BBC o kraju opsade Sarajeva: Iako je grad bio u ruševinama, radosti je bilo među odraslima i djecom

Vijest da je poslije gotovo četiri godine zvanično završena opsada glavnog grada Bosne i Hercegovine, Nada Cvitešić čula je preko radija, dok se u autobusu vozila iz Crne Gore prema rodnom Sarajevu.

"Kada sam došla, poljubila sam zgradu u kojoj sam živjela", sjeća se tog 29. februara 1996.

"Bila sam presrećna", dodaje Cvitešić za BBC na srpskom.

Trending

Španija zabranila američkim avionima korištenje svojih vojnih baza za napade na Iran

Bio je to kraj 1.425 dana duge opsade, jedne od najdužih u modernoj istoriji, a za Nadu - novi početak. Iako joj je posao u Crvenom krstu omogućavao da povremeno može da izađe iz grada na koji je u prosjeku dnevno padalo 329 granata, Nada je to rijetko činila.

Za tri i po godine pod opsadom snaga Vojske Republike Srpske (VRS), u Sarajevu je ubijeno više od 11.500 ljudi, od čega 1.601 dete.

Prije oko 5h

Sjećanje | Sarajevo, mart 1992. i barikade: Generalna proba zla uoči opsade grada i agresije na BiH

"Nije bilo sigurnog mjesta. Svako je mogao da pogine ili bude ranjen bilo gdje i bilo kada" navodi se u presudi Sudskog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju kojom je nekadašnji general VRS Dragomir Milošević osuđen na 33 godine zatvora.

Pred Tribunalom su za opsadu Sarajeva osuđeni i bivši politički i vojni vođa RS, Radovan Karadžić i Ratko Mladić.

Štampa je dan kasnije pisala da su otvoreni putevi ka Zenici i Tuzli, čime je opsada Sarajeva i zvanično okončana.

"Federalna policija i međunarodne mirovne snage uspostavile su kontrolu nad sarajevskim predgrađima. Time je Sarajevo dobilo punu slobodu kretanja prema ostatku zemlje", piše dnevni list Oslobođenje 1. marta 1996.

"Euforija se osećala u Sarajevu. Više nije bilo oružanih sukoba ni u gradu, ni u njegovoj okolini", kaže Aleksander Ivanko, tadašnji portparol Misije Ujedinjenih nacija u BiH i Međunarodnih policijskih snaga, za BBC na srpskom.

Prije oko 2h

Istina o referendumu '92 i nezavisnosti, Hebib: "MUP je sačuvao BiH, znali smo šta se sprema"

Iako je grad bio u ruševinama, radosti je bilo i među odraslima i među djecom.

Jedna od njih, Nirvana Imamović, imala je osam godina kada je počeo rat u BiH, tokom kojeg je ubijeno više od 100.000 ljudi. Mnogih detalja se ne sjeća, ali pamti da je u sopstvenom gradu bila izbjeglica, jer se sa roditeljima morala preseliti sa Dobrinje u drugi kraj Sarajeva.

Često je maštala o njenoj sobi i igračkama, jer joj je kao djevojčici, kaže, u godinama opsade najviše nedostajala igra.

"Zamišljala sam da s drugaricama razmjenjujem salvete i da se igramo lateksa (lastiša)", kaže Imamović za BBC na srpskom.

Imala je 12 godina kada joj je otac rekao da konačno mogu da se vrate kući.

"Sve je bilo zbunjujuće i nestvarno - istovremeno kraj nečega strašnog i početak nečega što još ne razumijem", sjeća se Nirvana.

Na licima prolaznika Ivanko je prepoznavao ponos i samopouzdanje "kakvo nije vidio tokom rata".

"Zgrade su bile uništene, struja, voda i grijanje gotovo da nisu postojali, hrane je bilo, ali izbor je bio veoma ograničen", prisjeća se UN zvaničnik.

"Kako se vrijeme popravljalo, kafići su počeli da rade, neki su imali i bašte na otvorenom. Sve više ljudi, napokon bez straha da će biti pogođeni, sjedilo je napolju, pilo kafu i smijalo se", opisuje.

Još pamti sreću Sarajlija.

"Opsada Sarajeva je napokon bila završena", kaže.

