Muzej soli u Tuzli: 133 godine industrijske proizvodnje soli

Šta je prvo nastalo “koka ili jaje” u slučaju solane i Tuzle možemo samo pretpostaviti, ali je jedno sigurno, Tuzla bez Solane ne bi bila to što jeste. Jednostavno, Solana i Tuzla su dvije strane iste medalje, pričaju zajedno jednu zanimljivu, uspješnu i civilizacijski vrijednu priču.

Solana d.d. Tuzla sa tradicijom industrijske proizvodnje soli 133 godine, je jedna od najstarijih kompanija u Bosni i Hercegovini i naša najstarija prehrambena industrija. Proces proizvodnje soli se odvija po principu tzv. “zatvorenog kruga”, čime je postignuta apsolutna zaštita od mogućih vanjskih uticaja i onečišćenja.

So se eksploatira iz izvora slane vode koji se posebnim slanovodom doprema direktno u fabriku, prerađuje i pakuje bez dodira ljudske ruke ili drugih vanjskih uticaja. Sa idealnim omjerom zdravih sastojaka,

Tuzlanska so se nalazi u mnogim domaćim i inozemnim proizvodima, a njen najpoznatiji brend je pakovanje 1 kg. kao neizostavni dio svakog domaćinstva u Bosni i Hercegovini sa kojom je Solana neprikosnoveni lider na domaćem tržištu.

Povijest Solane i Tuzle

Ipak, sve se da bolje razumjeti kada se posjeti Muzej soli koji se nalazi u krugu kompanije Solana d.d. Tuzla, taj svojevrsni i veliki artefkat povijesti Solane i Tuzle. Sam Muzej soli otvoren je 1975. godine kao sastavni dio firme i to gašenjem starog pogona fabrike.

Tada su ugašena posljednja tri stara kazana za iskuhavanje slane vode, a upravo ovaj dio je pretvoren u muzej. Godine 1985. otvorena je galerija, kada su objedinjena oba dijela Muzeja Soli.

Njegova namjena je očuvanje tradicije solarstva i sjećanje na industrijsko naslijeđe, ali i na načine eksploatacije soli počevši od neolita, i da se takav jedan objekat sačuva i pretvori u Muzej soli. Zato je njegova vrijednost ogromna ne samo za Solanu, već i Tuzlu, a time i Bosnu i Hercegovinu, jer se upravo u Muzeju soli mogu sagledati i povijesni ciklusi razvoja jednog od najstarijih gradova na Balkanu.

Postavka Muzeja je osmišljena u smislu izloženosti eksponata koji govore o načinu proizvodnje soli i tradicionalnih alata koji su se koristili na tim pogonima u različitim periodima kroz historijat solarstva od neolita do socijalističke Jugoslavije, te puno pisanih dokumenata i fotografskih prikaza iz ovih vremenskih razdoblja. Osim toga, Muzej posjeduje veliku zbirku umjetnina velike vrijednosti, slika i skulptura poznatih autora.

Najstariji eksponat je tava za iskuhavanje slane vode iz neolita, tačnije u Muzeju se nalazi replika takve tave, ali ona je napravljena od izvornih fragmenata iz tog perioda. Tu je i originalna tava za iskuhavanje slane vode iz osmanskog perioda, nepoznate godine proizvodnje. Najstariji pisani dokument je trgovinski Ugovor Bana Kulina sa Dubrovnikom iz 1189. godine o monopolu soli (Izvornik u Historijskom arhivu u Dubrovniku).

Svaki period historijata solarstva je interesantan i značajan sam po sebi. Ipak, pored već spomenute originalne tave koja je značajna jer je riječ o originalnom primjerku, tu je i Nagrada Avnoja, kao najveća tadašnja nagrada u bivšoj Jugoslaviji za razvoj proizvodnje i društvene odgovornosti.

«Zlatno doba» Solane

Nekoliko je «zlatnih doba» Solane, a sam Muzej nam u mnogome pomaže da razumijemo okolnosti i vrijeme. Prvo «zlatno doba» solarstva bilježimo u periodu Austrougarske, kada je zvanično pokrenut industrijski dio solarstva, a 1885. godine izgrađena je prva Solana u Tuzli u istočnom dijelu grada, u naselju Simin Han. Ovo je ujedno i godina od kada se i zvanično, početkom industrijske eksploatacije soli, računa vrijeme kompanije koju danas poznajemo kao Solana Tuzla.

Također, možemo reći da «zlatno doba» predstavlja i period Jugoslavije u smislu modernizacije samog procesa rada čime je znatno olakšan do tada veoma nehuman rad koji je podrazumijevao velike fizičke napore. Rekordna proizvodnja zabilježena u historiji Solane u predratnom periodu 90-tih godina iznosila je oko 220.000 tona.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je staru solanu Kreka, Muzej soli sa pokretnim naslijeđem, kompleks solnih bunara sa pumpnom stanicom i solni bunar iz osmanskog perioda, nacionalnim spomenikom BiH. Na taj način odato je posebno priznanje proizvodnji soli u Tuzli.

Muzej danas posjećuju učenici, studenti i diplomanti, a značajan broj posjetilaca su strani ambasadori i predstavnici međunarodne zajednice. Godine 2011. zabilježen je rekordan broj posjetioca, preko 4.200. Obično najviše posjeta je početkom i na kraju školske godine kada je riječ o učenicima i studentima, dok je turističkih obilazaka koji se realiziraju preko turističke zajednice najviše u ljetnom periodu.

Velika je vrijednost Muzeja soli u Tuzli, kako u povijesnom tako i u kulturološkom smislu, koje ljudi sa ovih prostora baštine kao dio svog ukupnog nasljeđa. Od Salzburga u Austriji, koji je također kao i Tuzla grad soli, do našeg Muzeja soli i mnogo dalje na istok i jug, na ovim prostorima ne postoji ništa slično.

Zato je ovo dio našeg, tuzlanskog i bosanskohercegovačkog doprinosa svjetskoj i evropskoj kulturnoj i civilizacijskoj baštini koji tek treba udruženim snagama dalje čuvati za generacije koje dolaze.