Dvadeset godina od ubistva Stambolića: Heroj koji se poklonio opkoljenom Sarajevu

Piše: Faruk Vele
Dvadeset godina od ubistva Stambolića: Heroj koji se poklonio opkoljenom Sarajevu
YouTube / Ivan Stambolić

Navršilo se 20 godina od kako je u Beogradu otet i, kako kasnije će se ispostaviti, ubijen Ivan Stambolić, bivši predsjednik Predsjedništva Srbije, čovjek koji je "izmislio" Slobodana Miloševića, a kojeg će taj "balkanski kasapin" 25. augusta 2000. godine - poslati u smrt. 

Ubili su ga, kao i tolike nevine Srebreničane, Vukovarce i druge nedužne građane Bosne i Hercegovine, Hrvatske, kasnije Kosova - metkom u potiljak, a potom bacili u živi kreč!

Tijelo ubijenog političara i intelektualca pronađeno je tek dvije i pol godina kasnije, 28. marta 2003. na Fruškoj gori. Jedan ubica progovorio je nakon atentata na srbijanskog premijera Zorana Đinđića, tokom akcije "Sablja".

Gdje ja stadoh, ti produži

Milošević je svirepi zločin naručio prije izbora 2000. godine, jer se bojao da ga će ga njegov bivši mentor pobijediti i osvetiti mu se za skoro deceniju i pol progona.

Tako je Miloševićev nekadašnji najveći prijatelj i najbliži saradnik postao njegovom posljednjom žrtvom - samo 40 dana prije 5. oktobra i konačnog pada političkog monstruma koji je poveo agresiju na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, kao i ostale krvave zločinačke pohode na prostorima bivše Jugoslavije, koji je stvarao logore, slao odrede smrti u našu zemlju, koji je odgovoran za genocid u Srebrenici... Ali i ekonomsko uništavanje spostvene zemlje i kasnije NATO bombardovanje.

"Gdje ja stadoh, ti produži", glasi ovih dana naslov prodemokratskog magazina "Vreme" iz Beograda koji jasno oslikava sličnosti Slobine i vladavine njegovog učenika i bivšeg ministra, a današnjeg predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića.

Tragedija je da i danas mnogi u Srbiji slave Miloševića, a ne Stambolića. Da ne vide razmjera zla koje je "srpski vožd" učinio svima na prostorima bivše Jugoslavije.

Djelomično je to i zbog tihe rehabilitacije koju su u kontinuitetu provodile kako Vučićeva, tako i ranije vlast Borisa Tadića. Notorni Ivica Dačić, Miloševićev glasnogovornik, u kontinuitetu je na najvišim dužnostima preko Drine.

Ka koncu, tragično je i da, kako reče jedan mudar čovjek, značajna većina u Srbiji Miloševića ne krivi što je poveo ratove devedesetih, već što nije uspio u stvaranju tzv. velike Srbije!

"Samo je trebalo da ti i nož dam. A i njega sam ti dao. Ti ni časa nisi časio. Ponovio si, ne samo u ovoj stvari, lošu stranu srpske istorije, misleći, možda potcenjivački, da mi Srbi druge istorije i nemamo", napisao je, uz ostalo, Stambolić u jednom pismu Miloševiću, objavljenom u "Nedeljniku".

Ivan Stambolić i Slobodan Milošević - undefined

Foto: Arhiv: Ivan Stambolić i Slobodan Milošević

Stambolić je tom prilikom emotivno konstatirao koje su dimenzije Miloševićeve izdaje.

"Izolovao si me od svih i svega, računajući i na moje, tebi dobro poznate ljudske osobine. U tri i po godine zgusnuo si i isprobao sve najcrnje i najgore iz onog vremena na koje se, inače, na rečima, rado i silovito obrušavaš. Varao si ili uništavao ljude, organizacije, pokrete, državu... Prevareni i uništeni postaju tvoje ukleto ogledalo", pisao je Stambolić.

Da je Stambolić pobijedio, rata ne bi bilo, reći će prije tri godine advokat Radoje Stefanović, koji je u vrijeme Osme sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (CK SKS) 1987. godine bio na čelu Privredne komore Srbije.

Borba za Bosnu 

Stambolić je toga, izgleda, bio duboko svjestan. Svoj svojevrstan grijeh jer je Miloševića lansirao u političke visine htio je okajati i posjetom opkoljenom, izmučenom i masakriranom Sarajevu u aprilu 1995. godine.

Sarajlije se s pijetetom sjećaju te posjete.

Potaknut snažnim emocijama, u opkoljenom Sarajevu je i prvi put javno progovorio poslije osam godina šutnje. Desilo se to na zasjedanju Druge Skupštine građana srpske nacionalnosti u Sarajevu.

