Nera Mešinović: Ne kažnjavaj se zbog onoga što jesi

U našem društvu pripadnici LGBT zajednice konstantno nailaze na probleme, na otpor u radnom okruženju i porodici. Ipak, ima i drukčijih primjera, koji pokazuju koliko je važno vjerovati u sebe i istrajati uprkos svim iskušenjima.

Tekst objavljen u rubrici 'Šta drugi pišu' preuzimamo s portala Diskriminacija.ba

Piše: Ozren Kebo

Autovanje je jedan od najvažnijih, istovremeno i najtežih procesa u životu LGBT osobe. Za one koji imaju problema s definiranjem ovog pojma, evo općeprihvaćenog značenja: javno ili bar obiteljsko objelodanjivanje sopstvenog identiteta, koji je radikalno različit od dominantnog. Nera Mešinović, 25-godišnja Zeničanka koja danas živi u Sarajevu, dobar dio života provela je pripremajući se za taj proces.

"Ali ne samo pripremajući se. Pošto imam brojnu porodicu, ja sam im se pojedinačno autovala od petnaeste do dvadeset druge godine. Njihove reakcije bile su sjajne, što uopće ne znači da je moje autovanje prošlo glatko. Naprotiv, bio je to rezultat dugotrajnih unutrašnjih borbi i dilema."

Nera je već godinama LGBT aktivistkinja, uz to je i ubijeđena veganka, koja je meso i životinjske proizvode prestala konzumirati iz etičkih razloga. Jedna od njenih brojnih aktivnosti je – ljekovito bilje. Trenutno je na master studiju Komparativne književnosti i Historije umjetnosti na Filozofskom fakultetu.

Ova samosvjesna djevojka kaže da je autovanje proces "koji stvarno zna potrajati".

"Kada sam imala 15 godina priznala sam mami. Rano sam postala svjesna da je nešto s mojom orijentacijom i sa mnom drugačije. Od sedme godine, kada su svi imali simpatije dječake, moja simpatija bila je djevojčica. Kada sam u 15. godini sve priznala mami, uradila sam to iz očaja, nisam više znala kako da se nosim sa svim tim stvarima, s okolinom, sa samom sobom. Rekla sam: 'Mama, ja sam možda lezbijka'. Naišla sam na ogromnu, ali baš ogromnu potporu. Mama se prvo počela smijati, nije mogla doći sebi, a ja sjedim tu, tresem se i ništa mi nije jasno. Pitam je što se smije, ona odgovara: 'Nero, draga, misliš li ti da ja to nisam znala?'. (Jer ja sam se već s 11 godina počela oblačiti kao dječak. Mislila sam, ako ti se sviđaju djevojčice, onda moraš biti dječak.) Ne znam kako da objasnim količinu njene ljubavi i koliko mi je značilo da s nekim mogu razgovarati o tome kroz šta sam prolazila. Voljela bih kad bi svi imali takvu podršku, jer sam proces autovanja nije nimalo lak. Ako bih se danas morala definirati, možda to i ne bi bio identitet lezbijke, ali identitet LGBT aktivistice, queer osobe i feministice sigurno. Definitivno bih sve nekako spojila, zato što je i taj gender momenat sam po sebi kompleksan."

Ograničene društvene kategorije

Pitamo Neru šta su glavne odrednice te kompleksnosti?

"Pa, ne bih se baš voljela svrstati u ove klasične kategorije muško-žensko. Transrodna i transeksualna isto tako nisam, nemam potrebu mijenjati išta na svom tijelu, a nemam ni potrebu da me se oslovljava u drugom rodu u razgovorima. Ali isto tako ne bih se baš odredila ni kao muško, ni kao žensko. Znači, govorimo o višeslojnom identitetu koji se ne uklapa u ograničene društvene kategorije."

Tokom razgovora Nera Mešinović nekoliko se puta vraćala na majčinu podršku, ističući koliko je to bilo važno za samosvijet i osobni razvoj.

"Prošle godine desio se jedan indikativni momenat. Slikala sam se za prvi bh. queer kalendar i to je naravno odmah išlo na mamim FB zid, bez obzira na to ko će od porodice vidjeti, ko će komentarisati. Baš je bila ponosna na to. A i ja sam baš bila ponosna što imam takvu mamu. Nakon toga uslijedio je njen post na mom profilu: Kao - Stvari koje ljudi ne mogu birati: seksualna orijentacija, invalidnost, rodni identitet, fizički izgled,... A stvari koje ljudi biraju – ponašati se kao šupci prema drugima zbog stvari koje se ne biraju."

"Voljela bih da svi mogu doživjeti takvu podršku. Kasnije je udomila nekoliko mojih gej prijatelja koji su bili izbačeni iz kuće, jer su vidjeli da sam se ja autovala i mislili su isto tako će biti i kod njih. Meni je poslije toga trebalo dvije godine da se autujem prvoj od tri sestre. Rekoh već, imam veliku porodicu, to autovanje je pravo dugo, imam osjećaj da je trajalo skoro uvijek."

Priznanje je obično rezultat dugotrajnih unutrašnjih monologa, borbi, dilema. Nera je kao dvadesetjednogodišnja djevojka prešla i posljednju porodičnu prepreku, autovala se bratu, koji je sedam godina stariji od nje. Tom činu prethodio je vjerovatno i koordinirani rad združenih porodičnih snaga – tri sestre i bratova žena odradile su veliki posao, pa je i rezultat bio u skladu s očekivanjima: dva dana nakon priznanja Nera i njena djevojka pozvane su kod brata na ručak. Potencijalno najstresnije od svih priznanja završilo se u odličnoj atmosferi.

