Fenomen 'Dvije škole pod jednim krovom' je kontekst socijalnog isključivanja

"Fenomen 'Dvije škole pod jednim krovom' je kontekst socijalnog isključivanja. Djeca odrastaju učeći da je legitimno smatrati sebe boljim dok su drugi manje vrijedni. Kada odrastu, dovoljno je da se ispuni još nekoliko drugih uslova kao što je konflikt i difuzija odgovornosti da se dese novi progoni, logori, ubijanja. Jedan od najsnažnijih preduslova za nasilje nad drugim jeste da osjećate snažnu pripadnost svojoj grupi koju smatrate superiornijom dok su drugi manje vrijedni i samim tim zaslužuju nasilno ponašanje."

Tekst objavljen u rubrici Šta drugi pišu preuzimamo s prijateljskog portala Tačno.net.

Razgovarao: Predrag Blagovčanin

Fondacija "Krila nade" postoji od 1994. godine kao dio međunarodne mreže Wings of Hope. Od 2004. godine, Fondacija djeluje kao domaća organizacija sa misijom jačanja i socijalnog uključivanja ranjivih i marginalizovanih grupa, prvenstveno žena, mladih i djece kroz promociju i zaštitu ljudskih prava i mentalnog zdravlja te podršku u obrazovanju. Od svog osnivanja, fokus rada je psihosocijalna podrška, u početku pružanjem podrške ratom traumatiziranim osobama do modernog Centra za savjetovanje, kakav je danas.

Centar za savjetovanje i psihoterapiju je stalni projekat Fondacije, a podrška korisnicima je najčešće individualna s ciljem razvoja vlastitih snaga i sposobnosti korisnika. Pored savjetovanja i psihoterapije, u Centru su razvijene i druge aktivnosti: program zapošljavanja, instruktivna nastava i pomoć u učenju, kreativne i edukativne radionice.

Model podrške koji je razvila Fondacija je naročito značajan za djecu jer uključuje savjetodavni rad sa roditeljima, saradnju sa školom i savjetovanje/psihoterapiju i podršku u učenju sa djetetom. U edukacije o nasilju i vezi sa mentalnim zdravljem je uključeno osoblje tri škole a u individualne psihoterapijske tretmane sa ciljem smanjenja nasilnih oblika ponašanja ili izgradnje prosocijalnog ponašanja je uključeno 24 djece i njihovi roditelji.

Sa Belmom Žigom kognitivno-bihejvioralnom psihoterapeutkinjom i dugogodišnjom radnicom Fondacije "Krila Nade" razgovarali smo o problemu nasilja nad djecom, posljedicama koje ovo nasilje ostavlja, problemu maloljetničke delinkvencije kao i o nizu drugih tema.

Nasilje nad djecom u BiH predstavlja ozbiljan društveni problem i jedan je od najčešćih oblika kršenja osnovnih prava djece. Kako spriječiti nasilje nad djecom?

Belma Žiga: Da bi se spriječilo nasilje nad djecom potrebno je da se angažuje šira društvena zajednica. Važno je da se sva odgovorna lica i institucije educiraju o ranom prepoznavanju slučajeva nasilja i da reaguju bez zadrške. Brojne institucije moraju biti uključene, imati razvijene smjernice za rad i sarađivati međusobno kako bi se nasilje prepoznalo i spriječilo. Od obrazovnih i zdravstvenih ustanova, centara za socijalni rad te policije i tužilašta i sudova svi trebamo dijeliti jedinstven stav da je nasilje nad djecom neprihvatljivo. Sve osobe koje rade sa djecom, neovisno od vrste institucije, imaju obavezu i odgovornost obavijestiti nadležne ustanove o bilo kakvom štetnom ili zlostavljajućem postupku prema djetetu. U BiH zaštita djece od nasilja je zagarantovana međunarodnim i pravnim aktima uključujući Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i Obiteljski zakon u FBIH i RS.

Kako prepoznati nasilje nad djecom i kako preventivno djelovati da bi se ovaj problem riješio?