Stambolić je tom prilikom rekao da je vrhovni interes Srba da odbrane pravo na zajednički život, a to se može jedino braneći Bosnu i Hercegovinu!

"Moramo shvatiti da je naše rodoljublje — čovjekoljublje. Ako to nije, onda naše rodoljublje postaje nacionalizam", rekao je Stambolić u Sarajevu iznad kojeg su u tom trenutku bile hiljade cijevi.

U razgovoru sa Edinom Kamenicom, uvaženom kolegicom, novinarkom lista "Oslobođenje" Stambolić je, uz ostalo kazao:

"Moji prijatelji se isto odnose prema meni. I oni u Sloveniji, i oni u Makedoniji, i oni iz Hrvatske, Prije tri mjeseca sam, recimo, bio u Zagrebu. Sada boravim u Sarajevu, medu ljudima s kojima sam, zapravo, bio sve tri protekle godine, o kojima sam se izokola, zbog blokade, raspitivao, strepio za njih, bdio mnoge noći zbog njih. Ne znam koliko im to znači, ali, eto, prvu priliku što mi se ukazala iskoristio sam da dođem u Bosnu".

U Sarajevo je doputovao sa grupom beogradskih intelektualaca.

Novinari Radija Slobodna Evropa napravili su tada intervju sa Stambolićem.

Najzanimljiviji su dijelovi koji upravo govore o Stambolićevim doživljajima u opkoljenom Sarajevu.

Novinari su ga pitali zašto je krenuo na taj riskantan put?

Zbog ljudi u Sarajevu i solidarnosti sa tim ljudima”, rekao je Stambolić.

"Ali i zbog ovih ovdje, koji su bili protiv ubijanja, razaranja i uništavanja jednog grada i ljudi u njemu. I zbog onih koji su time komandovali i upravljali. Kao što sam tada u Sarajevu rekao, da jednim takvim činom pokažem da rodoljublje, ako nije čovjekoljublje, onda je lažno".

Suze u Sarajevu

"Svaki susret je u Sarajevu, u tih nekoliko dana, bio uzbudljiv. Stalno stisnuto grlo i gotovo na ivici suza. Mnoge pamtim. Razgovori i dani koje sam proveo sa Izetom Sarajlićem su mi ostali u veoma dubokom i živom sjećanju", govorio je Stambolić.

Opisao je jedan dramatičan susret koji je ostavio golemog traga na njega.

"Išao sam parkom između Vlade i Predsjedništva. Neka kišica je promicala, neka je žena pristojno obučena i uređena, sredovječna, išla sa kišobranom u ruci i skrenula je u tom parku u kome smo bili nas dvoje, nikoga okolo nije bilo, pravo ka meni. Bilo je malo neobično. Prišla je, pokušala je da nešto izgovori, nije uspjela, zagrlila me i počela da plače. Onda je to trajalo, meni se učinilo dugo, ali je to bilo nekoliko trenutaka. I meni se grlo steglo. Bili smo u tom zagrljaju, žena se odvojila, otišla i riječ nije progovorila.

Otišao sam u Predsjedništvo i trebalo mi je dosta vremena da se smirim. Ta žena me je očigledno prepoznala, televizija nas je tih dana mnogo pokazivala. Mnogo takvih susreta je tamo bilo. I sa starim prijateljima i sa novim koje smo sticali, koji su nam pričali šta su sve doživljavali od granata. Bio je to put koji se ne zaboravlja. I bilo bi mi mnogo žao, bio bih mnogo siromašniji, da to nisam učinio", sjećao se Stambolić.

Prolazak kroz sarajevski tunel  

Zbog granatiranja je grupa morala kroz čuveni sarajevski tunel.

“To je jedno putešestvije, jedna Odiseja, koja je za svoju priču. Prvo kroz taj tunel. Doveli su nas pred taj tunel nekako u sumrak, ulicama koje su zaštićene. Ušli smo u njega, voda do koljena. Neko koferče nosim. Interesantno je da je on devetsto i nešto metara dug, a na pola smo se svi preznojili.

Kada smo izašli, tamo nas je čekala vojska. Prepoznali su nas, lijepo su nas dočekali. Tu smo dugo ostali. Znojavi smo bili, a bilo je veoma hladno. Sušili smo se nekako na toj hladnoći, nigdje se nije imalo ući. Mislio sam da sigurno dobijam zapaljenje pluća. Tješilo me je da ćemo nekako stići u Split, a valjda tamo ima bolnica. Ti vojnici, svi od reda, su nas pitali što nam je ovo trebalo, zašto ovo, što ovo, šta počinismo sebi. Ti razgovori sa njima su bili doživljaj, kako su oni vidjeli taj rat", opisao je Stambolić.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iPhone i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije