svijet.

3. „Većina stanovništva je protiv javnog poziva na molitvu"

To je možda tako, ali je pravno nebitno.

Demokratske većine mogu odlučivati o puno toga, ali ne mogu oduzeti temeljna prava manjinama. Pravna država ima zadatak upravo zaštititi manjine, pa zato ne dozvoljava da većina odlučuje o ograničenjima osnovnih prava. 

Bez obzira na to, većina islamskih zajednica se odriče javnog poziva na molitvu u pretežno nemuslimanskom okruženju jer tu on gubi smisao. Danas aplikacija za molitvu podsjeća na pravovremeni odlazak u džamiju. To je sasvim valjan argument, o kojem, međutim, mogu suditi samo pogođeni.

Međutim, također treba priznati da nazočnost u javnom prostoru signalizira simboličko sudjelovanje u životu društva u cjelini. Ništa drugačije nije bilo ni s izgradnjom prvih reprezentativnih sinagoga u centrima njemačkih gradova u doba buržoaske emancipacije židova. Zapanjujuće je koliko neki argumenti upereni protiv poziva mujezina nalikuju tadašnjim argumentima protiv izgradnje sinagoga.

4. „Dozvoljavajući da mujezin javno poziva na molitvu preko zvučnika, država se ‚udvara' predstavnicima 'političkog islama'"

Ovaj „argument" se trenutno često čuje i u konkretnom kontekstu je polemičan i na koncu neprijateljski prema pravnoj državi.

Nesporno je da postoje znatni problemi s muslimanskim vjerskim ekstremizmom, kao i s mnogim drugim ekstremizmima, posebno desničarskim radikalizmom u starom i novom ruhu, i protuustavnim neprijateljstvom prema muslimanima.

Takvi problemi proizlaze iz vjerski utemeljenog prava da se vlada (odnosno da se preuzme vlast, nap. ur.), što je suprotno vladavini zakona. Međutim, nijedna takva organizacija nije podnijela odgovarajući zahtjev – da se na molitvu poziva preko zvučnika.

Čisto tradicionalno prakticiranje religije, bilo kroz odijevanje ili običaje u prehrani, bilo kroz određene rituale, nikako nije „politički islam" u smislu gore opisanog problema. Neutemeljena tvrdnja da se država udvara „političkom islamu" pokazuje da je u javnoj debati ovaj izraz izgubio sve konture i da se ponekad koristi kao čista denuncijacija.

S tim povezana generalna sumnja bez konkretnih problematičnih primjera je direktna perverzija vladavine prava. Prema ovakvom razmišljanju, preduvjet za poštivanje zakona je odricanje od pozicija zaštićenih temeljnim pravima - što je apsurdno.

Hitno je potrebno zalagati se za miran suživot uz međusobno poštovanje zajedno s velikom većinom muslimanskog stanovništva. A ekstremističkim rubovima u svim dijelovima društva treba jasno pokazati gdje su granice - tako funkcionira vladavina prava. Preporučljivo je ipak ne pretjerivati - hiperventilacija jednostavno nije zdrava.

Prof. dr. dr. Mathias Rohe studirao je pravo i islamske znanosti u Tübingenu i Damasku, profesor je na FAU Erlangen-Nürnberg i utemeljitelj tamošnjeg Erlangenskog centra za islam i pravo u Europi. Član je upravnog odbora Društva za arapsko i islamsko pravo, autor brojnih publikacija o islamskom pravu i islamu u Europi.