Idriz je preživio genocid u Srebrenici i logor "Batkovići", ali gubitak 7 najmilijih nosi svaki dan

Neke rane nikada ne zacijele. One samo nauče živjeti zajedno s čovjekom, ostajući u svakom dahu, svakom sjećanju i svakoj neprospavanoj noći.

Takva je i priča Idriza Smajlovića, čovjeka kojem je genocid u Srebrenici zauvijek oduzeo porodicu, zdravlje i život kakav je poznavao.

Rat je za njega počeo mnogo prije jula 1995. godine. Gledao je prve ubijene civile, razaranja i svakodnevni strah koji je polako gutao njegov rodni kraj.

Trending

Ivana Banfić se pridružila Dini Merlinu na bini: Zajedno izveli njihov čuveni hit "Godinama"

"Pronašao sam tijela Bahrudina Osmanovića i Mehe Hrvačića, prvih civilnih žrtava rata u Srebrenici. U sjećanje mi se urezalo da su se tijela nalazila u kanalu pored ceste, u blizini sela. Nema mjesta na tijelu gdje nije izbodeno. Noge i ruke su isprebijane. Oni su fizički, bez metka ubijeni, mučeni na Skelanima i samo su mrtvi dovezeni tu, bačeni", sjeća se Idriz.

Sa suprugom, roditeljima i dvoje djece pokušavao je preživjeti, nadajući se da će jednog dana sve ostati samo ružno sjećanje. Umjesto toga, došao je najteži juli.

11. juli donio je novi pakao

Nekoliko sedmica prije pada Srebrenice teško je ranjen tokom granatiranja i završio u bolnici. Dok su granate padale, ljekari su se borili da mu spase nogu, a onda je 11. juli donio novi pakao. Kao ranjenik evakuisan je u Potočare, vjerujući da će prisustvo međunarodnih snaga značiti sigurnost. Umjesto zaštite, dočekali su ga udarci, poniženja i zarobljeništvo.

"Šestog juna sam ranjen, tada su bila velika granatiranja. Jedan ljekar je htio da mi odstrani potkoljenicu, ali doktor Ilijaz Pilav nije to dozvolio. Počeo me liječiti i ostao sam u srebreničkoj bolnici sve do 11. jula, do pada Srebrenice. Vjerovao sam da ću, kao ranjenik, biti zaštićen. Nisam ni slutio šta nas čeka."

Iz Potočara je zajedno s grupom ranjenika odveden prvo u Bratunac, a potom u logor "Batković" kod Bijeljine.

To je bio trenutak kada smo izgubili i posljednju nadu

"Na putu prema logoru zaustavili smo se u Pilici. Kada su podigli ceradu, jedan od ranjenika je ustao i pogledao napolje. Vidio je mašine, ogromne iskopane rupe i Drinu u blizini. Tada smo svi pomislili da smo dovedeni da nas pobiju. To je bio trenutak kada smo izgubili i posljednju nadu."

Na tom putu gledao je kolone zarobljenih muškaraca, mjesta na kojima su kasnije otkrivene masovne grobnice i prizore koje, kako kaže, čovjek ne može izbrisati iz sjećanja.

Nakon toga su stigli u logor. 

"Kada su vojnici ušli u halu, među njima je bio i Ratko Mladić. Nadali smo se da postoje međunarodne konvencije, zakoni, da će neko zaštititi ranjenike. Umjesto toga, odmah je počela tuča. Gdje si ranjen, tu te udaraju. Ispitivali su me o stvarima o kojima nisam znao ništa, a onda su mi rekli da sam zarobljen i da moram poći s njima.”

U logoru je proveo tri mjeseca izložen svakodnevnom fizičkom i psihičkom zlostavljanju, dok su dvojica ranjenika s kojima je dijelio sudbinu umrla od posljedica mučenja i izgladnjivanja.

"Fizički su nas zlostavljali i boljelo je ali gora je bila psihička tortura, nema šta nam nisu radili i govorili."

10.07.26. 11:38

Među bijelim nišanima | Fotografije koje govore više od riječi: Porodice grle mezare u Potočarima

Ipak, usred sveg zla ostalo je jedno lice koje nije zaboravio. Medicinska sestra iz bijeljinske bolnice, Srpkinja koju od milja zove Buba, liječila ga je s pažnjom i ljudskošću kakvu dugo nije osjetio. Njenu dobrotu nikada nije uspio zaboraviti. U znak zahvalnosti, svoju mlađu kćerku nazvao je njenim nadimkom, nadajući se da će je jednog dana pronaći i reći joj koliko mu je značila.

Najveći udarac čekao ga je nakon razmjene. U Tuzli su ga pronašla njegova djeca i saopćila mu vijest koju nijedan otac, sin ili brat ne bi smio čuti. U genocidu je izgubio sedam članova svoje porodice, oca, trojicu braće i trojicu amidžića, dok su članovi porodice krenuli putem Marša smrti, a za neke se vjeruje da su posljednje dane proveli u logorima prije nego što su ubijeni.

Nijedan od njih nije se vratio.

"Kada su me razmijenili i kada sam stigao u Tuzlu, prva su me pronašla moja djeca. Pitao sam ih: 'Je li moguće da ni otac nije živ, onako star?' Rekli su mi: 'Nije, nema ni dede, nema nikoga.' Tada sam saznao da sam izgubio oca, trojicu braće i trojicu amidžića. Sedam članova moje porodice ubijeno je u genocidu. Nijedan nije uspio preživjeti."

Njihovi posmrtni ostaci danas počivaju u Memorijalnom centru u Potočarima.

Danas Idriz vodi drugačiju bitku. Bori se s posttraumatskim stresnim poremećajem, bolnim uspomenama i noćima u kojima ga prošlost ponovo sustigne. Kaže da postoje snovi nakon kojih danima ne može doći sebi i da su posljedice logora nešto što čovjek nosi do posljednjeg daha.

Njegova priča nije samo svjedočanstvo o preživljavanju. Ona je podsjetnik na cijenu genocida, na sedam izgubljenih članova porodice, na hiljade prekinutih života i na činjenicu da postoje boli koje vrijeme ne može izliječiti. One ostaju, zajedno s onima koji su preživjeli, kao trajni dokaz onoga što se nikada ne smije zaboraviti.

Sve o godišnjici genocida u Srebrenici možete pronaći OVDJE.