Adnan Hadrović: Ono što politika nije mogla, učinio je fudbal

Postoje trenuci kada sport preraste granice terena i postane simbol nečega mnogo većeg.

Piše: Adnan Hadrović, za portal Radiosarajevo.ba

To su rijetki događaji koji ostaju duboko urezani u kolektivno pamćenje jednog naroda, jer bude emocije koje su godinama bile uspavane i vraćaju osjećaj zajedništva za koji smo mislili da ga više ne možemo pronaći. Uspjeh fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetskom prvenstvu upravo je jedan od takvih trenutaka.

Trending

Adnan Hadrović: Ono što politika nije mogla, učinio je fudbal

Oni žive Bosnu

Ovo nije samo priča o talentovanoj generaciji igrača, stručnom selektoru ili velikim pobjedama. Ovo je priča o zemlji koja je, barem na trenutak, uspjela ostaviti po strani podjele koje je godinama opterećuju. To je priča o ljudima koji žive u Bosni i Hercegovini, ali i o milionima onih koji su život nastavili širom svijeta, a nikada nisu prestali osjećati Bosnu i Hercegovinu kao svoju domovinu.

Reprezentacija ih je ponovo spojila u jedno – svi dišu istim ritmom, raduju se istim uspjesima i ponovo osjećaju da pripadaju istoj priči. Dogodilo se nešto što politika decenijama nije uspjela postići – prirodno i iskreno povezivanje ljudi kroz zajedničku emociju.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba

Posebno je upečatljivo ono što se dogodilo u dijaspori. Ljudi koji su prije tri decenije bili primorani napustiti svoje domove, kao i njihove porodice rođene daleko od Bosne i Hercegovine, ponovo su pronašli razlog da obuku dres reprezentacije i s ponosom razviju zastavu svoje zemlje. To nije bilo samo navijanje za fudbal. Bila je to prilika da iskažu osjećaje koje su godinama nosili u sebi. U St. Louisu, Chicagu, Torontu, Beču, Göteborgu, Melbourneu i brojnim drugim gradovima slavilo se kao da su svi zajedno na ulicama Sarajeva, Mostara, Tuzle ili Banje Luke. Za mnoge je reprezentacija postala ono što politika nikada nije uspjela biti – mjesto susreta, zajedništva i pripadnosti.

Još snažniji utisak ostavila je činjenica da podrška nije dolazila samo od Bosanaca i Hercegovaca. Na stadionima u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi simpatije prema Bosni i Hercegovini pokazivali su i navijači drugih reprezentacija. Osvojili su ih energija naših navijača, pjesma, zastave, ali i način na koji su igrači predstavljali svoju zemlju – dostojanstveno, sportski i s poštovanjem prema svakom protivniku. Umjesto slike Bosne i Hercegovine koju su godinama oblikovali rat i političke krize, svijet je upoznao zemlju punu života, ponosa, kulture i pozitivne energije.

Možda je upravo to najveća pobjeda ove generacije. Bez obzira na konačan plasman, oni su već ispisali jednu od najljepših stranica bosanskohercegovačke historije. Promijenili su način na koji svijet gleda Bosnu i Hercegovinu, ali su promijenili i pogled mnogih građana na vlastitu zemlju. Nakon godina pesimizma ponovo se osjetila nada. Trgovi, kafići i domovi postali su mjesta zajedničkog slavlja, gdje su ljudi zaboravljali političke rasprave i svakodnevne probleme. Devedeset minuta postojala je samo jedna reprezentacija i jedna zastava.

Posebnu simboliku nosi činjenica da veliki broj reprezentativaca dolazi iz dijaspore. To su djeca i unuci ljudi koji su tokom rata morali napustiti Bosnu i Hercegovinu. Odrastali su u Americi, Njemačkoj, Austriji, Švedskoj i drugim državama, ali su odlučili nositi grb zemlje svojih roditelja i djedova. Njihov izbor pokazuje da pripadnost nije pitanje mjesta rođenja, nego osjećaja, identiteta i ljubavi prema korijenima. Bosnu i Hercegovinu upoznali su kroz priče svojih porodica, kroz jezik, običaje i vrijednosti koje su se prenosile s generacije na generaciju.

Upravo zato ova reprezentacija djeluje posebno. Na terenu nema podjela koje prečesto obilježavaju svakodnevni politički život. Tamo nije važno kako se neko zove niti kojem narodu pripada. Važan je zajednički cilj i spremnost da se za njega daje sve od sebe. Reprezentacija je pokazala sliku Bosne i Hercegovine kakvu mnogi priželjkuju – zemlje u kojoj različitosti nisu prepreka, nego najveće bogatstvo.

Sve nas ista ljubav spaja

Naravno, bilo bi nerealno očekivati da jedan sportski uspjeh riješi probleme koji se gomilaju decenijama. Reprezentacija neće zaustaviti odlazak mladih niti ukloniti političke nesuglasice. Ali može učiniti ono što je možda i najvažnije – vratiti vjeru da zajedništvo nije samo lijepa ideja, nego stvarna mogućnost. A bez te vjere teško je graditi bilo kakvu bolju budućnost.

Zato će ovaj uspjeh ostati zapamćen mnogo duže od rezultata i statistike. Ne zbog broja postignutih golova ili osvojenih bodova, nego zbog osjećaja koji je probudio. Pokazao je da Bosna i Hercegovina može biti zemlja koja okuplja, a ne razdvaja. Zemlja na koju su jednako ponosni oni koji u njoj žive i oni koji su od nje udaljeni hiljadama kilometara.

Možda najveći uspjeh ove generacije neće biti trofej ili historijski plasman. Njihova najveća pobjeda je što su milionima ljudi vratili osjećaj ponosa, pripadnosti i nade. Dokazali su da ono što često nazivamo utopijom – zajedništvo u različitosti – nije nedostižan san. Pokazali su da naše razlike mogu biti izvor snage, a ne razlog za podjele. I upravo u tome leži najveća vrijednost ove reprezentacije: podsjetila nas je da Bosna i Hercegovina, kada vjeruje u sebe i kada je ujedinjena, može inspirisati ne samo vlastite građane, nego i cijeli svijet. 

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.