Tog i narednih dana Edward P. Joseph, tadašnji američki vojni zvaničnik koji je služio u snagama IFOR-a u Ilidži, primijetio je dvije atmosfere u dva Sarajeva, kaže on za BBC na srpskom.

"Olakšanje i nevjerica u dotad opkoljenom Sarajevu i brz povratak prividu normalnog života", opisuje današnji predavač Meril centra za spoljnu politiku američkog univerziteta Jones Hopkins.

U tadašnjem Srpskom Sarajevu, ratnoj prijestolnici entiteta RS koja je od 1992. do 2004. nosila taj naziv (današnje Istočno Sarajevo), Joseph je primijetio "strepnju i ogorčenost", posebno u oblastima grada koje su Dejtonskim sporazumom iz RS premještene u Federaciju BiH.

"Nikada neću zaboraviti ogorčenost jednog Srbina, vulkanizera koji je bio primoran da se preseli u Rogaticu 1996, pošto ga je, kao i mnoge druge Srbe, vlast RS natjerala da napusti Sarajevo.

"Proklinjao je sudbinu zato što je morao da ode iz Sarajeva u 'ovu rupu' u Rogatici i još pamtim kako je bijesno izgovarao 'rupa'", kaže Joseph.

Mirovni sporazum dogovoren u američkom Dejtonu, a potpisan u francuskom Parizu, sklopljen je u novembru 1995. Ali, do kraja februara 1996. Sarajevo je zvanično i dalje bilo pod opsadom.

Kada se Vojska Republike Srpske (VRS), jednog od dva entiteta na koje je podijeljena BiH Dejtonskim sporazumom, povukla iz Sarajeva, vlasti Federacije BiH počele su da preuzimaju kontrolu nad gradom.

"To je trenutak kad sam rekla: evo ga - vraćam se u BiH", seća se glumica Hasija Borić.

Međutim, u Beču je morala da provede još nekoliko mjeseci pošto je bila zaposlena u tamošnjem Narodnom pozorištu.

Život pod opsadom

Više od tri godine ranije, prvog dana ratne 1993, Aida Feraget je "dobila novu frizuru umjesto sahrane", kako kaže za BBC na srpskom. Tada ju je snajperista promašio za nekoliko centimetara. Ciljao je u glavu, ali metak je prošao kroz njenu kosu, danas kratku.

Prva pomisao joj je bila zašto neko umjesto da proslavlja Novu godinu bira da sa okolnih brda puca po civilima u Sarajevu.

"Tek kasnije sam se naljutila, jer danima nisam ništa čula na desno uvo, a i taj metkom ošišani pramen mi je falio", priča Aida.

Ponekad joj smeta kada sluša priče o hrabrim ljudima u gradu pod opsadom, jer kaže da nije bila takva.

"Svaki dan sam bila prestrašena."

Ponajviše zbog oca koji je i za vrijeme rata svakodnevno išao na posao, ali je straha bilo i kada bi ispraćala drugove. Plašila se i za komšije jer nije svima bilo isto da tada žive u Sarajevu, tvrdi.

"Gore od toga da si Sarajka ili Sarajlija u opsadi srpskih snaga je bilo samo jedno – biti Srbin u Sarajevu. Znam, jer sam jednog mjesecima sakrivala kod sebe od Cacinih", priča Feraget.

Mušan Topalović Caco bio je odmetnuti ratni komandant 10. brdske brigade Armije BiH, a pod njegovom komandom mučeni su i ubijani nemuslimanski stanovnici Sarajeva. Tokom propale akcije hapšenja 26. oktobra 1993. ubio je devet policajaca i vojnika, a dan kasnije je ubijen.

Sredinom novembra 2021. tadašnja gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić otkrila je spomenik Cacinim žrtavama na Kazanima, jami u kojoj su bačeni ubijeni civili.

Nekoliko kilometara dalje, na liniji razdvajanja dvije vojske rat je zatekao i Edinu Kamenicu, nekadašnju novinarku Oslobođenja, lista koji je 1992. i 1993. dobio brojna svjetska priznanja.

Ne voli da se sjeća perioda od aprila do septembra te godine, kada je živjela u zgradi koja je dijelila dvije neprijateljske vojske. Odmah joj, kaže, kroz glavu prolaze slike srpskih vojnika u uniformama koji su upadali u stanove, pljačkali, silovali i tukli.

