Kako Konjic čuva sjećanje na Drljaču i Džumhura
Akademski slikar Lazar Drljača i putopisac, karikaturista i pisac Zulfikar Zuko Džumhur i danas čine prepoznatljivim grad Konjic. Kao sjećanje na ova dva umjetnika, u ovom gradu već deset godina djeluje likovna škola "Zuko i Lazo".
Kroz školu je prošlo preko 200 ljubitelja likovne
umjetnosti, a svima im je zajedničko to da žele sačuvati sjećanje na ove
velikane, koji su iza sebe ostavili velika djela, javlja Radio Slobodna Evropa.
Inicijator likovne škole „Zuko i Lazo“ je Udruženje za zaštitu
kulturno-historijskog naslijeđa Općine Konjic, o čemu sekretar Udruženja, Afan Hajduk kaže:
Školu slikanja vodi akademski slikar, prof. Vedad Mujak: „Pored ove škole, toliko se to razvilo da otprilike sad ima osamdeset osoba koje idu. Uzrasti su razni, od najmlađih, od čak pet godina, do osamdeset pet. Tek sam nedavno saznao koliko godina ima čika Ibro.“
„Udruženje je
obnovom kuće započelo i tu vrstu aktivnosti. Naime, mi smo poželjeli da ova
kuća, osim što će postati svojevrsni muzejski eksponat, ima i svoj stvarni,
svakodnevni život, a čini mi se, i vrijeme je pokazalo, da je najprimjerenije
bilo omogućiti svojim malim i mladim sugrađanima da svoje prve poteze kistom
ili slikarsku vještinu iskažu upravo ovdje.“
U ovoj školi godine nisu bitne. Bitna je samo strast za slikarstvom. Potvrđuje to
i 86-godišnji Ibro Tulić.
Lazar Drljača
Da škola ima i budućnost, potvrđuju i njeni najmlađi članovi. Bilježe se izjave
Armina i Emine.
„Dosta sam vremena ovdje provela,
naučila sam mnoge stvari koje su mi potrebne za slikanje i crtanje. Veoma sam
zadovoljna jer pored toga što učimo o slikanju i crtanju, ovdje stječemo i
prijateljstvo koje će biti doživotno.“
„Radiću još u ovoj školi „Zuko i Lazo“, kao njen član, i svi mi, čuvamo ideale Konjica, a to su upravo ove ličnosti Zuko i Lazo.“
„Da vam kažem, čast mi je biti član ovog školskog centra,
baš radi našeg Zuke, poznatog putopisca. Uz njega je još i Lazo Drljača, čiji
je spomenik napravljen na Borcima. I to mi se nadodalo, još jedan potencijal,
da se držim ovog posla. Počeo sam, uspio sam u olovci uraditi, i od tada do
danas, evo devet godina kako radim ovo u
Centru. Ne bih napustio dok me god drži snaga i pamet. Radiću, jer je to
moj hobi i volim ga“, kaže
Tulić.
Lazar Drljača za sebe je govorio da je
bogumil, i to posljednji. Želio je, kada umre, da mu kao nadgrobnik postave
stećak. Tako je i bilo. Ovaj akademski slikar svjetla Pariza, Rima i Beča
zamijenio je krajolikom iznad Boračkog jezera u konjičkoj općini, gdje je živio
oko 40 godina, sve do svoje smrti. Danas ovdje Radoš Mićević slika iste motive.
„Vjerujem i duboko sam uvjeren da na
ovim prostorima još uvijek lebdi njegov duh, duh akademika koji nas nadahnjuje,
nas umjetnike, koji primamo taj njegov duh i njegovu energiju koja nas tjera da
slikamo. To je neki poriv u čovjeku
koji ga jednostavno tjera i on mora da uzme četkicu i slika. Tako ja uzmem
četkicu i dođem na ova mjesta koja su potpuno obrasla, koja su tako divlja, a
opet tako pitoma. Na tim mjestima se rade najbolja djela“, kaže Mićević.
Učiteljica Mirzeta Teletović redovna
je učenica likovne škole „Zuko i Lazo“.
„Pošto su to bili veliki umjetnici, ja
sam stvarno željela da budem dio te škole koja nosi taj naziv i ponos mi je bio
da predstavljam njihova imena. Moja
okolina je to prihvatila onako, sa skepticizmom, pošto sam ja tada bila
supruga, majka, zaposlena žena, imala sam svoje obaveze. Bila su
razmišljanja u smislu da li je to za mene ili ne. Međutim, ja sam znala šta
želim, odmah sam se javila profesoru i od prvog dana sam dio te škole. U toku
škole nadograđivala sam znanje. Naš profesor zaista nesebično prenosi svoje
znanje na polaznike škole“, kazala je ona.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.