Nino Ćatić na današnji dan prije 26 godina poslao posljednji izvještaj iz Srebrenice

Nihad, Junuz i Hajrija Ćatić posljednji put su se porodično okupili u strahu, pod kišom granata u gradu avetinjskom s čijih brda čulo se arlaukanje zvijeri žednih krvi - 11.jula 1995. godine.

Nihad reče: „Mama, ti i babo idite u Potočare, a ja ću s prijateljima preko šume do Tuzle“.

U posljednjoj sceni dotadašnjeg života, Nihad se obraća majci svojoj riječima: „Majko, vidimo se u Tuzli“, piše Al Jazeera.

Po sjećanju majke, Nino se smiješio i nikada ljepše u njenim očima nije izgledao... Onoliko lijep, kako samo može biti sin kojeg majka posljednji put na ovom svijetu gleda i sa ovog svijeta ispraća.

Hajra i Junuz zaputili su se ka Potočarima.

Nihad je sa prijateljima, blizancima Seadom i Senadom, krenuo u pravcu Tuzle, putem smrti, kroz šume Podrinja.

Jedina iz ove priče što još na ovom je svijetu, a kao da nije, je majka Hajrija.

Zbog izdaje i kukavičluka Ujedinjenih nacija, tijelo oca Junuza bit će pronađeno znatno kasnije, u jednoj od sekundarnih masovnih grobnica.

Kosti blizanaca Dautbašić, Seada i Senada, nakon rata pronađena su i ukopana u Memorijalnom centru u Potočarima.

Posmrtni ostaci, kosti Nihada Nine Ćatića, do dana današnjeg nisu pronađene.

Majka Hajrija jednu jedinu želju na ovom svijetu ima - pronaći barem prst svoga sina. To je smisao njenog života, onoliko koliko se životom može zvati život majke koja je izgubila sina i muža i kojoj je od snova ovoga svijeta ostalo samo to da može bar da u zemlju ukopa taj prst, jednu jedinu košćicu svoga sina.

Mnogi Nihada Ninu Ćatića pamte kao novinara koji je 10. jula 1995. godine odaslao posljednji izvještaj iz Srebrenice. Ono što je činjenica je da je Nihad Nino Ćatić bio prije svega pjesnik!

Zahvaljujući Nihadovoj posthumno objavljenoj knjizi Ljudi beznađa mnogo jasnije ukazuje se slika grada, prostora i vremena, od one koja je ostala sačuvana na snimcima i fotografijama stranih novinara ili lokalnih kamermana.

U Iskonskom utočištu Nihad nam opisuje jutra što se igraju pred pendžerima – „Više grozničava, nego sanjalačka“.

"Iz ove se kože, sine ne mere!"

Zvijezda Davudova

I zvijezda sunčeva

U očima trovanim tricama i kučinama

Na rukama žuljnim i kvrgavim za tuđina

Nova jutra čekaju pred pendžerima“.

Ostatak teksta pročitaje na OVOM linku.