"Naravno, najgore je bilo onima s muslimanskim i hrvatskim imenima, ali pijanom i drogiranom vojniku je često svejedno ko će mu biti žrtva", priča Edina za BBC na srpskom.

"Strašni zločini su počinjeni u tom dijelu Sarajeva koji je bio pod kontrolom tadašnje Srpske Republike", sjeća se bivša novinarka.

Edina je živjela u naselju Kovačići, pod kontrolom VRS, koje je tada samo rijeka dijelila od državnog parlamenta i teritorije pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine. Za pet mjeseci života na liniji često se dešavalo da joj vojnici upadaju u stan, koji po njihovoj naredbi nije smjela da zaključava.

U tom periodu samo je 15 puta uspjela da izađe iz zgrade.

"Sve što je bilo potrebno nama nesrbima, kupovao je naš dobri komšija Srbin", pamti Edina.

Sjeća se da je nekoliko puta pijane i drogirane vojnike pod srpskom komandom uveo u vlastiti stan i ubijedio da nemaju razloga da idu dalje.

"Pitanje je šta bi bilo sa nama da nije tako radio."

Niko još ne zna tačne podatke o broju ubijenih Sarajlija iz tri naselja koja su bila linija razdvajanja dvije vojske - Grbavica, Vraca i Kovačići.

"Na Grbavici je nestalo 259 ljudi, od čega se i dalje traga za 60 osoba", kaže Emza Fazlić, portparolka Instituta za nestale osobe BiH.

Skoro 30 tekstova Edine Kamenice Sud BiH koristio je kao dokazni materijal tokom suđenja Veselinu Vlahoviću Batku, bivšem pripadniku srpskih paravojnih snaga, osuđenom na 42 godine zatvora za ratne zločine nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom u sarajevskim naseljima Grbavica, Kovačići i Vraca.

Kada su je snage VRS u septembru 1992. protjerale iz vlastitog doma, uslijedio je novi pakao. Živjela je bez struje, vode i hrane.

"Svakodnevni odlazak u redakciju često je bio pod kišom snajpera i granata, a ponekad sam čekala sat ili dva da bih pretrčala ulicu", opisuje.

Nekoliko puta je pukom srećom izbjegla smrt i masakr poput onog na gradskoj pijaci Markale, kada su desetine ljudi ubijene, ili ispred Zemaljskog muzeja, kada je ubijen sedmogodišnji dječak Nermin Divović.

"Mimoišli smo se koji sekund prije. Snajperista je i mene imao na nišanu, ali je odabrao dijete", govori Kamenica.

Slavlje pod granatama

Činjenica da je Srpkinja u gradu pod opsadom srpskih vojnika, Nadi Cvitešić nije stvarala problem. Za četiri godine rata, priča mi, nije imala nijednu neprijatnu situaciju. Nije se plašila za sebe, ali jeste za Tatjanu, njeno jedino dete.

Čim je počeo rat, poslala ju je u Italiju.

"Suprug i ja smo odlučili da ona ide. Ako nas dvoje poginemo, neka makar ona ostane živa."

Nedugo poslije preseljenja u Italiju, Tatjana se udala. Nada na kćerkinu svadbu nije mogla da ide, ali je pod granatama organizovala proslavu u Sarajevu.

"Donijeli smo gitaru, svirali i pjevali", sjeća se.

Gradom su vladali nestašica i glad, ali Nada je uspjela da prikupi dovoljno konzervi iz humanitarne pomoći.

"Bilo je hrane i obezbijedili smo smieštaj", naglašava s ponosom.

Konzerve su u to vrijeme za Nadu bile "zlata vrijedne", a isti opis, samo za kanister vode, koristi i Edina Kamenica, koja je često u ranu zoru išla po vodu.

Djeluje čudno, ali vrijeme u kojem niko nije znao da li će preživjeti do večeri ili jutra budilo je u ljudima najlepša osjećanja, kaže Edina.

Svakodnevna neizvjesnost činila je da ljudi budu neizmjerno srećni zbog sitnica.

"Jednom sam dobila jaje, a nas desetak je sjelo i vijećalo šta je najbolje da uradimo od njega", priča mi, uz smiješak.

Nekada smo radili u istoj redakciji, ali prvi put pričamo o ratu. Pitam je čega se još lijepog sjeća, a ona odgovara kako je njena mama od trava pravila najljepše ručkove.

