Kurbani nekoć i danas: Sveta povijest žrtvovanja

Piše: Vuk Bačanović

Kurban Bajram, odnosno arapski Eid al-Adha (Dan žrtve) u islamu je spomendan Ibrahime/Abrahamove hrabrosti, odnosno teškog iskušenja kojim je Bog propitivao njegovu vjernost. Prema biblijskom narativu iz Knjige Postanka, koji je i danas jedna od prekretnica jevrejske i hrišćanske svete povijesti, Bog (Elohim) je zapovijedio svome miljeniku Abrahamu da mu žrtvuje jedinog (zakonitog) sina Isaaka. Ipak, samo što je Abraham zamahnuo nožem k dječaku, Bog, ili neki od njegovih izaslanika mu je naredio da ne povrijedi dječaka, jer se, zapravo, radilo o testu Abrahamove vjernosti stvoritelju. Jedina razlika između judeo-hrišćanske i islamske hagriografije o Abrahamu/Ibrahimu, kada je ovaj slučaj u pitanju, jeste identitet skoro pa žrtvovanog sina, odnosno da li je Božji eksperiment uključivao prvorođenca, nezakonitog Ismaela, ili zakonitog Isaaka. U islamskom sakralnom univezumu, koji, baš kao i druge hijerofanije, predstavlja izvor legitimiteta vladajućih klasa, ne radi se o Isaaku, već o Abrahamovom prvorođencu Ismaelu, mitološkom praocu Arapa i direktnom pretku poslanika Muhammeda. Za Abrahama, Isaaka i Ismala se smatra da su živjeli početkom 2. milenija prije hrišćanske ere. Baš kao što je za Jevreje Abrahamova žrtva temelj obećanja o nastanku Izabranog naroda, a za hrišćane praslika Isusovog raspeća i jamac obećanja o nastanku „duhovnog Izraela“, za muslimane je ona najuzvišeniji primjer pokornosti jedinome Bogu, odnosno čistog monoteizma neokaljanog novotarijama.

Otkup prvorođenih
Pa ipak, antropološka istraživanja o žrtvovanju, od kojih je na ex-jugoslovenskim prostorima valjda ponajbolje U znaku Moloha-antropološki ogled o žrtvovanju Jovana Janićijevića, otkrivaju u činu žrtvovanja Isaaka/Ismaela tragove arhajskog mišljenja, daleko drevnijeg od poznije monoteističke mistike. Janićijević u svome ogledu posebnu pažnji poklanja „žrtvovanju sopstvenog deteta i zamenu te žrtve“, uključujući više primjera iz starogrčkih, ali i južnoslovenskih mitova, legendi i narodne epike: „Priča o zazidanoj nevjesti, o krvavoj žrtvi koja treba da omogući i učini pouzdanom ljudsku građevinu: grad, tvrđavu, most – takođe se oslanja na vjerovanje da se veliki čovjekov kosmogonijski čin kao što je gradnja mosta ili ustanovljenje zajedničkog staništa ljudi ne sme preduzeti, niti može ostvariti, ako se u neimarsko delo ne uzida čovek.“ (Janićijević 1995: 35). Za Janićijevića mitovi o ljudskoj žrtvi zamjenjenoj životinjom, imaju svoju paralelu u mitu o heroju zmajeubici, koji uništava, najčešće, zmijoliko čudovište koje od ljudi zahtjeva prinošenje na žrtvu kćeri i sinova. I jedna i druga grupa predaja zapravo govore napuštaju prakse žtvovanja ljudi, ali na različite načine. Tako Jahve, bog Izraela, preko svoga proroka Ezekiela objašnjava da je sam propisao „zakone koji ne bijahu dobri i običaje koji ne daju živjeti“. „Ja ih zaprljah milodarima njihovim: žrtvovanjima svih prvorođenih; to bijaše za udariti ih opustošenjem, da bi spoznali da sam ja Gospod.“ (Ezekiel 20: 25-26).

Po svemu sudeći se radilo od odredbi iz Knjige Izlaska 22: 28-29, prema kojem je Jahvi valjalo dati „prvorođenca od svojih sinova“, baš kao što treba raditi sa „govedima i sitnom stokom“: „...sedam dana neka ostane sa svojom majkom, a osmoga dana da si ga dao meni!» Postojala je, doduše, i uredba iz Izlaska 34: 20 da se ljudska i magareća novorođenčad otkupljuju „jednim grlom sitne stoke“: „Ako ga ne otkupiš, moraš mu šijom zavrnuti.“, odredio je Jahve. Pa ipak, taj otkup nije važio za neprijatelje. U Knjizi Brojeva 31:40-41, čitamo kako je Mojsije postupio midijanskim zarobljenicima, tj. kako je 32 od 16.000 ljudi predato svešteniku Eleazaru „za žrtvu podizanja Gospodu, kao što je bio Gospod zapovjedio Mojsiju.“ Kao žrtvu paljenicu Jahvi, prineo je sudija Jefte svoju kćer jedinicu i to radi zavjeta Jahvi da će, ukoliko pobjedi Amonjane, žrtvovati prvo što mu, kada se vrati kući, pođe u susret (Suci 11:30-39).

Zanimljivo je da su sastavljači starozavjetnog kanona sve ove događaje hronološki smjestili nakon Abrahamove žrtve, što nadalje govori o kasnijim redakcijama biblijskog teksta u skladu sa naprednijom religijskom misli, kakvu npr. nailazimo u biblijskoj knjizi koja se pripisuje proroku Isajiji (VIII. st p.n.e.), u kojoj je Bog mudri vladar svemira koji „ne mari za krv junčiju, jagnjeću i jareću“ (Isajija 1:11-13). Religionistica Karen Armstrong je u svojoj Povijesti Boga objasnila da je ljudska žrtva bila svirepa ali je imala svoju suvremenu «logiku» i opravdanje, budući da se za prvo dijete vjerovalo da je „potomak boga, koji je majku oplodio u činu droit de seigneur (pravo prve noći).“ Začećem djeteta energija boga bila bi iscrpljena, tako da je, kako bi se nadopunila i kako bi se osiguralo kruženje božanske energije, prvorođeno čedo vraćano svom božanskom roditelju. (Armstrong 1998: 25)

Isaak, Ismael, Ifigenija
Međutim Isak, odnosno Ismael, nisu bili novorođenčad, te se njihovo zamjenjivanje životinjom u potpunosti ne uklapa u otkup novorođenčeta. Kako su u svojim Hebrejskim mitovima pokazali Robert Graves i Raphael Patai, „Grcima, koji su se počeli gnušati ljudskih žrtava otprilike u isto vrijeme kad i Židovi, bilo je na primjer, draže vjerovati da je umjesto Ifigenije, Agamemnonoe kćeri, u Aulidi žrtvovana, u posljednjem času košuta.“ (Graves-Patai: 1969: 181). Podsjetimo se, kada je kralj Agamemnon krenuo u Trojanski rat, Artemida razgnjevljena ubijanjem svoje posvećene košute podiže morsku oluju, koja se, po tumačenju žreca, neće smiriti dok kralj ne žrtvuje svoju kćer Ifigeniju. Kada je, međutim, žrec podigao nož da ispuni zahtjev hirovite boginje, djevojka je nestala. Legendu je dramatizovao Euripid u 5. stoljeću prije hrišćanske ere:

„Oj vođe cijele ove vojske ahejske,
ta žrtvu vidite li što nam božica
do žrtvenika stavi – gorsku košutu?
Nju voli prigrliti nego djevojku,
oltara krv da plemenita ne kalja.“
(83, II, str. 368, 369)

Friks i zlatnoruni ovan
Ovdje dolazimo do interesantne paralele sa grčkom mitologijom, tj. tebanskim mitom o Kadmejcima. Atamant, beotijski kralj imao je, poput Abrahama, ženu i priležnicu. Nefelu od Pelionta, koja mu je rodila sina Friksa i Inu, sa kojom je imao Melikerta. Nefela je, poput Sare bila ljubomorna, a Ina je, da bi svom sinu obezbjedila prvenstvo, potajno sasušila žito spremljeno za sjetvu, tako da je nastala glad. Potom je potkupila Apolonovu svećenicu da proglasi kako će se zemlji vratiti plodnost onda kada Atamant prinese svoga sina Friksa na žrtvu na brdu Lafistiju. Atamant je već stegnuo žrtveni nož, kada mu se ukaže Herkules, uzviknuvši: «Ocu mome, Zeusu, kralju nebeskom, mrske su sve ljudske žrtve!» Tada se u grmlju pojavio zlatnoruni ovan, kojega je poslao Zeus, te friks umaknu na njegovim leđima u Kolhidu (Graves-Patai: 1969: 181). Grevs i Patai su, štoviše, povezali pojavu Kadmejaca kao „djece Kadmine“ u Jišmaelovom rodoslovlju, te običaj prividnog žrtvovanja muškarca odjevenog u runo crnog ovna, koje su beotijski pastiri vršili na Lafistiju, brdu Friksovog žrtvovanja. U drugom grčkom mitu, Posejdon je Idomeneja Krećanina i njegove ljude kaznio gubom, budući da su se zavjetovali, prineti mu ljudsku žrtvu za smiraj oluje. I u grčkom i u hebrejskom slučaju radi se o civilizacijskom distanciranju od arhajskih barbarskih praksi. Tako će, u konačnici, u hrišćanskoj teologiji sam Božji sin sići na zemlju, kako bi bio žrtva otkupnica, tj. „jaganjac Božji“, dok će u islamu to ostati sjećanje na Abrahama, uz obavezu dijeljenja mesa zaklane životinje prijateljima i siromašnima.

Jovan Janićijević u svome ogledu zaključuje da „rasprostranjenost i neprekidno odražavanje ovih motivema u mitu i folkloru dokazuju rasprostranjenost i značaj za primitivno mišljenje i razvitak civilizacije samih žrtvenih običaja, verovanja da se žrtvovanjem mogu odobrovoljiti prirodne sile i postići ljudska sreća i napredak, bezbedan čovekov opstanak u kosmosu usred haosa“ (Janićijević 1995: 35). Drugim riječima, prastari oblici religioznosti, odnosno obredi vezani za njih, morali su biti simbolički prekodirani kako bi dobili funkcije u okvirima novih mitologija, koje, barem kada su u pitanju Abraham, Isaak i Jakov i dalje bivaju oruđa za kreiranje naše stvarnosti.

Literatura:
Jovan Janićijević: U znaku Moloha – antropološki ogled o žrtvovanju, IDEA Beograd 1995
Robert Graves, Raphael Patai: Hebrejski mitovi, Naprijed Zagreb 1969
Karen Armstrong: Povijest Boga, Prosvjeta Zagreb, 1998