Kojeg su roda interseksualne osobe i ko donosi odluku o njihovom spolu?

Interseksualnost se u medicini prvi put spominje u 19. vijeku iako je kao pojava prisutna oduvijek. O interseksualnosti se u medicinskoj literaturi govori kao o abnormaliji u spolu novorođenčadi. Prema objavljenim statistikama u svijetu, najmanje najmanje svaka 1500. beba je interspolna, odnosno s fizičkim, hormonalnim i genetskim značajkama koje se ne mogu definirati kategorijama „ženskog“ i „muškog“ roda. 

Kako se određuje spol novorođenčadi?

Danas se o rodu djeteta odlučuje na osnovu medicinskih testova. Ukoliko dijete ima Y hromozome i muški spolni organ koji je adekvatan ili ga je moguće rekonstruirati, djetetu će biti dodijeljen muški rod. Pri tome, dužina muškog spolnog organa novorođenčeta mora biti veća od 2,5 cm da bi mu se dodijelio muški rod. Ukoliko dijete ima Y hromozome i spolni organ koji je neadekvatan ili ga je nemoguće rekonstruirati, dodjeljuje mu se ženski rod, koji se zatim i hirurški konstruira. Ukoliko dijete nema Y hromozome, dodijelit će mu se ženski rod. Genitalije će pri tome biti hirurški izmijenjene kako bi više ličile ženskim genitalijama. 

U knjizi Život van zadatih normi: transrodnost u Bosni i Hercegovini čiji su autori Damir Banović, Jasmina Čaušević, Slobodanka Dekić i Ryan Finn o spolu pišu sljedeće: “Spol nije isključivo biološka, ‘prirodna’, ‘nepromjenljiva’ kategorija. Mi se rađamo s određenim biološkim/spolnim karakteristikama, na osnovu kojih se vrši klasifikacija na osobe ‘muškog’ i ‘ženskog’ spola. Na osnovu te ‘medicinske klasifikacije’ radi se i zakonska, odnosno spol se zakonski određuje imenom i matičnim brojem koji u sebi sadrži oznaku spola koji nam je pripisan rođenjem. Neke transrodne osobe imaju želju, i odluče se na tranziciju – odnosno prijelaz iz spola koji nam je dodijeljen rođenjem ka spolu koji osjećamo kao svojim.“

O rodu autori još kažu: “Kada govorimo o rodu, ne govorimo samo o ‘muškarcima’, ‘ženama’ i međusobnim ‘nepremostivim’ razlikama, već o različitim mogućnostima prevazilaženja rodnih normi i uloga; o različitim mogućnostima definiranja sopstvenog rodnog identiteta koji se ne mora nužno uklapati u obrazac koji društvo kreira kao prihvatljiv za ‘muškarca’ i ‘ženu’. Dakle, za transrodne osobe, rod je mnogo više od ponuđenog ‘M i Ž’ binarnog sistema, i predstavlja identitet koji možemo definirati sami, možemo ga negirati, prevazilaziti.”

Šta kaže medicinska struka

O interspolnosti smo razgovarali s ginekologinjom u Porodilištu Kantona Sarajevo prim. mr. sci. dr. Lejlom Imširija-Idrizbegović koja nam je objasnila interseksualizam kao nesklad između građe spolnih žlijezda, unutrašnjih i vanjskih spolnih organa, sekundarnih spolnih karakteristika te socijalnog i psihičkog razvoja osobe. 

„Mi se na ginekološko-akušerskoj klinici izuzetno rijetko susrećemo sa slučajevima interspolnih beba“, kaže ginekologinja Imširija-Idrizbegović

Ona također navodi da su u proteklih 20 godina evidentirana svega tri slučaja interseksualnih novorođenčadi. 

Osim s ginekologinjom Lejlom, imali smo razgovor i sa šeficom Endokrinološkog odjela Pedijatrijske klinike doc. dr. Snježanom Hasanbegović.

I ova stručnjakinja tvrdi da se dvospolnost veoma rijetko susreće u njihovoj kliničkoj praksi. „Naime, u posljednjih deset godina samo jedno dijete je bilo pravi dvospolac - hermafrodit (prisustvo muških i ženskih spolnih žlijezda). Inače, češće se susreću pseudohermafroditi koji imaju spolne žlijezde jednog spola a vanjski izgled genitalija drugog spola“, kaže doktorica Snježana Hasanbegović.

Termin "hermafrodit" danas se smatra uvredljivim pojmom

Što se tiče korištenja zastarjele terminologije, u Vodiču kroz profesionalno izvještavanje o LGBT osobama je naglašeno da se termin iz 19. stoljeća, tj. „hermafrodit“ danas smatra uvredljivim pojmom, gdje je predstavljen kao govor mržnje te su takvi termini nepristojni i ponižavajući za interseksualne osobe. 

„Istraživanja koja su rađena u 20. i 21. stoljeću, a dostupna su na internetu jasno ukazuju da se ne radi o dvospolnosti, već spolu koji nije izričito muški ili ženski“, kaže se u knjizi. 