"Cvijet tikve nam je bio zamjena za kajganu. Smrt, stradanja, mrak svuda okolo, ali je dugo u svakome od nas tinjala nada da će mir ubrzo doći. Zato smo grabili trenutke sreće", dodaje Kamenica.

Život u egzilu

I poslijee tri decenije Hasija u duši nosi iste ožiljke od straha, izbjeglištva i osude onih koji su ostali. Kaže da je popila sedativ prije nego što me ugostila.

"Kako ne bih zaplakala", objašnjava.

Ni tableta nije uspela da sakrije bol.

Još u aprilu 1992. odlučila je da napusti opkoljeno Sarajevo.

"To je bila panika. Nisam znala koliko će sve trajati. Samo sam zgrabila djecu, pitala ima li neki avion i otišla", priča 34 godine kasnije Borić.

Prva adresa bila je Ljubljana, gde joj je kolega ponudio da radi u garderobi dok ne nauči jezik, ali je ubrzo otišla za Zagreb, jer se još prije rata smatrala i hrvatskom glumicom.

"Četvoro nas je živjelo u jednoj sobi", opisuje život u Zagrebu.

Nedugo zatim, Hasija se sa kćerkama od sedam i devet godina preselila u Beč. Paralelno je učila jezik, a za svega nekoliko godina u Beču je osvojila publiku i nagradu "Karl Skraup".

Daleko od granata, ali preblizu patnji, život u Beču za Hasiju je bio tek znak da je živa.

"Tada sam shvatila zašto je izgnanstvo bilo jedna od najtežih kazni u staroj Grčkoj i starom Rimu. Čovjek koji je izgnan, nema ni svoj jezik, ni domovinu, ni prijatelje, ni rođake, zapravo više i ne živi. Jer, pod životom se podrazumijeva bar mrva radosti", smatra Hasija.

Znala je da ne želi da bude austrijska glumica, jer joj njemački nije bio maternji jezik. Tokom izbjeglištva predvodila je demonstracije, ali i organizovala humanitarne akcije za kolege u Bosni.

Vijest o okončanju opsade dočekala je u Beču. Bila je sama sa kćerkama, pošto je njen suprug, poznati pjesnik Mile Stojić, s novinarom njemačkog lista Špigl krajem 1995. krenuo put Bosne. U Sarajevo su mogli da uđu samo preko planine Igman.

"Sećam se te eksplozije radosti, grljenja djece koju smo pokušali da zaštitimo od rata, iako su bile svjesne svega", kaže Hasija za BBC na srpskom.

Reintegracija Grbavice

Posljednji napad u gradu dogodio se sredinom januara 1995, ali i u mjesecima poslije rata u mnogim naseljima ulice su bile pune vojnika. Ilidža je ponovo postala dio Sarajeva 12. marta, a sedam dana kasnije i Grbavica.

Ivanko se prisjeća da je najveći izazov u proljeće 1996. bila predaja predgrađa pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Zatekao je potresne scene. Mnogi su osim ličnih stvari, ponijeli i posmrtne ostatke članova porodica.

"Svi Srbi su napuštali ta naselja, strahujući od odmazde. Iskopavali su tijela najmilijih i odnosili ih s teritorije pod kontrolom Federacije", govori o reintegraciji Grbavice, koja je počela 19. marta 1996.

Oni koji su učestvovali u ratu "ni u kom slučaju nisu imali namjeru da ostanu i da dojučerašnjim neprijateljima predaju oružje", kaže Saša Knežević, čija porodica je izbjegla iz Sarajeva, za BBC na srpskom.

"To je besmisleno. Ne postoji u historiji čovječanstva primjer da ljudi izgube, predaju se i kažu - ajde sada ti vladaj", smatra.

Vratio se sa studija u Novom Sadu da majci, baki i ujacima pomogne sa pakovanjem i tog marta 1996. se sjeća kao "vremena velikog bijesa".

"Ljudi koji su u ratu nešto sačuvali tada su sve to izgubili nekim dogovorom, onako kako je (predsjednik Srbije Slobodan) Milošević povlačio linije debelim flomasterom", kaže Knežević, danas profesor na univerzitetu.

Većina srpskog stanovništva se preselila nekoliko kilometara dalje - u Istočno Sarajevo koje je u postdejtonskoj Bosni pripalo entitetu u kojem su većina.