Belma Žiga: Nasilje je svaki oblik ponašanja prema djetetu koji ima za cilj ozljeđivanje ili nanošenje boli, bilo tjelesne ili duševne, zapostavljanje i/ili zanemarivanje djeteta, maltretiranje i/ili bilo koji oblik iskorištavanja djeteta, uključujući i seksualno iskorištavanje.

Nasilje nad djecom će najprije primjetiti osobe koje su djeci bliske na neki način; učitelji, nastavnici, komšije, treneri i slično. Znakove fizičkog nasilja vidimo u obliku modrica po rukama ili nogama, ponekad se po obliku može zaključiti da nisu nastalje od pada nego od predmeta u pokretu (naprimjer otisak šake ili remena) ili po drugim vrstama povreda kao što su opekotine od cigareta ili opekotine od vrele vode. Ponašajni pokazatelji fizičkog nasilja su velika opreznost u kontaktu sa odraslima, povučenost ili agresivnost, tendencija da problem rješavaju na agresivan način. Često su zlostavljana djeca ljuta ili neprijateljski nastrojena i dolazi do ispada gnjeva.

Pored fizičkog nasilja postoje emocionalno i seksualno zlostavljanje i zanemarivanje djece kao vrste nasilja nad djecom. Znakovi zanemarivanja jesu kada dijete nije na adekvatan način zaštićeno, nahranjeno ili mu se uskraćuje ispunjavanje osnovnih potreba. Cilj preventivnog djelovanja je spriječiti nasilje nad djecom i prije nego što se dogodi a ciljna skupina je u stvari cijela populacija. Na razini zajednice i društva prevencija se provodi putem kampanja podizanja javne svijesti upoznajući javnost sa pravima djece te se potiče netolerancija na nasilje u društvu.

Na nivou porodice, prevencija bi trebala obuhvatiti edukaciju roditelja o nezlostavljajućim odgojnim metodama i stilovima. Djecu je također potrebno educirati o njihovim pravima i načinima na koji se mogu zaštiti od zlostavljanja. Potrebno je raditi i na podizanju svijesti o nasilju među vršnjacima jer nisu svi oblici međuvršnjačkog nasilja jasno vidljivi. Pored fizičkog oblika nasilja, verbalno nasilje i relacijsko nasilje među vršnjacima s ciljem vrijeđanja druge djece ili isključivanja iz grupe je veoma rašireno.

Po Vašem mišljenju koji su to uzroci nasilja nad djecom?

Belma Žiga: Uzroci nasilja nad djecom su višestruki. U rizične faktore za nastanak nasilja nad djecom se ubrajaju visoki životni stresovi, zloupotreba droga i alkohola, manjak socijalne podrške, izloženost zlostavljanju tokom djetinjstva.

U našoj kulturi, fizičko kažnjavanje se često odobrava s objašnjenjem da je jedino tako moguće naučiti djecu šta je ispravno a šta nije. Postavlja se pitanje gdje je granica između zlostavljanja i kažnjavanja. Postoje drugi, efikasniji načini discipliniranja.

Neke od karakteristika potencijalnih zlostavljača su roditelji umanjenog kapaciteta da razumiju dijete, roditelji koji su izgubili objektivne kriterije i imaju iskrivljenu sliku kako bi se trebalo ponašati te osobe koje ne mogu kontrolirati svoje ponašnje.

Kakve traume nastaju kao posljedica nasilja nad djecom?

Belma Žiga: Istraživanja pokazuju da zlostavljana i zanemarenma djeca pokazuju ponašajne i emocionalne probleme, loše kognitivno funkcioniraju te imaju slabiji uspjeh u školi. Posljedice zavise o razvojnoj dobi djeteta te obliku nasilja. Kod akutnog nasilja, djeca će na emocionalnom planu pokazati više tjeskobu dok se kod hroničnog zlostavljanja pojavljuje depresija.