Procedure u zdravstvenim ustanovama

Zanimalo nas je kakva je propisana procedura za slučajeve kada se rodi interspolna beba. 

Pedijatrica Hasanbegović propisani protokol pojašnjava na sljedeći način: „Protokol nalaže da se kod svakog neonatusa s dvosmislenim spolovilom odredi spol putem kariograma (prikaz izgleda i broja hromozoma) a zatim se putem slikovitih tehnika potvrdi koji unutrašnji spolni organi postoje, tj. koje spolne žlijezde postoje. Dalje se individualno prema nalazu određuje u koji spol će se usmjeriti dijete mada se najčešće zbog tehnički dobrih mogućnosti rekonstrukcije djeca usmjeravaju u ženski spol.„ 

Ko donosi odluku o spolu novorođenčeta s interseksualnim karakteristikama, medicinski radnici ili roditelji djeteta? 

Od ginekologinje Lejle Imširija-Idrizbegović smo saznali da se u slučaju prepoznatog interseksualizma odmah nakon porođaja, roditelji informiraju, a beba se predaje u dalju nadležnost neonatologu, odnosno dječijem endokrinologu, i tamo se osim ostalih nalaza obavezno traži kariogram. Doc. dr. Snježana Hasanbegović kaže da sve odluke vezane za dijete na kraju moraju donijeti roditelji, dužnost zdravstvenih radnika jeste da profesionalno, precizno i detaljno upoznaju roditelje o svim činjenicama na razumljiv način.

Fizičke i psihičke posljedice po dijete

U današnje vrijeme se naglašava upravo greška prepuštanja roditeljima ili doktorima da odlučuju koji će se rod pripisati bebi. Razlog tome jeste što takva odluka dovodi do niza operacija koje dijete mora da ima do svoje desete godine, što ostavlja velike psihološke i fizičke traume na samo dijete. 

Osim toga, i terminologija kojom se medicinski radnici služe također igra važnu ulogu u samoj odluci roditelja, stoga je upitno koliko su roditeljima razumljiva objašnjenja koja im se donose. 

Da li se oni zapravo viješću da im je dijete „hermafrodit“ samo prisiljavaju da odmah odluče o spolu djeteta?

Prava interseksualnih osoba

U knjizi Život van zadatih normi: transrodnost u Bosni i Hercegovini potvrđeno je da interseksualne osobe moraju imati pravo na samostalnu odluku o svome tijelu i spolnom identitetu, pogotovo u slučaju neophodne medicinske intervencije.

Pitali smo pedijatricu da li trenutno neko od interseksualne djece posjećuje pedijatrijsku kliniku s roditeljima. Zanimalo nas je kako se djeca osjećaju ali smo dobili odgovor da trenutno ni jedno interspolno dijete nije na praćenju od strane njihove klinike. Naša sugovornica smatra da bi se, u slučaju potrebe, zbrinjavanje i praćenje ovakvih pacijenata od najkompetentnijeg medicinskog tima, kao i eventualna potreba dijagnostike i terapije trebali odvijati bez finansijskog učešća roditelja.

Potvrđeno je da mnoge osobe s interseksualnim razlikama ne znaju da su interseksualne osobe, te one mogu ali i ne moraju nikada otkriti da su interseksualne. Mnoge od ovih osoba ne žele proći liječnički tretman. 

Ginekologinja Lejla Imširija-Idrizbegović kao građanka stoji iza prava interseksualnih osoba, poštujući njihov odabir spola te seksualne orijentacije i načina života. 

Anketa na portalu Radiosarajevo.ba, rezultati zadivljujući

Kako bismo dobili uvid u informiranost javnosti na temu interseksualnosti, objavili smo anketu na portalu Radiosarajevo.ba. Pitanje je glasilo: Da li znate ko su interseksualne osobe? 

Od ukupno 173 osobe, njih  121, odnosno 70 posto je odgovorilo tačno, tj. da su to osobe čiji se spol razvija izvan tipičnih muških ili ženskih obilježja, 7 posto, odnosno njih 12 je odgovorilo da su to osobe koje mijenjaju veliki broj seksualnih partnera, dok je 40 osoba, odnosno 23 posto onih koji su odgovorili sa “ne znam”.

Pravna zaštita interseksualnih osoba je bitna u našem društvu kako bi se mogli zakonski regulirati slučajevi diskriminacije u oblasti zdravstva, obrazovanja, zaposlenja, itd. Kako bi se u potpunosti ispoštovala ljudska prava interseksualnih osoba, potrebno je adekvatnije primjenjivati i uskladiti postojeće zakonodavstvo sa Zakonom o zabrani diskriminacije koji zabranjuje diskriminaciju na osnovu spola i spolnog izražavanja. Stoga je u javnom prostoru potrebno koristiti terminologiju koja nije uvredljiva ni diskriminirajuća prema interseksualnosti. – govori se u knjizi Život van zadatih normi: transrodnost u Bosni i Hercegovini. 

Tekst nastao u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom, u sklopu MATRA programa Ambasade Kraljevine Nizozemske.