Politički predstavnici Srba i danas insistiraju da je povlačenje stanovništva iz nekoliko prigradskih naselja bilo etničko čišćenje, iako su u medijskim prilozima mnogi izjavili da ih niko ne tjera, ali da ne mogu ostati.

Povratak teritorija pod kontrolom VRS pod okrilje sarajevske vlasti za one koji su tek počeli da žive bez straha od granata i snajpera, značio je spas.

"Nakon što su predgrađa predata, Bošnjaci koji su ih napustili kada je rat počeo, počeli su da se vraćaju kući", kaže Ivanko.

Masovno iseljavanje Srba bila je "srceparajuća i nepotrebna tragedija" za koju odgovornost snose ratni lideri bosanskih Srba, smatra Edward P. Joseph.

"Zašto bi se od Srba tražilo da napuste domove u Sarajevu, ako NATO osigurava mir? Šta je bila prijetnja po njih? Da li je Armija BiH mogla da ugrozi NATO i IFOR? Naravno da ne", tvrdi bivši američki službenik, koji je 1995. i 1996. služio u Ilidži, sarajevskoj opštini.

Bila je to, kako slikovito tvrdi, "samoizazvana 'Oluja'".

Bosna i Hercegovina bi danas bila drugačija da su Srbi ostali u Sarajevu i da sada postoje većinsko srpske zajednice u prijestolnici zemlje, dodaje on.

Povratak kući

Iako je poslij opsade grad bio razrušen, ljudi su bili energičniji i imali su nadu da kreće obnova društva.

To su prva Hasijina sjećanja na Sarajevo krajem 1996.

"Danas se osjeti manje radosti", zapaža Borić.

Edina se ne sjeća dana kada je proglašen kraj opsade Sarajeva, ali joj je ostala urezana rečenica kojom je obaviještena da konačno može da se vrati u njen stan u Kovačićima.

Polovina zgrade u kojoj i danas živi je bila srušena, a unutrašnjost stana devastirana i opljačkana.

"Najviše se sjećam kolona ljudi: mršavih, prerano ostarjelih koji su usplahireno hitali prema vlastitim očerupanim stanovima", opisuje Kamenica.

Oko ulaza u zgradu bile su vreće pijeska, a svaki ulaz bio je jedan bunker.

"U stanu nije bilo ničega. Sve je odnijeto, čak i prozori i vrata. Mi smo odahnuli. Naš stan barem nije gorio", dodaje.

Većina od 2.000 knjiga iz njene biblioteke je nestala.

"Našla sam samo dvije - 'Sarajevo u revoluciji' i 'Luzijadi', portugalskog pisca Luisa de Camoesa, kojeg sam nekada voljela da čitam do zore", kaže Edina.

Iako danas ponovo ima oko 2.000 knjiga, te dvije su joj najdraže.

"One su spojile dva svijeta", smatra.

Amerikanac Edward P. Joseph sjeća se "velike tranzicije" za grad, koji je prešao put od rata za koji se činilo da se nikada neće završiti do "divnog, ali i izazovnog mira".

"Grad je bio u ruševinama. Pogledajte samo slike - toliko je bio razoren. Takođe se sjećam velike energije kada su se stanovnici, poslovni ljudi i međunarodni zvaničnici vratili kako bi grad ponovo počeo da funkcioniše", priča on.

Povratak kući bio je olakšanje za tada 12-godišnju Nirvanu Imamović, ali je nosio i osjećaj praznine. I dalje je tu bio i strah, koji je vremenom samo utihnuo.

"Vraćali smo se euforično u naš stan u naselje Dobrinja, s osećajem da se vraćamo sebi, ali i sa sviješću da više ništa nije isto", kaže Imamović.

Nije znala da li su joj drugarice žive i da li su se odselile.

"Danas kad razmišljam o tom periodu, kraj opsade za mene je značio da je preživljavanje prestalo biti jedini cilj, da tek počinjem da učim da živim", zaključuje Nirvana.

Najmanje 20 ljudi svih nacionalnosti odbilo je da govori za BBC o ovoj temi. Kažu da bi ih podsjećanje retraumatizovalo.

Toga se plaši i Edina Kamenica, koja je svakog dana tokom rata pisala dnevnik.

"Nikad ga nisam otvorila, ni pročitala."