Najčešće posljedice fizičkog zlostavljanja su agresivnost i depresija te poteškoće u uspostavljanju i održavanju socijalnih kontakata. Kod emocionalnog zlostavljanja, dugoročne posljedice mogu biti depresivnost i suicidalnost, nisko samopoštovanje i skolonost korištenju sredstava ovisnosti.

Koliko društvena klima, kao i generalno poremećen sistem vrijednosti utiču na pojavu nasilja nad djecom kao i međuvršnjačkog nasilja?

Belma Žiga: U BiH imamo specifičnu poratnu situaciju, podijeljenu zemlju pa su prisutni i dodatni faktori rizika za nasilje nad djecom poput: velikog broja oboljelih od PTSP-a, siromaštva, nezaposlenosti te socijalne izolacije. Problemi se često rješavaju na agresivan način i tome učimo djecu. Sistem vrijednosti u sebi sadrži nasilje nad drugima i sve je više vijesti u crnoj hronici: ubistva, pljačke, napadi.

Kakva je socijalna struktura djece sa kojom vi radite i iz kojih društvenih slojeva ta djeca dolaze?

Belma Žiga: Fondacija „Krila nade“ je otvorena za sve korisnike, bez obzira na dob, uzrast ili društevni sloj kojem pripadaju. Trudimo se da ponudimo kvalitetne usluge savjetovanja, psihoterapije, instrukcija i za korisnike koji ne mogu priuštiti takve usluge privatno.

Vaša fondacija „Krila Nade“ uspostavila je suradnju sa sarajevskim školama. Na koji način spriječiti i smanjiti stepen međuvršnjačkog nasilja u školama i kakav je odnos nastavnika i profesora prema ovom problemu?

Belma Žiga: Problemom nasilja u školama ja se bavim još od 2010. godine kroz različite projekte. Neki od tih projekata su bili podržani od strane Ministarstva obrazovanja. Prvi takav projekat bila je izgradnja socijalnih vještina za djecu petih razreda nekoliko osnovnih škola. Poslije toga smo radili jedan veliki projekat vezan za inkluziju gdje je fokus bio na edukaciji nastavnika i zapošljavanju psihologa kojih u ovom trenutnu nema dovoljno. Trenutačno radimo tretman nasilnih oblika ponašanja. Mislim da su u međuvremenu škole prihvatile i razvile smjernice kako da postupaju u slučaju nasilja nad djecom i generalno nasilja, kako postupati u situacijama kada se primjete bilo kakavi oblici međuvršnjačkog ponašanja. Školsko stručno osoblje je dobro educirano, spremno da pomogne i spremno da reaguje, međutim često su preopterećeni svim svojim obavezama. Za nastavnike bih rekla da nisu toliko sensibilizirani za određene oblike nasilja nad djecom kao što je verbalno ili relacijsko nasilje kada se formiraju „klike“ u razredu sa ciljem da se neki pojedinac isključi.

Kako nastavnici rješavaju probleme međuvršnjačkog nasilja u vlastitim razredima?

Belma Žiga: Koliko ja znam nastavnici reaguju odmah. Stručno osoblje škola kao što su pedagozi i psiholozi reaguju tako da se djeca pozovu na razgovor zajedno sa roditeljima te se počne pričati o tom problemu i rješavanju konflikta nenasilnim putem. Međuvršnjačko nasilje nije više tabu tema kao što je nekad bila. Nastavnicima se može desiti da im promakne određeni oblik nasilja ali ja u ovom trenutku ne znam ni jednu školu koja bi ignorisala takve oblike ponašanja, što se u prošlosti znalo dešavati.

Kako biste ocijenili suradnju Ministarstva obrazovanja sa organizacijama koje se bave problemom nasilja nad djecom?

