Marčelo: Moramo shvatiti da smo svi mnogo, mnogo izgubili
Marka Šelića, široj publici poznatiji pod nadimkom Marčelo, nije potrebno posebno predstavljati. Reper, pisac, kolumnista, kritičar bez dlake na jeziku.
U intervjuu Marčelo govori o svojoj novoj
pjesmi Pegla, društvenom angažmanu, kritici, mladima.
Tekst preuzimamo sa prijateljskog portala Buka.com
Pjesma „Pegla“, koja
će biti na Vašem novom albumu, već je postala regionalni hit. Ona je svojevrsna
reakcija na tinejdžerski mejnstrim, religiozni i nacionalistički diskurs koji
vlada među mladima. Kako ostati normalan u takvom okruženju?
Čudno mi je da stvar koja čak i nema strukturu pesme (onu
klasičnu: strofa-refren-strofa-refren još dvesta puta dok ne umreš od muke ili
ga silom ne zapamtiš) može da se nazove hitom, ali svakako jeste slušana i
drago mi je zbog toga, jer ta tema jeste nešto o čemu treba polemisati. Malo
smo se kao društvo zaigrali, što se najbolje vidi po onima kojima se pesma ne
dopada: tvrdi se, naime, da su to vrlo usamljeni slučajevi, što me stvarno tera
da se pitam živimo li u istoj zemlji i čitaju li ti ljudi bilo koje novine.
Jedan novinar je čak napisao da je sve ovo samo klasni sukob, pri čemu su
imućniji za Evropu, a sirotinji ostaje da svoje beznađe kanališe kroz plemenski
nac(onal)izam. Stvarno ne znam na koga se puca takvim argumentom – na mene
sigurno ne, jer sam iz radničke porodice i radim otprilike pet poslova da bih
živeo iole normalno. Suludo je pravdati nasilje lošim standardom: to jeste
uticajan faktor, ali ne može biti pravilo i opravdanje. Tu je i argument da
suštinski nisu krivi ti klinci, nego država. To isto nije dobra municija protiv
mene, jer ne samo što to isto mislim, nego to stalno i ističem.
Društvena klima svakako pogoduje porastu vršnjačkog nasilja
i agresivnosti uopšte, ali baš bih voleo da vidim na kom te to sudu oslobode
kad kao razlog što si ti lično nekome razbio glavu navedeš da je kriva država.
Dakle, da, država jeste kriva što se ne bori sa ovim problemom, ali tvoje
dizanje ruke na nekoga – pa još u ime te iste države, koju uopšte nije briga za
tebe – jeste TVOJE dizanje ruke na nekoga. A kako ostati normalan? Šta ćemo
sad, da prepričamo ukratko jednu od onih „kako biti srećan“ priručnika? Svačija
mentalna higijena jeste lična odgovornost. Između „zadovoljan sam životom“ i
„idem da prebijem/ubijem nekoga“ ipak postoji priličan prostor, a ovo sa
klasnim objašnjenjem upravo sugeriše da nema, nego eto, ili-ili. Uostalom, ma
dajte, pa nije tako teško preveslati taj tanani potok između potpunog fašizma i
žarke želje za Evropom – zemljom hoda otprilike milion radikala koji su to kao
od šale (i kao iz šale) uspeli. To se lakše ostavlja nego cigare, pih.
Nacionalističke ideje
i dalje su postavljene kao najvažnije, a mlađe generacije lako prihvataju takvo
razmišljanje. Gdje nas je to dovelo i gdje nas tek može odvesti?
U rat, naravno. Ali ne treba da se potresamo, samo pustiš da
prođe deset godina i rode se novi klinci koji misle da su ratne godine bile baš
jedno predivno vreme. Tako Balkan funkcioniše, jedna generacija najebe da bi se
sledeća sprdala, kako bi sledeća najebala da obezbedi sprdnju onima posle. To
je recept za poslasticu zvanu balkanska oblanda, red ovoga – red onoga. Staviti
u rernu, služiti vrelo, posoliti amnezijom i dodati kašiku (ili kašikaru)
reseta.
Od devedesetih godina prošlog vijeka do danas stalno nešto
čekamo, čekamo da se izborimo sa korupcijom, čekamo da nestane kriminala,
čekamo da nema nepotizma, čekamo drugačiju politiku, čekamo neka bolja vremena.
Možemo li se nadati nekim boljim vremenima?
Ne verujem da bi se iko upitan za mišljenje o bespomoćnosti
izjasnio da je to neko naročito ugodno i poželjno stanje – biti bespomoćan.
Međutim, mnogi bi kazali da je nada nešto prijatno. Zanimljivo je kako ta reč u
ljudima budi lepu konotaciju, iako u svojoj suštini nije ništa drugo do manje
zlozlustan sinonim za bespomoćnost. Nadati se – to znači priznati da više
nijedan faktor nije u tvojim rukama i da sada sve zavisi od drugih ljudi, više
sile ili puke slučajnosti. Šta tu ima lepo? Samo jedno: činjenica da se time
priznaje da odgovornost za dalji tok radnje nije više na nama. I upravo tu leži
ružno objašnjenje zašto ljudi vole da se nadaju. Dakle, da li se možemo nadati
boljim vremenima? Naravno da možemo, to je oduvek bilo i dozvoljeno i
besplatno. A da li to nečemu služi? Ne, ali koga briga.
Vaš javni angažman je
reakcija na ono što se svakodnevno dešava. Međutim, jako je malo ljudi koji
javno dižu glas, koji traže promjenu. Zbog čega je to tako?
Zato što se ljudi osećaju bespomoć... ovaj, nadaju se.
Kod nas kritika,
posebno ona javna, nikad nije dobrodošla. Jeste li Vi imali problema zbog
konstantne kritike koja je karakteristična za Vaš rad i šta je ono što Vam daje
snagu za daljnji rad?
Snagu mi daju strane službe koje me plaćaju, masonska loža i
to što imam redovnu dojavu iz štamparije listića za loto, jer mi tamo radi
pašenog, ubačeni agent jedne organizacije koja je toliko tajna da ni njemu
samom ne govore šta uopšte treba da radi. Nije valjda da mi snagu daje vera u
čovekoljublje? Pa zar bi iko zagovarao ljudsko pravo na život i jednakost, zar
bi iko došao na suludu misao da možda nije baš pristojno ubiti nekoga – kad ne
bi bio plaćen za to? Neihno4erjvnrmnrvlkjnrp uh, pardon, ove moje nove gole
maserke meleskinje još se nisu uhodale, stalno mi cimnu ruku dok masiraju
ramena. Samo da časkom udarim ovu jednu zlatnom polugom, pa nastavljamo.
Uz etnicitet i naciju
važan element konstrukcije zajednica u regiji je religija. Kakvo je Vaše
mišljenje o jakom uticaju religije na politiku i društvo?
Što reče pokojni Stevo Žigon, ideja o Bogu meni je vrlo
bliska. Ideja o crkvi mi je u najmanju ruku nejasna. Svojevremeno, nisi mogao
telefonom da dobiješ sagovornika direktno, nego si morao da okreneš centralu;
danas imamo mobilni telefon. Čemu posredovanje? Bog je svuda, u svakom biću.
Religija je grana ekonomije, o čemu svedoči činjenica da sam u životu više puta
dobio ručni jamb nego što sam video mršavog i skromnog popa. Malo je ljudi
poput pokojnog Pavla, ljudi koji zaista isijavaju toliko dobrote i ljubavi da
bih u svako doba mogao da poverujem da je reč o božjem čoveku. Nažalost, ne
vidim mu naslednika ni teleskopom.
U Republici Srpskoj,
vjeronauka se izučava tokom osnovne škole, a ima naznaka da će se uvesti i u
prve razrede srednjih škola. Uz to, nema alternativu u vidu nekog građanskog
izučavanja. Do čega takva indoktrinacija od malih nogu može dovesti?
Do indoktrinacije.
Živimo na Balkanu, na
čijem prostoru egzistiraju mnoge etničke zajednice. Kako možemo doći do
međusobnog razumijevanja, dijaloga, uopšte slušanja drugog?
Upravo tim putem: slušanjem drugog dolazi se do razumevanja
drugog. Moramo naći snage i strpljenja da se međusobno čujemo. Da shvatimo da
smo svi mnogo, mnogo izgubili. Da utuvimo u glave da nikada nisu krive čitave
nacije. Da prihvatimo činjenicu kako ne možemo čitave države da teleportujemo
na neke druge koordinate globusa – tu smo gde jesmo, jedni do drugih, i moramo
da živimo. Poštujući mrtve, ali uvažavajući žive.
Ostati ovdje ili
pokušati otići negdje u inostranstvo? Kakvo je Vaše mišljenje o odlasku mladih
sa ovih prostora? Šta nas može zadržati u zemljama gdje vladaju mitovi i
sumnjive ikone prošlosti?
Protivnik sam. Rodoljublje za mene znači dati svoj maksimum
svojoj zemlji. Raditi besprekorno svoj posao, najbolje što možeš, i uvek imati
na umu zajednicu. Pekar i vojnik jednaki su u svom rodoljublju, koliko god im
zadaci bili različiti. Ipak, ne mogu reći da nemam razumevanja za bilo koga ko
ode. Kada okruženje nema razumevanja za tvoje kvalitete, nije teško nemati
razumevanja za „kvalitete“ okruženja. Voleo bih da što više ljudi u sebi nađe
snage da izdrži. Šta nas može zadržati? Upravo rodoljublje i ljubav prema
ljudima bez kojih nam život, tamo negde gde je standard viši, nikada ne bi bio
ispunjeniji. Naravno, nije nimalo lako držati se poštenja i vere u sutra u
zemlji koja je nekad imala premijera filozofa, a danas ima premijera koji nije
čak ni vaspitan, predsednika koji nije čak ni pismen i opoziciju čiji koncept
glasi „ama, mi bismo da vladamo“. Ali eto, dok ima dobrih i časnih ljudi, ima i
nad... i bespomoćnosti.
Šta je, prema Vama,
najvažnije u životu?
Ljudi. Koje si stekao i koji su stekli tebe. To je tvoja
jedina stvarna lična karta, sve drugo je niz podataka koje si dobio činom
rođenja.
Za kraj, šta biste
poručili građanima u BiH, ali i regiji, građanima koji su previše pod uticajem
nedijaloga, svađe i razdora?
Što manje nade, a što više truda. Jer, nećemo ostati večno
na ovom svetu, doći će novi. Ako im ovo ostavimo u amanet, šta smo im uradili?
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.