Lijepe priče / Mostarac Ekrem Duvnjak pola stoljeća popravlja satove uz sevdalinke

25. 11. 2018. u 12:41:00 Anadolija

Shares: 5

Osamdesetogodišnji Ekrem Duvnjak iz Mostara već duže od pola stoljeća popravlja satove dok pjeva sevdalinke.

Sahadžijska radnja u Titovoj ulici u Mostaru, u neposrednoj blizini nekada popularne robne kuće Razvitak, mjesto je gdje je u 54 godine mušterija teško mogla donijeti sat koji on ne može popraviti. I to uz sevdalinku koju Duvnjak rado pjeva dok popravlja mjerače vremena.

Uspješno poslovanje, kako kaže, nema tajne, osim što je ostao vjeran sebi i svome poslu bez obzira na to što su se vremena mijenjala i što svi koji zađu u njegovu radnju znaju da ih čeka veseli duh i kvalitetno rješenje problema. 

"Da vam pravo kažem, uvijek sam zadovoljan poslom i radom s mušterijama. Imam uhodani ritam i takvog sam mentaliteta, komunikativnog. Inače, ovo je jedna vrsta ljubavi, koju ja neizmjerno volim, tako da taj posao s ljubavlju radim i to ide svojim tokom. Uz to dolazi i odgovornost, morate odgovarati za ono što uradite da ne bi bilo nekih nesporazuma s mušterijama", pojašnjava Duvnjak.

Učio od najboljih majstora

Unatoč odgovornosti i pedantnom radu kroz sve 54 godine na jednom mjestu bilo je uspona i padova i zbog materijala i zbog drugih situacija koje utječu na redovni tok rada te rata koji je sve zaustavio na duže vremena. No nikada nije ni pomislio da bi posao mijenjao.

Ističe da je izučavao zanat od najboljih majstora i zavolio posao koji i dan danas radi s velikom predanošću i ljubavlju te se rado sjeća i početaka sahadžijskog poslovanja u koji je odlučno kročio 4. januara 1965. godine, a nakon tri godine postao vlasnikom radnje s kojom je na istom mjestu opstao do danas.

"Što se tiče posla, ja sam radio. Imao sam 13 servisa i radio sam za Insu, Rapid, Karmin-Skopje, Darvil, Omikron, Cortebert te ruske satove, posla je bilo neizmjerno, samo što se nije spavalo redeći", prisjeća se Duvnjak.

Sad je jedan od rijetkih koji čuva stari zanat u Mostaru i rado priča o vremenu kad su sve vrste satova, ručne, kućne, zidne na popravke donosili svi.

No otvoreno govori i o današnjem brzom tempu života i korištenju satova na mobitelu ili drugim aparatima kao pokazivaču vremena kojeg malo tko ima za bilo što. Sve to se odrazilo i na njegov posao koji je, kako i sam priznaje, znatno opao.

"Nekada bude dan da nema ni jedne mušterije, a nekada bude desetak i petnaest. Sve je to relativno", kaže Duvnjak.

Posao opao, ali se može živjeti

No tvrdi da se od tog posla i danas može lijepo živjeti ako se radi kvalitetno i s ljubavlju.

"Ovo je vrhunski zanat. Tu samo dolazi karakter, mentalni sklop osobe, odgovornost, ljubav... Sve je to u jednom sastavljeno da daje ličnost koja je odgovorna za taj posao što radi. Tu ne smiju doći živci u pitanje ili neke osobne mane koje vam ne daju mogućnost da slobodno radite. Meni se čude da s ovim znanjem i mentalitetom još radim i imam mirne ruke. Od satića cenat dva do zidnih i elektronskih, za mene, rijetkost je da se nešto ne može osposobiti. Uporan sam u svome poslu, to je neizmjerno", kaže Duvnjak. 

Za zdrav duh i zdravo tijelo, kako naglašava, svako jutro obavlja svoje rituale u koje su uključeni fiskultura, razgibavanje, ali i pomaganje supruzi u kućanskim poslovima nakon čega zadovoljan dolazi u svoju radnju gdje uz popravljanje satova redovito zapjeva sevdalinku, koja je njegova ljubav od djetinjstva.

Sevdalinka stara ljubav

Nastupao je na brojnim natjecanjima i manifestacijama širom bivše Jugoslavije.

"U Abraševiću sam počeo 1956. godine sa sviranjem i onda kao narodni pjevač u sekciji narodnih pjevača 1958. godine osvojio prvi glas Mostara. Onda se pročulo za mene. Govorili su 'mali Duvnjak pjeva ko' slavuj'. To znaju i dan danas mještani Mostara i Hercegovine gdje sam bio. Što kažu od Trebinja, Ljubuškog, Stoca, Gacka, Gruda, Lištice, Jablanice, Konjica, Prozora, nema mjesta gdje nisam bio i nastupao", s ponosom i sjetom govori Duvnjak.

Bio je pozivan na nastup na svim značajnijim manifestacijama, a 1964. godine na koncertu narodne muzike gdje su dolazili poznati pjevači s Radio Sarajeva među kojima su bili Beba Selimović i Himzo Polovina u Mostaru ga je zapazio Jovica Petković i pozvao na audiciju u Sarajevo gdje je odmah položio te nakon godinu dana snimio emisiju s tri pjesme.

Nakon toga je svako proljeće i jesen snimao brojne emisije što se i danas može naći u arhivi Radija Sarajevo, ali i čuti i u raznim emisijama posvećenim sevdalinci.

Trebao je snimati za Jugoton, ali zbog temperature tada nije mogao, a kasnije je kaže to sve zamrlo. No sevdalinka u njemu živi i iz sahadžijske radnje u Mostaru se čuje redovno kako će i biti, kaže Duvnjak, dok god bude mogao.

"Sevdalinka je neuništiva. Ona vječno traje i njezin duh, i to s oduševljenjem mnogih, mislim koji se imalo razumiju u muziku starogradsku ili šansonu, romanse, ona je na prvom mjestu", zaključio je Duvnjak.

Pjesmom odmara dušu

Stoga se rado odazove pozivima nekih muzičara i zapjeva sevdalinku, ali mu je nadraže u svojoj radnji dok popravlja satove uvježbavati glas i pjesmom dušu odmarati, što mami prolaznike i uvijek oduševljava.

"To radim s užitkom. To mene odmara. Ovako stanem sam sa sobom tu pa malo uvježbavam. Ne može se s tim stati nikako. Namjerno zapjevam nešto da oni znaju ili nisu čuli da imam taj hobi. Vide oni natpis na firmi, ali onda sam ispričam pa su oduševljeni bilo strani ili domaći gosti", kaže Duvnjak.

Jedino mu je žao što nije pripremio nasljednika za ovaj posao, jer je to ipak porodični posao za koji njegova djeca nemaju afiniteta, a silom se nešto postići ne može.

NEMA KOMENTARA