Belma Žiga: Vrlo limitaranu. Kontakte sa nadležnim ministarstvom mi imamo jer za svaku našu aktivnost moramo dobiti odriješena odobrenja ali tu naša saradnja prestaje. Mi šaljemo izvještaje o aktivnostima koje provodimo u školama i o situaciju koju zatičemu u školama ali naš kontakt tu prestaje. Kroz projekat vezan za inkluziju smo pokušali lobirati za zapošljavanje psihologa u školama u suradnji sa Društvom psihologa FBIH ali taj pokušaj nije baš dobro primljen. Mislim da trenutno osobe koje su zaposlene u školama, govorim o osnovnim školama, srednje škole imaju zaposlene psihologe, su pedagozi. Direktori škola u ovom trenutku u budžetu koji posjeduju nemaju dovoljno sredstava da bi zaposlili i psihologe iako sve više uviđaju potrebu za ovim kadrom.

Kako objašnjavate porast maloljetničke delikvencije?

Belma Žiga: Uzroci porasta maloljetničke delinkvencije su višestruki. Postoje rizici kako se razvijaju ponašanja koja spadaju u spektar maloljetničke delinkvencije. U Bosni i Hercegovini mi imamo puno rizika koje dovode do porasta maloljetničke delinkvencije. Od društvene klime i poremećenog sistema vrijednosti. Mi smo zemlja u kojoj su siromaštvo, nezaposlenost naša realnost, sa korumpiranim i podijeljenim političarima kojima odgovara naša podijeljenost. Čak mi se čini da velikoj grupi ljudi koja radi u institucijama odgovara ovakva situacija. Tako da postoji puno faktora rizika za razvoj nasilnog ponašanja i prema djeci i maloljetničke delinkvencije.

Kada govorimo o fenomenu „Dvije škole pod jednim krovom“ kakve posljedice odvajanje djece po etničkom principu ostavlja na djecu i njihov daljnji razvoj?

Belma Žiga: Fenomen "Dvije škole pod jednim krovom" je kontekst socijalnog isključivanja. Djeca odrastaju učeći da je legitimno smatrati sebe boljim dok su drugi manje vrijedni. Kada odrastu, dovoljno je da se ispuni još nekoliko drugih uslova kao što je konflikt i difuzija odgovornosti da se dese novi progoni, logori, ubijanja. Jedan od najsnažnijih preduslova za nasilje nad drugim jeste da osjećate snažnu pripadnost svojoj grupi koju smatrate superiornijom dok su drugi manje vrijedni i samim tim zaslužuju nasilno ponašanje.

Uzimajući u obzir nedavne tragične događaje u Zvorniku, tačnije teroristički napad na policijsku stanicu možemo li reći da su djeca koja posjeduju traume iz rata podložnija utjecajima različitih radikalnih ideologija?

Belma Žiga: Izloženost ratnim traumama predstavlja jedan od rizika da se slijede radikalne ideologije.   U BiH postoje i drugi, dodatni rizici kao što je činjenica da se političke elite trude radikalizirati odnose te smo tako uz siromaštvo i nezaposlenost otvoreniji za radikalne ideologije i radikalne postupke. Postoje dijelovi svijeta gdje se sukobi drugačije rješavaju. U našim krajevima problemi se rješavaju nasilno. Sporost u kažnjavanju ratnih zločina te nepostojanje koncenzusa o ratnim dešavanjima i odgovornosti u ratu dodatno radikalizira stavove ljudi. Korumpiranim političarima i ogromnom broju zaposlenih u javnim institucijama odgovara ovakvo stanje.

Koliko se pravni propisi i odluke u stvarnosti odnose i implementiraju u sferi zaštite djece u Bosni i Hercegovini?

Belma Žiga: Kad dođe do implementacije propisa o zaštiti djece, preuzimaju druge institucije. Fondacija „Krila nade“ spada u dio civilnog društva koje se bavi pružanjem usluga i ne radimo monitoring instiucija vlasti. Stoga nemamo mjerodavne podatke. Kako implementiramo projekte u školama znamo da postoje pomaci u radu škola. Škole imaju smjernice za postupanje u slučaju nasilja nad djecom te se više poštuju propisi o prijavljivanju nasilja nad djecom. Znam da su Centri za socijalni rad opterećeni, imaju mnogo korisnika a malo sredstava.