Ružan osjećaj

Izvan porodice stvari nisu uvijek išle glatko. Učiteljica je u četvrtom razredu imala obeshrabrujući komentar, koji je ispravila nekoliko godina kasnije, ali ružan osjećaj je ostao.

"Pubertet je bio zeznut period. Dječacima se sigurno nisam sviđala. Djevojčicama sam bila slatka, ali kako ću preći tu granicu. Imala sam nekoliko nezgodnih situacija u srednjoj školi, ali nijedna nije bila teška kao ono što mi se dogodilo sedam dana prije kraja četvrtog razreda. Drugarica me vidjela dok sam se na ulici ljubila s djevojkom. To se izrodilo u pravu havariju, sutra niko u razredu nije htio da me pozdravi, a ženski dio razreda je paničio što su se u svlačionici za fizičko presvlačile dok sam ja tu."

Slijede fakultet i prelazak u Sarajevo.

"Tu sam se prvi put ozbiljno zaljubila. Bila sam s djevojkom tri godine, s njom sam prošla i prva seksualna iskustva. To me potpuno transformisalo. Prihvatila sam da ne moram izgledati kao dječak da bih se sviđala ženama, pa sam počela puštat kosu i oblačiti se drugačije. Promjena je rezultat unutrašnje zrelosti, procesa osnaživanja koji svaki put iznjedri neku novu slobodu."

A najgore društveno iskustvo?

"Najgore je iskustvo svako u kojem moram pregristi jezik, da ne izgovorim nešto što ovdašnja sredina još ne može prihvatiti. Ako govorimo o verbalnom nasilju, ono se u suštini dešava svake dvije sedmice. To je tako. Svaki put kada se dogodi da šetam ulicom i zagrlim djevojku, oglasit će se neko, najčešće muškarci. Dobacuju, psuju. Sad sam na razini na kojoj me to ne vrijeđa i uvijek odgovorim: 'Je l' to neki problem?'"

Jedno od pitanja bilo je šta Nera kao LGBT aktivistica savjetuje osobama koje se nisu autovale?

"U suštini, nije svako autovanje dobro. Znam da će me mnogo ljudi iz LGBT zajednice osuditi zbog ovog, ali ja ne osuđujem ljude koji pravilno procijene situaciju i odlože autovanje za neko bolje vrijeme. Savjetujem im da se udružuju. Da se podržavaju, da se obrate SOC-u ili drugim organizacijama koje imaju i grupe podrške i rade na umrežavanju  i osnaživanju zajednice. Neophodno je da rastemo, da se bar mi međusobno poznajemo, ako moram koristiti tu riječ mi u odnosu na oni. I savjetujem im da što više istražuju sopstvene procese, da se osnažuju u odnosu na same sebe. LGBT su jedine osobe koju izađu na ulicu, dobiju batine, odu kući, dobiju batine. E kad je već tako, jedino što nam preostaje je da se organizujemo, da se obrazujemo, da se povežemo i nikada ne prestanemo djelovati. Ako me svi drugi mrze, neću prisati na to da i ja mrzim samu sebe. Neću dozvoliti da me strah da budem ono što jesam. Najvažnije je osloboditi se straha. Ne kažnjavati se za ono što jesi. Prihvatiti sebe; moraš da shvatiš da nije problem u tebi, nego u društvu."

Živa biblioteka je projekat koji se pojavio u Danskoj, 2008. godine. U Bosni i Hercegovini danas ga realizira Koalicija Jednakost za sve.

"Mi govorimo o bibliotečkoj metafori. Tu umjesto knjiga rentate, odnosno posuđujete ljude, koji  predstavljaju marginalizirane skupine: osoba s invaliditetom, otac na porodiljskom, LGBT aktivistkinja... Ljudi dolaze i postavljaju pitanja, razgovaraju. Klasična dijaloška forma. Mislim da je to odličan koncept za razbijanje stereotipa, za otvaranje procesa. Svi imamo pitanja na koja nikad nismo dobili odgovore. Tek kada sam počela raditi Živu biblioteku shvatila sam koliko sam i sama nesvjesno diskriminirala određene kategorije ljudi. To je kulturološki nametnuto i potreban je veliki rad na sebi da bi čovjek iskorijenio takvo ponašanje. Radili smo žive biblioteke po cijeloj Bosni i Heregovini."

Najljepše iskustvo iz Žive biblioteke?

"Tu postoji koverta u kojoj nam ljudi ostavljaju poruke. Kada završe razgovor odu i popune evaluaciju, imaju papiriće i onda pišu poruke. Tu sam dobila toliko podrške i ohrabrenja da kovertu držim zalijepljenu na zidu."

Na samom kraju razgovora uslijedilo je pitanje o pravima žvotinja.  
"Nisam to nikada preispitivala, ali mislim da biti queer osoba u Bosni značajno doprinosi osvještavanju pozicije ostalih marginaliziranih skupina. I tako sam iz etičkih razloga prestala jesti meso. U početku nisam razumjela da taj lanac ubijanja i maltertiranja životinja te njihove ogromne patnje idu i sa svim proizvodima životinjskog porijekla. Kada sam se bolje informisala, shvatila sam koliko ne želim da budem dio tog kruga. Sebe bih smatrala ubojicom. Mnogi to smatraju radikalnim mišljenjem. Ali nije ovo više ono društvo koje zahvali životinji na žrtvovanju. Nije ovo više ni društvo koje uživa u hrani koju jede. Sada vidim koliko su mi se  navike promijenile, koliko više uživam, koliko se zdravije hranim. Veganstvo je jedna od važnijih odluka u mom životu."