Dobri ljudi, naša sugrađanka treba pomoć: "Vi sutra samo recite kome ja da pomognem"

Međutim, za Velidu, 28-godišnjakinju iz Sarajeva život je od januara 2016. godine postao horor, a sada joj je potrebna naša pomoć da život vrati u normalan tok i ostvari svoje skromne želje.

"O sebi slobodno mogu reći kako sam jača više nego sto sam mislila da jesam, kako svi atomi moje snage
žele da se izbore i da doživim dan u kojem ću moći normalno da živim, radim i družim se i nastavim tamo gdje je moj život stao", piše Velida.

Naime, u januaru 2016. godine Velida je otišla na rutinsku operaciju nosa.

"Doživjela sam komplikacije gdje se na vrhu moga nosa preko noći pojavila nekroza (odumiranje tkiva) i počela da zahvata sve više i više zdravog tkiva koje je rezano i rezano do toga da je moje lice unakaženo, da sam trpila velike bolove i proživjela pravi emotivni pakao iz kojeg ni sama ne znam na koji način sam izašla. Tada sam imala 26 godina, do tada sam imala normalan život, ispunjen ljubavlju, zadovoljstvom, stalnim smijehom i duhom kakav samo neko iz Sarajeva može imati. Za nekoga tih godina osnovni problemi su bili kako doći do egzistencije, pronaći pravi posao, što sam uspjela, izaći sa društvom i zabaviti se i vjerovati da će se pojaviti onaj pravi muškarac s kojim ću osnovati porodicu i imati zdravu djecu", kaže Velida.

Sada ima samo jednu želju i samo jedan problem, koji se nada da će uskoro riješiti.

"Moj jedini problem već dvije godine je fizičke i psihičke prirode, jer ja više nemam nos, nemam samopouzdanje, nemam volju i jako teško da imam i želju za neke stvari koje su normalne za djevojku mojih godina. Preko nosa nosim flaster, često biram onaj koji je najbliži mojoj boji kože i možete samo zamisliti kako teško izađem među sve one ljude s kojima moram komunicirati, susretati se i raditi, a moram, protiv sebe, protiv stida, protiv bola, protiv svakog dana iznova se boriti. Zamislite da se nakon rutinske operacije probudite i u ogledalu ugledate stranca, nekoga ko više nema normalan život, čiji su svi snovi srušeni, neko s kim se morate upoznati i naučiti živjeti, nekog novog Vas čiji dio tijela nedostaje, čija je duša isparana, djevojku koja je iskreni smijeh zamijenila prisilom, kompleksom, tugom i bolom", kaže Velida.

Imala je mogo operacija do sada, ali niti jedna nije urodila plodom.

"Svaka operacija koju sam imala do sada, a radila sam ih u državnoj bolnici odnosila je po dio mene i psihički i fizički. Uzimali su mi hrskavicu iza ušiju, pravili su nove rezove, umetali silikone koji su ispadali i svaki put me budili u ogromnim bolovima i sa podlivima ispod očiju i po cijelom licu i svaka je počinjala sa ulijevanjem nade da će biti posljednja, da će me vratiti normalnim tokovima života, da će mi skinuti veliko breme i da ću jednom i ja biti voljena i biti majka", ističe Velida.

Najteže joj je kaže slušati plač majke.

"Teško mi je ispred najmilijih skinuti maske kojima prikrivam nedostatak, a zamislite tek kako mi je teško povjerovati nekome ko u meni vidi onu staru mene s kojom bi mogao razviti bilo kakav odnos. Najteže mi je u susjednoj sobi, praveći se da ništa ne čujem, slušati majku kako jeca, pokušati biti jača od nje i uvjeriti je da će biti sve dobro, nasmijati se kada se rasipam, raspadam, kada bi najradije vrisnula tako da srušim svoj komad neba i slomim konačno vriskom svoje srce", piše Velida.

Nastavila je uprkos svemu Velida da radi i da izdržava svoju samohranu majku i mlađeg brata.

"Ostala sam da živim sa majkom i bratom, majka je penzioner, a brat je mlađi i nije zaposlen. Ja koja sam jedva stigla do zaposlenja, koje iziskuje stalne kontakte sa ljudima, ni sama ne znam kako sam isti očuvala jer sam iz razloga oporavaka odsustvovala i po par mjeseci. U neku ruku, ta borba za našu egzistenciju me je i natjerala da takva, kakva sam sada izađem iz kuće, stisnem zube i radim, zarađujem i istovremeno plaćam veliki kredit koji sam podigla prije nego što mi se sve desilo, kako bi se educirala i pokušala da napredujem i kako bi sanirala dijelove kuće u kojoj živimo", ističe Velida.

Potom je Velida čula za doktora koji bi joj mogao pomoći i odlučila da kontaktira organizaciju Pomozi.ba.

"I kada su mi gotovo potonule sve lađe, kada sam po ko zna koji put odbacila kožu sa sebe i prolazila bolan proces njenog rasta, desilo se da sam čula kako u susjednu državu u regionu dolazi eminentni doktor, koji je sudjelovao u prvoj uspješnoj transplataciji lica u Svijetu i kako bi možda mogla stupiti u kontakt s njim i stupila sam, opet se pojavila finansijska barijera. Ovaj put moj stari život košta 15.000 do 20.000 Eura, a što ću finalno znati kada odem na prvi pregled koji je zakazan u martu ove godine. Nisam imala kud, čula sam za vas koji ste uspjeli suze najteže tuge pretvarati u sigurnost i radosnice i odlučila da Vam se obratim da mi pomognete, onoliko koliko možete, onoliko koliko bi mi olakšalo da još jednom pokušam", ističe Velida.

Kaže da bi joj to vratilo nadu u bolje sutra, te da će sutra ona pomoći svakome kome je pomoć potrebna.

"Ne znam trebam li Vam reći šta bi to za mene značilo, šta biste učinili od života jedne mlade žene koja se želi ostvariti i kao majka i kao supruga, žene koja na svojim leđima nosi teret majčinih suza, koja samo želi normalno živjeti. Molim Vas ukoliko ste u prilici pomozite mi da se vratim, da živim, da se borim, ne da odem iz svoje zemlje u kojoj sam pred sami rat rođena, u istom odrastala, u kojem mi je otac bio borac, kojeg je ubio mir i borba za egzistenciju", piše Velida i dodaje:

"A, Vi recite kako, sutra nekada kada se, vjerujem vratim i punim plućima udahnem život, kada se ponovo rodim, kako da se odužim, kome da ja pomognem i na koji način. U nadi, kako ćete prepoznati svu težinu, ovog samo malog djelića onoga što proživljavam i pomoći mi... Vjerujem u neko ljepše i bolje sutra i kako ću zahvaljujući Vama uspjeti ostvariti ono za čime čeznem, a to je puni udisaj, samo jedan puni udisaj i svijet će moći biti moj. Obećavam", ističe Velida.