Bosna je zauvijek ostala u srcu Suade Dilberović

Ne postoje riječi koje su mogle opisati bol Atifa Dilberovića iz Dubrovnika, oca 24-godišnje studentice pete godine Medicinskog fakulteta u Sarajevu Suade Dilberović, koja je, zajedno sa tada 34-godišnjom službenicom Skupštine Bosne i Hercegovine Olgom Sučić, majkom dvoje djece, ubijena na Vrbanja mostu na današnji dan prije 27 godina, 5. aprila 1992. godine.

Piše: Faruk Vele

Tu bol dobri Atif je preživljavao početkom svakog aprila.

Bol koja razdire

Ovu 27. godišnjicu pogibije voljenje kćerke nije dočekao. Otišao je za svojom Suadom. Umro je prije tri godine, samo dva dana prije obilježavanja 24. godišnjice njezinog mučkog ubistva.

Spomen-park Suade Dilberović: Sjećanje na prvu žrtvu agresije na Sarajevo

Sudbina je tako htjela da na dan kada su se Sarajlije sjećale Suade i Olge da bude objavljena zajednička osmrtnica Atifa i njegove voljene kćerke. Za njega obavijest o smrti, a za Suadu sjećanje na 24 godine bola i ponosa.

Suada Dilberović i Olga Sučić su prve žrtave opsade Sarajeva, odnosno agresije na Bosne i Hercegovine koja je zvanično započela aprila 1992. godine, a u stvarnosti dosta ranije, napadima na hercegovačko selo Ravno još 1991. i na Bijeljinu, nekoliko mjeseci kasnije.

Ubili su ih pripadnici paravojnih formacija Srpske demokratske stranke (SDS), koji su imali podršku srpskog vodstva na čelu sa Radovanom Karadžićem, ovih dana osuđenog na doživotnu kaznu zatvora za genocid i zločine.

To su oni isti koji su naoružani nakon što je 9. januara 1992. skupština bosanskih Srba jednoglasno proglasila “Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine”. Karadžić i društvo su zato ove jedinice i njihove zločinačke pohode smatrali neophodnom u rađanju samoproglašene republike. Zato su ubijene i Suada i Olga. Htjeli su ubiti duh nepokorenog grada.

Paravojne formacije, prisjetimo se, najprije su napale policijske službenike lojalne Vladi Republike BiH u Policijskoj školi na Vracama, što je rezultiralo reakcijom države i pobunom građana.

''Kuća napuštena, ja i žena sami...'', govorio je autoru ovih redaka Atif Dilberović prilikom iznimno rijetkih razgovora za medije.

Podsjećao je kako su tri njegove kćerke bile u Sarajevu na fakultetu. Sve na medicini.

''Suada je prema Sarajevu pokazivala mnogo ljubavi. Sam taj put, ne znam kako se to dogodilo, pa je ona tamo otišla... U Sarajevu je bila još ova druga naša kćerka, što je sad doktorica ovdje u Dubrovniku. Ona (Suada) je zaglavinjala i pošla je tamo. A ona, ona je strašna bila...Poginula je... Ne znam, ne znam to reći...Bosna joj je ostala u srcu, zauvijek'', kazao je tada Atif Dilberović.

Dalje razgovor nije mogao nastaviti... Preteška je bila bol koja razara njegove.

Govorio je da se Suade i danas sjećaju u Dubrovniku, a rodbina uči dove i Fatihe, predaje hatme...

"Idem braniti svoje Sarajevo", kazala je Suada izlazeći iz kuće Sarajke Fahire Hadžiosmanović kod koje je stanovala kobnog 5. aprila 1992. godine.

O ovoj istinskoj heroini ispjevane su i pjesme.

Jedan stih kaže: ''Dok Vrbanja postoji i Miljacka teče, Sarajevo suadu zaboravit neće...''.

Kao i Olga Sučić, pred zgradom Skupštine RBiH pridružila se hiljadama građana koji su nosili transparente "Mi smo za mir", zastave i slike Josipa Broza Tita.

Govorili su: ''Bosna, Bosna...'', ''Ovo je Sarajevo, hoćemo mir''.

Abdulgafar Jukić, penzionirani imam čiji je Suada bila učenik u mektebu tokom 80-tih sjećao se kako je hrabra djevojka ''tada napravila prve korake ka slobodi, prema onome što donosi bolje ljudima''.

''Bili su to koraci protiv zla, mrženje, šovinizma, nacionalizma... i koraci prema ljubavi, čovječnosti, međusobnom uvažavanju i razumijevanju. Sjećanja na Suadu i na događaj kako su din-dušmani ugasili ovaj mladi život u punom cvatu ne smiju ni po koju cijenu blijediti. U tom cilju i ova moja sjećanja'', napisao je efendija Jukić.

Dodao je kao je Suada, inače najstarija kćerka Atifa Dilberovića, Sarajevo svim srcem voljela i za njega život dala.

Bila je iznimno uspješna tokom školovanja, omiljena kako u rodnom Dubrovniku tako i u Sarajevu.

''Umjesto radosti Suadinim životnim uspjesima, drugi dan po okončaju njenog mladog života, klanjali smo joj dženazu i ispratili u Vječnost na sarajevskom groblju Bare. Suznih očiju smo se oprostili od šehitke Suade. Suadin rani odlazak sa ovog prolaznog na drugi svijet mora svima biti pouka...Kako prema din-dušmanima uvijek treba krajnje oprezan biti i šta nam se desilo u protekloj agresiji nezabravljati'', istakao je Jukić.

Inače, nakon barikada u martu 1992. godine, i s početka aprila iste godine u Sarajevu su ponovo osvanule barikade.

Građani su se pobunili i izašli na demonstracije za mir. Pripadnici srpskih snaga potpomognuti Jugosovenskom narodnom armijom (JNA) pucali su sa hotela Holiday Inn na okupljene građane na Marijin dvoru, pa su se demonstranti uputili ka Mostu Vrbanja.

Nakon što je masa krenula prema mostu, začuli su se pucnji iz obližnjih objekata. Najprije je pogođena Suada, a nekoliko minuta kasnije i Olga.

Suada je na samrti pitala: "Zar je ovo Sarajevo?".

Sučić umire na putu do bolnice. Više osoba tog dana je ranjeno, među kojima je bilo i djece.

"Kap moje krvi poteče, i Bosna ne presuši"

Nekadašnji Most Vrbanja danas je poznat kao ''Most Suade i Olge''. Na most je postavljena spomen-ploča Suadi Dilberović i Olgi Sučić.

Most je prvobitno preimenovan u "Most Suade Dilberović" (6. april 1996. godine) da bi poslije preimenovan u "Most Suade i Olge" (3. decembar 1999. godine). Spomen-ploča je otkrivena 6. aprila 2001. godine.

Imena Suade i Olge upisana su zlatnim slovima, kao i stih: "Kap moje krvi poteče, i Bosna ne presuši".

Napadom na građane Sarajeva i smrću Suade i Olge započela je opsada Sarajeva koja je trajala je 44 mjeseca ili ukupno 1.425 dana, što je najduža opsada jednog grada u modernoj povijesti.

Tokom opsade ubijeno je 11.541 građanin Sarajeva, od čega 1.601 dijete.

Prisjetimo se danas Suade i Olge i hiljada onih koji položiše svoj život za slobodu ovog grada i države.