Elvirov apel: 20 godina dijalize uzima danak, umori se čovjek, molim vas dijelite

Ovo je bh. realnost: Čovjek na društvenim mrežama moli za život!?

„Nadam da će se neko javiti da me spasi, pokloni bubreg i produži život. Vrijeme nije na mojoj strani, 20 godina dijalize uzima danak, umori se čovjek, molim vas podijelite, možda mi baš vaše dijeljenje bude sretno i neko se javi“. 

Ovo je potresna Facebook objava Sarajlije Elvira Čuzovića Ćuze, čovjeka koji decenijama želi samo jedno - bubreg.

„Kako je počela pandemija prođe se trijaža i onda dijaliza...“, kaže nam skromni Elvir upitan da nam pokuša bar dočarati ono što se riječima ne da opisati – kako je već dvije decenije, svakog drugo dana ići na dijalizu u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu na dijalizu, pogotovo sada, u vrijeme pandemije. 

Od hroničnog zastoja bubrega obolio je još kao dječak. Svijetli trenutak u njegovoj borbi je bio kada mu je majka donirala bubreg, koji je, nažalost radio samo osam godina i 2000. godine prestao raditi. Od tada je dijaliza riječ oko koje se vrti sav Elvirov život.

Država, zna se odavno, u Elvirovom i slučaju njegovih inih sapatnika je zakazala, pa su dijalizni pacijenti uglavnom, prepušteni sami sebi, prijateljima, nevladinim organizacijama, zavise od humanitrarnih akcija...

Elviru je do sada više prijatelja ponudilo da budu donori, ali nažalost, to nije moguće, jer nisu podudarni, nisu se poklopili svi parametri.

„Nemam više nikoga u familiji ko bi mi mogao biti donor. Ja sam 0+ krvna grupa, i dalje se borim. Što se tiče transplantacija u BiH, one su se uvijek radile, ali nažalost, u malom broju. Mi imamo kadar za transplantacije, imamo naše federalno udruženje, Donorsku mrežu... to su organizacije koje se bore da dođe do kadaverične transplantacije, ali, nažalost, sve je to sporo. U većini slučajeva pacijenti se snalaze sami, prikupljaju novac i u posljednje vrijeme najviše idu u Tursku, koja nam je nekako najbliža i najjeftinija, objašnjava nam Čuzović.

Dodaje da se on nalazi na federalnoj listi za transplantacije, i da bi transplantaciju bilo moguće uraditi da ima donora iz porodice, što nažalost nije slučaj.

„Kod nas je po zakonu moguće da neko do četvrtog koljena bude donor, nema mogućnosti da prijatelj bude donor, što je velika greška. Moj jedini put je da nađem nekoga, da mi se neko javi da bude donor, da mi pokloni život...nikad se ne zna, pokušao sam i na taj način, preko Facebooka. Onda, ako bi se sve poklopilo, vjerovatno išao u Tursku“, kaže nam Elvir, kojeg nisu zaobišli ni drugi zdravstveni problemi. 

Konstatuje da, nažalost, veliki broj ljudi, među njima i mladih i djece ima probleme slične njegovim, ali kaže da im nadu ulijevaju oni koji su tgransplantacije obavili u Turskoj i koji su dobili novu priliku za život.

I Elvir se nada da će uskoro dočekati taj momenat. Uz pomoć dobrih ljudi.